Kritika - Analiza - Osjećaj - Dossier by: Srđan Sandić

Kolumna/queer.hr: WHAT IT FEELS LIKE FOR A BOY

2010-09-19T15:14:00.002+02:00

Piše: Srđan Sandić

Cyber razgovori se uglavnom vode oko veličine penisa, vremenskog trajanja i diskrecije. Oni razgovori na onim mrežama. A onda ima i onih razgovora koje vodimo "pametnije". Poput: vidim da čitaš, vidim da slušaš, vidim da gledaš, sigurno se jebeš s kondomima. Takvi su pak rijetki. Cyber svijet je uspostavio kriterije koji su niski, plošni i niskobudžetni. Nema više zlata a ni srebra. Uglavnom se radi o bižuteriji. Uglavnom se radi o potrošnji. I jeftinom novinskom papiru. Razumijete? Ispravljam se: ljudi su uspostavili te kriterije. Činjenica da 90% profila na dating mrežama čine slike udova, guzica i maskiranih lica i/ili fotografija skinutih, ukradenih naravno govori u prilog tezi da je ovo zatvoreno društvo, da je seks i dalje tabu, mit, nešto grešno, nešto za mrak, nešto za četiri zida. Govori i to da smo zemlja u tranziciji (bez cilja), u tranziciji koja traje puno previše. Govori o tome da smo siromašni. Govori da se ideja poštenja, varanja i flertanja, udvaranja, ljubovanja izmijenila.

Društvene mreže za speed dateove su diskurzivna kapitalistička smeća - kažu opakiji teoretičari, kažu da sjajno podilaze jednom od trulih političko-ekonomskih uređenja. Ovom kojem svjedočimo. Nažalost. Ono što mene zanima počinje s parafrazom Madonnine pjesme What it feels like for a girl. Postavit ću to ovako: What it feels like for a boy koji (eto eto ipak, a s obzirom na gore navedeno) voli Arsena Dedića i Marguerite Duras i fine parfeme i jazz ritmove i večere pod palmama i pisma, papirnata s razmazanom tintom i krajeve koji ipak završe sa Volim te. Važno je: živi u jednom gradu u Hrvatskoj.

What it feels like for a boy koji dolazi sa sela, onog koji je limitiran balkanskim macho principima i majkom, freudovski, patološki. Shvaćate? Dječaka koji je narastao, ogrubio, izravnao, plaćao, plakao i raspadao se radi identiteta, radi vjere, radi majke, radi oca.
Znate li takve velike, male dječake te male, velike muškarce?

What it feels like for a boy koji je razvio i hipohondriju i usputne panične poremećaje? Onog koji gleda Sex i grad i vjeruje da će jednom u nekoj slobodi, u nekoj ideji on biti ili on imati takav ili sličan život? A vjerujem da znate i zašto on takvo što može poželjeti? Takvi dječaci dobivaju ružne epitete. Oni su feminizirani, ekstrovertirani i ekscentrični.

A onda ih pitaju: koliki ti je, možeš li sada? Kažu: ne želim se vezati, ne mogu, ne znam.

Pitaju: jesi li diskretan, jesi li macho? Znaju zašto pitaju i znaju koji odgovor žele čuti. On ne zna. On nije znao. On želi saznati.

Upoznao sam ih (te i takve dječake). A vi?

Kolumna/queer.hr: JUNAK NAŠEG DOBA

2010-09-19T15:12:00.000+02:00

Piše: Srđan Sandić

Svog prijatelja Dražena mogu opisati kao što je Ljermontov opisao svog Pečorina, junaka našeg doba: "Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako na primjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio."

Priča je gotovo sigurno ovakva: Dražen je čovjek, potom čovjek s vjerovanjima. Njegova vjerovanja su lijeva ili anarhična, a možda i nisu. Vidio sam i vidim ga kao borca za pravdu pa vjerujem da ima san pravednika. Potvrdila su mi se vjerovanja. Moj superheroj je na ovogodišnjem Prideu izgubio zub. Samo zub. Ne srce. Ne dostojanstvo. Zub.

Dogodio se sukob pa se on s trojicom potukao. Dečki su njega i njegovo dvoje prijatelja pitali jesu li bili na Prideu, on je rekao da, oni su rekli - buu!, pozvao ih "jedan na jedan", odbili ga, zub ispao. Poslije je superheroj obukao suknju ispod koje nije nosio gaće i plesao je na gay i one manje gay hitove u Medici.

Rekao je: "Znaš li da sam ja jedina žrtva ovog gay prajda?" Rekao sam da ne znam. Ujutro sam na jednom portalu vidio njegovu sliku i njegovu izjavu da je spreman za idući Pride, da će se bolje pripremiti i da do danas nije bio gay, ali da će od danas biti. Bio sam ponosan, kao što pravi Hrvat ili Srbin bude kada mu sin odlazi u vojsku, kao kada neka luda mati sa sela bude sretna kada joj se kćer bogato uda. Bio sam ponosan i na manje patetičan način. Kao građanin, kao čovjek, kao manjina, kao prijatelj, kao zajednica. Na trenutak sam pomislio da čovjek postoji. Unatoč.

U mom svijetu to su odlike superheroja. U ovom svijetu, van mog, to su odlike političke osviještene osobe. Snažan, pametan, lijep, zgodan, malo uvrnut, malo raspjevan- kao da je ispao iz industrije zabave. No, ovaj nije. Ovaj je stvaran. Stvara poeziju, kuha, tuče ili je tukao idiote, voli tu jednu ženu, ide na radionice "intervencije na sebe" poput joga, disanja, plesanja i još čita filozofe. Kud ćeš više. Njegova povijest je povijest hrabrosti za ovaj preučmali grad u kojemu su se unatoč- događala sranja, nasilja, kršenja prava. On je bio na pravijoj strani. Borio se protiv nasilnika, borio se protiv onih moralnih puritanaca, ovjekovječenih plavom krvi, jednim jedinim jezikom i folklorom. Borio se, bojali su ga se, a stvar se rješavala.

Strejt je u svojim ljubavnim avanturama. Gay je socijalno. Ima dubok glas i brkove. Ponekad.
Zbunjuje pa se nazove queer. Zbunjuje pa ga nazovu ludim.

Kolumna/queer.hr: COME AS YOU ARE

2010-09-19T15:11:00.000+02:00

Piše: Srđan Sandić

Lanac fast hrane je lansirao gay-friendly reklamu. To je važno, složit ćete se sa mnom. To da tako jedan bezobziran, neukusan i nezdrav brand pozdravlja i priznaje homoseksualnost, ali naravno - ne uvijek i ne pred svima nego u zemlji gdje neće doživjeti veću osudu što dakle i nije neki iskorak. U sekularnoj Francuskoj.

Niti promjena niti poruka već ulizivanje, podilaženje i ništa, par ekonomsko-političkih poena. To je to. Mučno mi je svaki put kada čujem termin gay-friendly jer što to znači? Da nećeš baciti toljagu na pedera? Da ćeš ga pozdraviti kada ga vidiš u klubu, u slučaju da ga znaš ili da neće dobiti po njušci cura koja ljubi svoju curu, u tom gay friendly prostoru. Come on. Jasno je da se radi o sjeverno-američkom nusproduktu gay aktivizma a odnosi se na mjesta, ljude i institucije koji dopuštaju tj. trpe dakle toleriraju postojanje homoseksualnih osoba. Postojanje! I to je definicija. Kao.

Dakako, prednost takvih reklama, ako izuzmemo kontekst i stvarnu poruku koju emitiraju je velik jer na jedan poluagresivan no dovoljno pitom način stavljaju te pasivne gledatelje u poziciju iz koje se ne mogu maknuti, a to je - da su pederi sada i u njihovoj dnevnoj sobi, dakle, privatni su - skupa s njima (to je za sve one koji npr. imaju prigovor na Pride s pričom "sve je to ok, ali ni ja nemam svoju strejt paradu") ili koji već pseudo argument mogu unijeti u igru.

Mogli su npr. otići i korak dalje i staviti jednu prosječno disfunkcionalnu obitelj s reklamom ovog sadržaja: majka i otac s djetetom dolaze u restoran. Majka ima osrednje ispucalu prorijeđu plavu kosu, otac je ćelaviji, ima malo orangutanskog u faci, a dijete je slatko, kao i svako drugo dijete, jel. E, tu nastaje scena jer majka bi piletinu i salatu (čula je da je to najzdravije a i želi ispasti gospođa - što u odnosu na njega nikada nije smjela biti). On bi pak heavy mesinu, sin bi slatkiše i bam! Neugodna situacija, ton je povišen, sin nasilno dobiva u usta pomfrit, otac se histerično smije, ženu hladan znoj oblijeva jer je on glasno i jasno spomenuo da će jesti nešto sa svinjom i jer je tu bio kraj razgovora i jer su to svi čuli. A onda krupan kadar: Nesretno nasmiješena obitelj je također dobro došla! Nasmiju se. Njemu fali četvorka, njene bore oko usana su duboke, a dijete je uplašeno. I eto - svi, ali baš svi su pozvani.

Kao u slučaju ove koja kaže: Come as you are, a da je glavni protagonist gay se kuži po prešutnom smiješku dečka koji je upravo preko telefona svom sugovorniku rekao da mu nedostaje i da misli na njega dok gleda u zajedničku fotografiju razreda u kojemu su svi dečki dok stiže očev komentar "šteta što su ti u razredu svi dečki, vjerujem da bi mogao imati bilo koju curu" i bla bla. Prva i zadnja poruka je ta da dok jedete junk, vi i vaš otac koji ne kuži da ste gay a vi mu se to bojite reći - nasmiješite se i odšutite. Samo pazite da vam osmijeh ne bude preironičan, već onako - umjereno.

Kolumna/queer.hr: SLOVENSKI RULET

2010-09-19T15:10:00.000+02:00

Piše: Srđan Sandić

Rečeno je da je atmosfera bila puna očekivanja. I potvrdio je da je uživao promatrajući show koji se pred njim odvijao dok se samozadovoljavao iščekujući pravu zabavu. Vrhunac večeri. Jedan od njih bio je nositelj virusa, zvijezda zabave, a imao je tajnu zadaću da se posveti svakome od nas. U jednom trenutku svi su se našli na sve četiri, uzimajući se straga. Zabava je završila polijevanjem spermom. Zapravo, tek tada je počeo pravi adrenalinski šok - veli sudionik. Potom su tri dana čekali pa otišli na testiranje. Svi koji su sudjelovali na zabavi. To je bilo pravo uzbuđenje - objasnio je.

The gift party nacionalnog i moralnog predznaka

Tako je objavljeno u našem dnevnom tisku, preciznije - u Večernjem listu. Onda su došli komentari da je to bolesno i ludo i pedersko i gnušanje je došlo do vrhunca. Kao što to uvijek bude. Anonimnih, naravno. Neki su komentari izbrisani od vlasti administratora. Bravo za njih!

Posebno je važno što se to dogodilo u Sloveniji pa je stvar dobila i predznak polunacionalnog fajta. U stilu: jebu nas s morem a još nam jebu i Hrvatice i Hrvate. Bolesnici. I što još reći o tome. Priča je poznata. Manje više. Događalo se to i u San Franciscu i u Berlinu i u drugim gradovima. Party se uglavnom zove The gift party. Neki ljudi naime žele seks bez zaštite s kim god ga požele pa i s HIV pozitivnim osobama, žele se osloboditi, kako tvrde - okova monogamije, za neke je to borba protiv farmaceutskih industrija koje su tobož i stvorili taj nehumani virus (možda i nije “tobož” ). Za neke je to nužnost koju im je društvo predodredilo pa se kroz taj čin mire sa svojom sudbinom. A za neke je to doista samo zabava. I svi su u pravu. Zamislite. Donekle, naravno!

A što tu točno osuđujemo?

Otprilike kao što su svi u pravu i kada idu u rat, svjesni da će možda ubiti nekoga ili sebe ili pod naredbom morati - nedajbože silovati dijete. Eto, možda i nije usporedba, ali je činjenica da je grozota u drugom primjeru - legitimna, dok u prvom - kao nije. Zeznuta je stvar sloboda izbora. Slažete se. No, koji je moralni problem ove pričice? Problem je npr. sa strane države (ukoliko im država financira zdravstveno - što je rijetko, ali moguće) njihovo namjerno razbolijevanje. Problem je i npr. ako ti majka oboli od leukemije pa joj treba tvoja koštana srž a ti zaražen hivom pa zajeb. Umirete oboje. Jedno nešto prije, drugo nešto kasnije. I da, moralni problem je ukoliko se radi o klincima. I staju li tu moralni problemi? Čini mi se da - da. Drugo je sve jasno. Radi se o odraslim ljudima koji su odlučili polagano svoj život (svjesno!) privoditi kraju. I bolesni su. I nisu. I da - tu su još sloboda i izbor i odluka kao važni faktori. Tko o tome može suditi? Doktori? Da. Advokati? Da. Ljubavnici/e? Da. Oni sami, akteri, sudionici? Da. I opet - svi su u pravu. Po tko zna koji put. Svi do jednog.

Moja prijateljica kaže da se radi o radikalnom odgovoru na pitanje o kojemu ti pojedinci očito imaju puno toga za reći. Druga veli da je to posljedica vjekovne diskriminacije. Prijatelj kaže da su neosviješteni i da sliče ostatku svijeta po tom pitanju i da u tome leži opasnost - u ljudskoj gluposti. A ona je nenadjebiva. Partiji tog tipa se zovu i naked parties. Negdje. Tek tako. U Zagrebu npr. takvi partiji uglavnom ne nose pravi naziv i/ili opis situacija i mogućnosti koje mogu proizaći iz takvih situacija, ali se događa upravo ista stvar. Nezaštićeni seks je nezaštićeni seks, a jedini problem takvog ponašanja su bolesti. Priznajem da to nekome možda i nije problem. Pogotovo onim ljudima koji se defaultno, zbog svoje orijentacije ili odabira - osjećaju bolesnima. No, naglašavam - nitko nije kriv i svi su u pravu. Jebiga. I da da, da ne zaboravim. Jednom mi je jedan čovjek rekao da on vjeruje da su te sve bolesti mit i da se zato valja prašiti bez zaštite. Kaže da je tako prirodnije. Zamislite. Naravno, to zna ne biti problem i ovim drugima koji nemaju problem sa svojom orijentacijom ili odabirom. Da ih ne zaboravim. Ima nas svakakvih - još je jedna pretpostavka slobode. Ljubav i u ovoj priči - ostaje po strani. Naravno. Morao sam to reći. Ili na filmu. Ili u književnosti. Jebote. Ali se onda sjetim da zapravo većina filmova novijeg datuma upravo promovira free seks, upravo opravdava neukus i “rizik” kao važan element napaljivanja, napaljenosti ili jebanja. Shvatili su da će se većina ljudi tako lakše utješiti. Kultura. Ni s njom ni bez nje. Psovke su mi sve draže uz ovakve pojmove, al´ za kraj neću psovati. Ipak.

Kolumna /queer.hr: ONE NIGHT ONLY

2010-09-19T15:07:00.000+02:00

Piše: Srđan Sandić

I ta opcija je moguća. Ljubav. Itd.

One night stand je, tvrdim, potraga za ljubavi. Ona ushitrena, ona anksiozna ali i dalje potraga.

Rekao bih - za mirnom ljubavi, koja cvijeta i hrani, za onom koja smiruje. Rekao bih. Za onom koja uspavljuje. Govorim u svoje ime, ali uvijek i govorimo u svoje ime. Zar ne?

U društvenom smislu - one night stand jest trend, jest odrastanje, nije valjan prečesto, ne pred svima ga potvrđivati i/ili svjedočiti. U pravilu je to - nekako - gay stvar. Kao, u stilu: samo su gay muškarci promiskuitetni. Samo su oni zainteresirani za takvo što i samo oni šire takve ideje (nešto iz teorija zavjera, raznoraznih). Sasvim je jasno da je to netočno. Točno je da se kroz promiskuitet lakše zaraziti i oboljeti, ali točno je i to da vam srce može češće biti slomljeno, a na kraju otvrdnuti kao kamen i postati oruđe pa oružje s kojim ubijate, a ne ono u vama čime volite i štitite. Sebe i Druge/ Drugog. Ali to su samo opcije na temu. Zar ne? Tvrdim i dalje: one night stand je histerična potraga za ljubavlju. Također je kombinacija slobode, trenda i biologije, determiniranosti.

One night stand je sjajan primjer ljudske nemonogamnosti, kao i ideje da je ljubav svugdje, da ju treba prepoznati, biti otvoren za nju, dovoljno perceptivan, senzibiliziran, hrabar. One night stand je ideologija, u užem i širem značenju. I neka je. Može se govoriti primjerice da je kao koncept pobjeda nad konvencijama, da ohrabruje oslobađanje najinhibiranijih djelova seksualnih identiteta (ako odete malo dalje s one night standovima, a i to je moguće, složit ćete se sa mnom).

Gay community (nazovimo ga tako), osuđen je na promiskuitet, tvrde neki radikalniji teoretičari i kažu da on proizlazi iz društvene osude, društvenog pritiska, društvene kontrole. Kažu i u pravu su.

Ponekad. Uglavnom često, jer društveni okvir ne podržava zajednicu istospolnih, koju i ako podržava, ona mora biti u okvirima binarnog i heteronormativnog. Čitaj: dva frajera, pristojno podšišana, nabildanih mišića, Lacoste tenisica, Axe parfema, odglumljeno dubokih glasova koji se predstavljaju da su bratići – i to najmodavcima; ili, u slučaju žena, samo je jedna kratko ošišana i povremeno nosi vojničke hlače, a druga je studentica medicine, sa zlatnim naušnicama i križem oko vrata (a uglavnom i na srcu, tom metaforičkom mjestu) kojeg je dobila od svoje bake, obje su tihe, povučene, nenametljive i pametne.

Dosta s frustracijama i dosta s bolima društvenih slika /istina koje to jesu upravo onoliko koliko i - nisu. Zaustavljam se i sa stereotipima. Nastavljam s manjinskim zajednicama, s gay zajednicom - koja se zbog svoje društvene moći i nemoći (katkad su to iste pozicije) uglavnom pokorava heteronormativnim principima, pa odlazi u zamke svog “prirodnog nedostatka”, a to je da su društveno nereproduktivni pa se getoiziraju. U cyber svijetu, na kolodvorima, na parkiralištima gdje zaboravljaju. Zaboravljaju na onu rečenicu s početka koju mogu i nadopuniti: I one night stand je ljubav. Zabavna i bezglava.

No, sada je na redu dio moje intime. Kakav sam ja nakon one night standa? Nikakav i divan, dakle svakav. Histeričan i beskrajno ljubavan, pogotovo ako vidim da druga strana ima pretenzije u književnom, u umjetničkom, u životnoj i inoj poeziji. Rijetki su takvi. Jer i kako Balašević kaže: Samo rijetki nađu rijetke. Boljima se teško prašta. Nije ih bilo previše, napominjem. Bilo ih je dovoljno. Tražiš ljepše i bolje. Tražiš nekog tko obećava. (Tražim, ispravljam, dakle). Meni je one night stand uvijek bio dio mog filmskog iskustva, mog kazališnog iskustva kojeg nemam - u privatnim, životnim, od krvi i mesa situacijama /inscenacijama. Polupoznata ili voljena osoba kojoj možeš svašta reći, podvaliti, ponuditi, slagati, obećati, a ujutro otići i pokajati se. I jesam. Sve sam to predano radio. Obećavao, lagao, krao i bježao - al jebeš to.

I mene su i meni su: lagali, obećavali, krali i bježali. I neka su. Ono: budeš polupijan, budeš stylish, budeš rezigniran (jer to tako želiš da ide) ili pak budeš ljubavan - nudiš piće ili kavu s jutra, daješ broj telefona, odgovoriš na prvu poruku, a pošalješ ih još deset pa se ne javi. Sve se to dogodilo. I događat će se. Budeš i beskrajno intiman pa odjeban, ali nema veze. Zapravo, nikad nema veze jer ih barem na tom tržištu- ima i ljepših i boljih. Sa lakim i teškim srdašcima. Ima ih. Bogu hvala. Zato je one night stand ljubav. I ne samo zato. Razumijete?

Interview: MAJA HRGOVIĆ

2010-09-19T14:58:00.003+02:00

Maja Hrgović od 2003. radi za Novi list, a u studenom 2009. je osvojila BIRN-ovu nagradu za novinarsku izuzetnost. Pisala je i za Zarez, Nulačetvorku, Cunterview, Kulturpunkt.hr i Libelu. Objavljuje i na portalu ZaMirZine gdje piše kolumne o ženskim ljudskim pravima i njihovom medijskom tretmanu. U veljači ove godine je objavila svoju prvu samostalnu zbirku kratkih priča pod nazivom Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo. Objavljivala je i u višeautorskim zbirkama, kao što su Ekranpriče 04 i Da sam Šejn, a 2007. je sa svojom pričom uvrštena u antologiju Najbolje hrvatske priče 2007.

KP: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo je naslov tvoje prve zbirke kratkih priča koja je izašla netom nakon tvoje stvarne pobjede na BIRN-u. Koja je istina tog naslova u tvom slučaju?

M. H.: Što više razmišljam o tom naslovu, sve ga više doživljavam kao koncentrat mudrosti, kao pravilo broj jedan za snalaženje u modernom svijetu - nebrojeno puta sam na vlastitoj koži iskusila njegovu istinitost, a i puno ljudi mi govori u zadnje vrijeme kako su se nekako pronašli u toj frazi: znaš ono, kad se sav upneš da nešto postigneš, kad daš sve od sebe i staviš sva jaja u tu jednu košaru, kako vele cinični Englezi - tada najčešće ne postigneš ništa. Slučajno nogom prevrneš košaru i utučeno gledaš žumanjke kako se cijede po podu, da se nadovežem na metaforu. A kad ne uložiš cijeloga sebe u neki cilj, kad mu pristupiš s rezervom, bez grča, s oslobađajućom nonšalancijom - tada imaš veće šanse da ti stvari pođu za rukom. Nekidan sam za Novi list radila intervju s Elizabeth Strout, prošlogodišnjom dobitnicom Pulitzera za knjigu ulančanih priča Olive Kitteridge (koju toplo preporučam), i znaš što mi je rekla kad sam je pitala kako je dočekala taj veliki dan obznane pobjednika? Rekla mi je da nije imala pojma da je u finalu, i da joj je drago da je tako, jer da je znala, vjerojatno bi svojom žarkom željom da dobije nagradu nekako potukla izglede da je dobije. Čudovišna je ironija tog mehanizma koji odlučuje što će i kako će biti - zvali mi taj mehanizam Bogom, sudbinom ili horoskopom. Gledala sam dokumentarac o dobitnicima najvećih iznosa na lutriji u SAD-u; svi oni kažu da su listić uplatili usput i zaboravili na njega. S druge strane, moja mama koja strastveno prati Bingo i ludo je nabrijana na dobitak, nijednom nije dobila ništa. Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, što drugo reći? E sad, bilo bi lijepo kad bi se to pravilo moglo pounutriti i racionalno primjenjivati. Ja bih htjela da to mogu, da mi bude svejedno pa ako mi se posreći - super. Ali ne mogu, nema šanse. To je, izgleda, stvar naravi. Ja sam, nažalost, od onih koji se bezrezervno ulažu u sve što rade, bez plana B, bez ostatka, bilo da se radi o privatnim odnosima, bilo da se radi o poslu. A činjenica da mi je takav pristup donio pobjedu na BIRN-u - to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

KP: U svojim pričama uglavnom ispisuješ iskustva djevojke s ruba (koja pije, seksualno eksperimentira, vozi se u yugu, zaljubljuje se u oženjenog muškarca...). Kakav je odnos fikcionalnog i realnog u tvojim pričama te koliko tebe ima u njima / njoj?

M. H.: Ne znam bih li se složila s ovim da je riječ o likovima s ruba. Što je u našem društvu rub, margina? Prvoloptaški je i ne baš točno otpisati kao marginalce mlade ljude koji se u urbanim sredinama snalaze kako znaju s ograničenim financijama i (još uvijek) neograničenim duhom. Moji likovi žive onako kako živi premoćna većina mladih ljudi u Hrvatskoj danas, nezaposlenost koja ide pod ruku s diplomom, to je realnost, vucaranje po podstanarskim stanovima i otplaćivanje monstruoznih rata stambenog kredita - i to je realnost. A ono što nam lifestyle rubrike plasiraju kao poželjnu opoziciju toj nazovi-margini, ono što bi, kao, trebalo biti nekakva norma, to ustvari nije realno, i to je za mene prava margina. Onih desetak poduzetnika i starleta koje se sa svojim ekstravagantnim ispadima razvlače po Exkluzivima i Schpitzama - to je margina, to je devijantni otklon od norme ovog društva. A što se tiče odnosa fikcionalnog i realnog u ovim pričama... recimo da je fikcija štrudla s jabukama, a proživljena realnost su onda grožđice u štrudli.

KP: Da se vidjeti slobodarski, neopterećeni duh koji je u isto vrijeme i melankoličan i hladan i pametan u karakteru tvojih junakinja koje su, usudim se reći, de facto sve jedan te isti ženski lik svih priča. Kako bi opisala svoje junakinje?

M. H.: Svi likovi u djelima nekog pisca ustvari su taj pisac sam, kao i u snovima: ljudi koje sanjamo ustvari smo mi sami. I pisanje i sanjanje je stvaranje svjetova - jedan je kreativni proces svjestan, drugi nije. Dosta mozgam o toj paraleli, moja trenutno najdraža spisateljica Lorrie Moore nagnala me na to romanom A Gate to the Stairs u kojemu su ženski likovi kao Volkswagen iz kojeg bez kraja i konca izlaze klaunovi, to je njena usporedba, a ja ću se drznuti prisvojiti je i za svoje junakinje: one su nježne i okrutne i maliciozne i empatične, sposobne za velike izdaje ali i za slijepu lojalnost, one su klaunovi iz te reklame za automobil, mnogoslojne i proturječne, pune iznenađenja - a ono zbog čega ti se (s pravom) čine inkarnacijama jednoga jedinoga lika, to je zato jer su sve one filtrirane kroz mene, kroz moje očište: ja sam taj Volkswagen.

KP: Kakav je i što je proces pisanja za tebe? Možeš li nešto reći o odnosu discipline i srca dok pišeš?

M. H.: Mogu reći puno o tome, hahaha. Toliko sam energije ulagala u disciplinirano pisanje da je taj trud znao poprimiti razmjere komedije: cilj mi je bio pisati svaki dan po nekoliko sati, htjela sam raditi po receptu velikih majstora, Orhana Pamuka na primjer, koji se kunu u strogo kontrolirano pisanje, u zanat i rutinu, pa sam si nametnula ambiciozni raspored, podijelila dan u cjeline za pisanje, pretplatila se na newsletter Motivation 123 kojim se pisci međusobno nagovaraju da ustraju u pisanju, u rutini, u tome da ni jedan dan ne prođe bez pisanja i da svaki dan napišeš barem dvije kartice pa makar to bio džank. A najdraže štivo su mi bila svjedočanstva o tome kako pisci pišu, to mi je bio, kao, moralni boost. Ali, već pogađaš, nikad nisam postigla tu pamukovsku disciplinu iako sam se trudila, sjela bih sa šalicom kave za kompjuter i onda se nekoliko sati frustrirala jer ne bih napisala ni jednu rečenicu koja mi se sviđala. A dodatno me frustriralo to što živim s piscem (Željkom Špoljarom) koji je uhvatio Pegaza i svakodnevno jahao na njemu, strpljivo i disciplinirano pisao svoj roman. Onda sam lijepo odustala od nametanja discipline i pisala kad sam osjetila potrebu, zapisala bih nešto u kafiću, za šankom, na poleđini računa; ili bih u teretani sišla sa sprave i otišla u svlačionicu napisati nekoliko sjajnih rečenica koje su mi nadošle dok sam dizala utege, ili bih izvadila bilježnicu u trudničkoj ambulanti, dok čekam ultrazvuk. Tako su nastali najbolji dijelovi ove knjige, srce je nadvladalo disciplinu, da budem malo patetična.

KP: Kakav je tvoj stav prema beletristici, a s druge strane prema chic lit-u?

M. H.: Pozicija (pre)zaposlene mame zahtijeva veliku kritičnost u odabiru aktivnosti za slobodno vrijeme, moje vrijeme za čitanje smatram dragocjenim i tu nema mjesta za chick lit, kao što nema mjesta ni za druge tipove žanrovskog džanka, bljuzgave ljubiće i napete SF romane. Jednom je Nataša Govedić na seminaru u Centru za ženske studije, rekla kako ju je majčinstvo učinilo učinkovitijom, tada to nisam razumjela, ali sad znam na što je mislila: kad više nemaš vremena za jalovo ispijanje maratona kavica na Cvjetnom, kad više nemaš vremena za dosadnjikava druženja s ljudima s kojima te, osim navike, ne veže ništa - tada počneš raditi ono što moraš i ono što ti je važno, a slobodno vrijeme čuvaš za ono u čemu doista uživaš. Ja uživam u romanima i zbirkama priča kvalitetnih ženskih autorica. Jasno, netko mi može zamjeriti takvu radikalnu rodnu isključivost, ali moj je argument to da svojim čitateljskim naklonostima uspostavljam ravnotežu koju je narušila obavezna lektira na studiju kroatistike i anglistike na Filozofskom, lektira zagušena muškim piscima, muškim pogledom na svijet, takozvanim kanonskim piscima. Vrijeme klasika patrijarha je prošlo, u današnjem kanonu kvalitativnu prevagu odnose žene, senzibilne i moćne, od Elfriede Jelinek i Herte Müller do Alice Munro i Lorrie Moore.

KP: Što čitaš kad ne pišeš?

M. H.: Na Hreliću sam nabavila tridesetak starih brojeva Grante, to mi je ustvari postao hobi, traženje Grante po Hreliću, moto mi je "skupi ih sve", isti kao onaj za Gormite, haha. Uglavnom, čitam eseje i kratke priče iz Grante, i to onako stihijski; čitam Anne Enright, jednu divnu Irkinju, ciničnu i moćnu, koja je dobila Bookera za u nas nedavno preveden roman The Gathering (Obiteljsko naslijeđe), guštam u njezinim kratkim pričama; čitam Poppy Adams i Margaret Atwood. Često se vraćam pričama Mihajla Pantića, njegovoj Ženi u muškim cipelama, ta knjiga ima posebno mjesto u mojoj biblioteci, a Marinka Koščeca naprosto obožavam, njegove isklesane rečenice i finu melankoliju, najveća mi je želja da prekine svoj romaneskni niz i napiše knjigu kratkih priča, htjela bih da ga netko nagovori na to.

KP: Koja su književna djela za tebe zvjezdani putokazi te što i tko je na tebe najviše utjecao?

M. H.: Zvjezdanih putokaza zaista nemam, u smislu da želim napisati nešto nalik nečemu što je napisao netko koga cijenim. Ovo nije poza, stvarno ne želim preko trnja do jasno vidljivih i blještavih zvijezda, nego želim kroz trnje do nekog drugog trnja u kojemu ću, štajaznam, recimo, pronaći šparoge. Želim sama svojim putem. A tko je najviše utjecao na mene? Prije će to biti glazba koju slušam, Interpol je, na primjer, utjecao na osjećaj unaprijed upisanog poraza u mojim pričama, Arcade Fire na atmosferu, Karen O iz Yeah Yeah Yeahs na spoznaju da kreativnost ne treba opsesivno plijeviti kao vinograd, nego da je katkad treba pustiti da podivlja, da izraste u šikaru. I naravno, najvećeg su utjecaja ostavili "moji ljudi", neki od njih s ruba ako hoćeš, konobarica iz Krivog puta, profesorica hrvatskog iz gimnazije, moja susjeda u penziji, moj ginekolog...

KP: Kako ocjenjuješ medijsku stvarnost kojoj svjedočimo?

M. H.: Medijska slika stvarnosti je devijacija koja zastrašuje i deprimira. Najbolje što možemo učiniti, mi zapitani konzumenti, jest stalno odbijati konzumirati otpad koji profitni mediji podmeću u sve većim količinama, i istovremeno stvarati vlastitu kritičku opoziciju mainstreamu. Treba se boriti za medijski prostor onkraj senzacionalizma i (ne)kulture reality showa, prostor u kojemu se čuvaju vrijednosti, u kojemu se razgovara o bitnome. Kulturpunkt.hr je takav medijski prostor, takav je i ZaMirZine, i H-alter.org, i Cunterview. Izostanak institucionalne potpore tim projektima također je nešto što me deprimira. Nažalost, jedino što preostaje je shvatiti to kao poticaj da se radi dalje, i još više, jer u našem se društvu ionako vrednuje mediokritetstvo, pa se odbijanje podrške treba shvatiti kao kompliment, kao potvrda da se radi nešto vrijedno i važno i iznimno. Što se mene osobno tiče, ozbiljno shvaćam svoju odgovornost u novinama; trudim se, na primjer, da u mojim tekstovima budu ravnomjerno zastupljeni sugovornici i sugovornice, reagiram na seksizam i mizoginiju koje smatram najopasnijim, najinvazivnijim tumorom u današnjim medijima, i društvu uopće.

KP: S obzirom da si radila poprilično dugo istraživanje za BIRN, možeš li reći što ti je to donijelo i je li ti smetala zadana forma koju si morala ispuniti ili ne?

M. H.: Prva nagrada na BIRN-u mi je otvorila mnoga vrata, zaista, najviše cijenim to što je moj tekst o ženama gastarbajtericama dosegao više čitatelja nego što bih se nekad usudila sanjati, objavljen je u najtiražnijim njemačkim, talijanskim i austrijskim novinama, prenijeli su ga u svim zemljama regije, u Britaniji, u Nizozemskoj... Ne bi mi to značilo toliko da je posrijedi neka manje bitna, ležernija tema, ali budući da se radi o sudbinama tisuća žena koje u postizanju emancipacije (prije svega, ekonomske, danas najvažnije) gube obitelji, jer ipak je riječ o Balkanu, o dobro nam znanom tvrdom patrijarhatu, tvrdom kao batina, a batina je veća što su sredine ruralnije, uglavnom, na tom istraživačkom putovanju upoznala sam puno žena kojima se divim, kojima bih htjela pomoći, barem tako da njihove priče dospiju što dalje, da se njihov glas čuje. To je ono što volim u novinarstvu, dati glas ljudima koji ga nemaju, koji im je oduzet. Nažalost, kod nas će vas za takva nastojanja prije kazniti negoli nagraditi - na primjer, moj tekst o društvenom nasilju nad djecom lezbijskih parova koji je ušao u najuži izbor za nagradu HND-a, na kraju nije nagrađen - zato jer su neki članovi žirija uložili veto, uvjereni da takve tekstove ne treba poticati jer će "oni" (čitaj: ne-heteroseksualni) uskoro vršiti nasilje nad pravovjernim, heteroseksualnim "nama". Kakva argumentacija!

KP: U svojoj karijeri si se primarno izražavala kroz novinarstvo, kroz kulturu i kroz ženska pitanja. Što se još može očekivati od Maje (u navedenim kontekstima, naravno)?

M. H.: Najuzbudljiviji projekt na kojemu radim je izložba fotografija koje će kao zasebni ciklus biti uvrštene u Svjetski muzej žena u Njemačkoj, riječ je o portretima žena koje sam snimila u Rumunjskoj, Italiji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, a svaka fotografija ima svoju priču, kratku i bljeskovitu ali strašnu, a druga stvar je nastup na velikom književnom festivalu World Wide Word u Danskoj potkraj kolovoza, jako mu se veselim.

| Razgovarao: Srđan Sandić

Interview: SELMA KEŠETOVIĆ

2010-09-19T14:52:00.003+02:00

Selma Kešetović je rođena 2. 11. 1982. godine u Tuzli. Završila je Gimnaziju Ismet Mujezinović u Tuzli, a potom diplomirala na Filozofskom fakultetu, odsjek B/H/S jezici i književnost. Objavljivala eseje, poeziju i prozu u časopisima Razlika, Balkanski književni glasnik, Album i Split Mind. Upravo je objavila roman prvijenac Mihael. Bavi(la) se queer i feminističkim aktivizmom. Pokrenula blog za dekonstrukciju i konstrukciju http://arhitetka.wordpress.com/ s naglaskom na postmodernističko nadilaženje determiniranosti tijela i pozdravljanje kiborga kao betjelesnog govornika/cu unutar matrice koju nazivamo društvo. Ne priznaje offline život. Intimno se zanima uglavnom za pederluk, japansku kulturu i subverzivne osobe lišene smisla i ideološke upotrebljivosti. Sa Selmom smo porazgovarali o knjizi, aktivizmu, pederluku...

1. Reci nam nešto o svom Mihaelu?
- To je priča o sedamnaestogodišnjem dečku koji zahvaljujući izoliranosti na koju nije sam pristao, postaje izmješten iz „BiH-normirane“ stvarnosti i natjeran da o svom sebstvu promišlja na drugačije načine, tražeći identifikaciju negdje drugo i stalno mašeći istu. Nakon silovanja, njegov libido je zakočen tako da on ne samo da ostaje izvan rodne identifikacije nego ne može pronaći ni supstitut preko seksualnosti. Mihael je apsolutni autsajder u BiH društvu, u gay subkulturi, i kao takav duboko uznemirava društvo oko sebe, jer svi čekaju da napravi taj fatalan korak kojim postaje dio represivnog aparata, milom ili silom, spremni su čak da opravdaju nasilje nad njim, jer je, zaboga, tako ženstven i krhak da naprosto mora biti nešto iza toga, neki njegovi strašni narcistički motivi koji ga pokreću na manipulaciju ljudima oko sebe, jer je bol i pokazivanje ranjivosti pristajanje da se bude „onaj drugi“, onaj koji se nije poistovijetio s rukom koja udara. Njegova osobna emancipacija započinje kada shvati da nikada neće biti dovoljno dobar u očima drugih, pa mu preostaje sretno oslobođenje - da postane ono što doista jest.

2. Silovanje je prisutno na svima razinama: institucionalnoj, emotivnoj, fizičkoj - kao nužnost svim onima koji su drugačiji po bilo kojoj kategoriji? Kako stati na kraj silovanjima? Koja je preventiva?
- U BiH atmosfera sveprisutno pogoduje silovateljima, jer kroz sam jezik koji se svakodnevno koristi čin penetracije je uvijek silovanje i demonstriranje moći. Odgovornost se također u potpunosti prebacuje na samu žrtvu, a preventivom se opet trebaju baviti viktimizirane skupine. Jedinu preventivu vidim u prekidanju začaranog kruga. Sustav se održava zahvaljujući takoreći regrutiranju žrtava u nasilnike. Oni koji su jednom bili u stanju nemoći i poniženja, drugi put će gledati da budu oni koji će to nasilje provoditi, i tako ostati zaštićeni. Poistovjećivanje s tim sveprisutnim drugim pogledom koji je nevidljiva ruka koja udara, poguban je izbor za razvoj individualnosti, koji je pak jedina nada za izlaz iz tih represivnih ideologija.

3. Što je univerzalno a što partikularno queer u tvom romanu?
- Queer je okrilje koje može pokriti sve nenormirane. Pitanje dekonstrukcije identiteta i stvaranje onog zazornog uvijek je univerzalno, ali i uvijek u kontekstu konkretnih prilika u kojima je individua nađena. Da je Mihael dobio podršku roditelja, svoje bi identitete i neidentitete svakako nosio drugačije, sve se svodi na to da dobije priznanje vlastite očinske figure (a preko nje i majčinske budući da je njezin zahtjev zadovoljenje tog pogleda izvana) koja u mikrosvijetu jednog neodraslog dečka čini krajnji pečat normalnosti. Naravno, on se može i identificirati nasuprot njemu, u inat, ali to nije ništa više subverzivno, jer temelj identifikacije ostaje neuzdrman. Bojanu je, s druge strane, zbog podrške roditelja, puno lakše zauzeti čvrstu ideološku poziciju, boriti se unutar sustava i poturiti široka pleća kao zaštitu nedoraslom Mihaelu. I njegova osobna emancipacija ima veliku vrijednost upravo zato što se nije morala odviti. Mi imamo tu situaciju da se gay/bi muškarci koji su zadržali muške rodne odlike teže outaju, manje izražavaju otpor i žele ostaviti iluziju nužnosti temelja partijarhata. Zato Bojan čija muškost nije silovana njegovom homoseksualnošću radi neočekivani izbor suočavanja s vlastitom ranjivošču.

4. Što znači književno stvaranje za tebe?
- Književno stvaralaštvo je proces proizvodnje koji kvalitetnom razmjenom uspostavlja nove kulturološke kodove koje opet imaju izravan utjecaj na životni stil svih nas. Imamo sreću da živimo u vremenu brže i fluidnije razmjene koja dalje potiče još brže stvaranje i još kvalitetnije tekstove. U BiH, nažalost, modernistička nekrofilija ne jenjava, pa je bavljenje književnim stvaralaštvom prepušteno onima kojima je to profesionalna orijentacija. Meni je, recimo, divno vidjeti trinaestogodišnjakinju kako čita Sumrak ili Harry Pottera, ili tridesetogodišnjaka/kinju kako čita Vedranu Rudan na Panonskom jezeru. Mislim da bilo kakav vid elitizma i zatvaranja u akademske prostorije guši književnu proizvodnju i ironično, ostavlja te iste elitiste bez posla.

5. A pisanje?
- Pisanje je najprije potreba za komunikacijom. Služeći se tekstom, nastojim upostaviti komunikaciju najprije sa samom sobom, pa onda i sa drugima. Pišemo uvijek za nekoga i nadamo se da će tak netko, kada pročita tekst, svjedočiti nas u sebi. Tako pišem, ali jednom kada tekst ode od nas, on komunicira s drugima sasvim proizvoljno, mi na njega ne polažemo više nikakvo pravo. To je oslobađajuće, mi idemo dalje, a neki nas tamo susreću u jednom trenutku i na nekoj razini, kreću u potragu za izgubljenim vremenom umjesto nas, itd.

6. Živjeti u BiH, pisati o gay mladiću, objaviti to, nameće se zašto, kako, tko?
- Zašto ne živjeti u BiH, pisati o gay mladiću i objaviti to? Ili, je li upravo sada iznimno važno živjeti u BiH i pisati takozvanu gay književnost? Jer, gay pitanje pripada svima, to nije izolirana borba i mi nismo ograničeni jedni od drugih. Iako je možda situacija koja se može pročitati iz medija katastrofalna i beznadežna, oko sebe vidim brojne uspješne osobne emancipacije i heteroseksualaca i homoseksualca i svih ostalih, možda nam fali ta institucionalna borba, bolji vid organizacije, ali aktivizma ima na svakom koraku. Ispričati priču o gay subjektu je pitanje osobnog izbora i senzibiliteta jednako kako je pričanje priče o heteroseksualnom, transeksualnom itd.

7. Utjecaj folk (ne) kulture iako izmješten je jasan...
- Precijenjen, rekla bih. Dobro služi za uspostavljanje elitizma onih koji će kreirati (ne)hinjene subverzivne modele, ali istu problematiku koja postoji u folku možemo naći više-manje i u drugim žanrovima popularne muzike.

8. Bol kao navjerniji znak života...
- Rekla bih upravo suprotno - bol kao najvjerniji znak smrti, a ta smrt nije ništa drugo doli osjećaj nepostojanja u društvenom sistemu. Oni koji trpe bol trpe ga zbog toga što nisu naučili kako da reproduciraju norme društva i zauzmu svoje mjesto u tom divovskom represivnom modelu i kao takvi, prestavljaju subverzvine elemente za to isto društvo. Bol je istovremeno i privilegija, narcističko potvrđivanje ega, i baš s obzirom na taj narcizam, društvo je više sklono suosjećati s onima koje tobože privilegira (primjerice, muška bol ima težinu, ženska se podrazumijeva i zbog toga je trijvijalna). E, sad, ako je tvoja tuga proizašla iz nepristajanja na propisane rodne norme koje su temelj funkcioniranja cijelog sistema, kada se ne boriš, ne uzvraćaš istim sredstvima, usuđuješ se pokazati ranjivost iako je ona „sramotna“ (odvaja te od sveprožimajućeg drugog pogleda onoga koji penetrira i povrjeđuje) i čini te nesposobnim/om reproducirati norme dalje, onda je subverzivna moć tvoje tuge ogromna. I zato Mihael poštuje svoju bol, ne zato što pristaje na vlastitu viktimizaciju nego zato što ne pristaje na model koji njega označava kao žrtvu.

9. Osnovna stanica društva u kojem Mihael egzistira je kancerogena, a svi oko njega su zagađeni. Ljubav je jedini izlaz, ali kakva ljubav?
- Budući da uvijek biram ironiju pred cinizmom, stvarno mislim da nam je potrebna ljubav kao onaj peti element egistencije. No ako sagledamo osnove, ljubav uglavnom traže skupine koje društvo isključuje kao subjekte. Taj zahtjev za ljubavlju zapravo je zahtjev za prihvaćanjem vrijednosti subjekta i budući da se taj zahtjev nikada ne može odobriti izvana, ako subjekt sam nije preuzeo poziciju koju priželjkuje, nikada ne može primiti dovoljno ljubavi i nikada neće postati „dovoljno dobar/a“. S druge strane, oni koji su se fiksirali kao subjekti, ne traže ljubav, oni ju podrazumijevaju. Vraćamo se na ono otrcano, ali oslobađajuće: prava ljubav započinje prihvaćanjem sebe, i tada je sve moguće, čak i ona bezuvjetna ljubav koja je rezervirana za bogove.

10. Kako je bilo i koliko je trajalo objavljivanje? Kakve su reakcije?
-Trajalo je dugo, jer tržište praktički ne postoji, kritička masa se suzila, a izdavači su indiferentni. Izlaz se vidi samo u lobiranju koje nije ništa drugo doli staro dobro patrijarhalno kafančenje što mene osobno nije nikada interesiralo, pa sam nekako samu sebe isključila iz tih procesa dolaženja do izdavača, novca i prijatelja na pravim pozicijama. Ja sam mislila da je dovoljno uložiti ljubav u svoj rad, dalje će sam, i ispala sam prilično naivna. Svejedno je sve još u postporođajnoj fazi i treba proći neko vrijeme da bi se govorilo o reakcijama.

11. Tvoje mišljenje o gay situaciji na brdovitom Balkanu...
- Za malo vremena se puno uradilo. Od potpune nevidljivosti u javnom prostoru do vidljivih rezultata aktivizma koje se očituje kroz mnoštvo individualnih emancipacija. Žao mi je samo što queer skupine znaju pokleknuti pod onim nametanjem u sistemu koji im diktira da podvlače razlike, pa se referiraju jedni na druge u negativnom smislu, ali valjda je sve to dio tog nimalo lakog procesa. Cijelo društvo se mora baviti „gay situacijom“, jer je, kao što rekoh, to borba svih nas.

12. Pitanje žena je također simptomatično...
- Da, ali meni je pitanje muškaraca daleko simptomatičnije. Vremenom smo se kroz feminizam propitivale, nanovo kreirale svoje identitete, pokušavale dekonstruirati i konstruirati nove stvarnosti za sebe, naše partnere i partnerice, i nove generacije, ali smo se stalno vraćale sebi kao traumi koju društvo nikada nije do kraja zaliječilo. Muškarci su ostali zaštićeni zavjetom šutnje, njihova muškost i dalje se potkrada pod pojmove univerzalnosti, ljudskosti, oni se nisu morali prilagoditi ženama u tolikoj mjeri. Da se razumijemo, i žene i muškarci su žrtve patrijarhata, usuđujem se reći muškarci čak i više, jer im grupne identifikacije i navodne privilegije teško da daju prostora za kreiranje osobnosti na individualnim bazama. Recimo, danas je strašno subverzivno kada muškarac s ružem na usnama ili u haljini uđe u javni prostor, dok je svakodnevno da žena nosi hlače, ima kratku kosu itd.. Očigledno je da rod nismo razbili, a ondje gdje smo ga razbili/le, podvukao se pod onim što smatramo muškim rodnim odlikama.

13. Piše li se drugi roman?
Naravno. Emocionalni odmak od Mihaela sam već napravila što nije lako kada živite neku priču godinama, ali živim sad novu priču, ovaj put o ženskom subjektu kojem predstoji osobni put emancipacije, da ne ureknem, je li.

Interview: ŽANA POLIAKOV

2010-09-19T14:49:00.003+02:00

Žana Poliakov je završila Akademiju dramskih umetnosti u Beogradu. Internet-pionirka, bavi se pitanjima digitalnog doba, kopije i originala, konzumerističkog društva i new age filozofijom od 1996, kada započinje profesionalnu karijeru razvijajući vlastiti koncept vizualne komunikacije gdje umjetnik nadilazi zadane okvire i koristeći svoje znanje i vještine, transcendirajući kroz medije, postaje više ili manje pop zvijezda.
Izlagala je na više grupnih i solo postavki širom planete mada više voli nastupati nego izlagati. U stvari, ovisi o raspoloženju. She is an exhibitionist and exhibition herself. Posljednjih godina, eksperimentira sa 3D real-place barbie-doll ambijentalnim instalacijama "twisting, pranking, overlapping"- igrajući se odnosima između razuma i osjećajnosti, privatnog i javnog, ali osobnog i emotivnog. (Sense and sensuality, personal and emotional )- objašnjava to tako i ona, samo ne u zagradama. Povod ovog intervjua je nedavno izašli književni prvijenac autorice: Lovemarks ili još jedna knjiga o zbunjenosti. Drugi povod je zabrana iste. Glavni razlog je pak karakter ove autorice koji inspirira in so many ways.

1. Gledajući tvoje radove, tvoje instalacije, tvoje pisanje uvijek vidim samo jedno a to je žena, ti-žena, druge žene, i sve oko vas. Vidim i temu slobode i temu emancipacije. Reci nam nešto o svojim temama?

Znaš kako kažu: umjetnik rješava svoje probleme, dizajner tuđe. U svim svojim radovima ili čime god da se bavim nešto me je zanimalo, mučilo, boljelo ili me je s druge strane nešto inspiriralo i radovalo… to nešto se vidi, čuje, osjeća. To nešto komunicira sa drugim ljudima, čak i kad se ne bavim više tom temom. Zanimali su me odnosi analogno-digitalno, kako se naša svijest mijenja uz tehnologiju, kako i da li evoluiramo u neko svjesnije biće, to je onaj new age dio mene… i vrlo mi je bitna uloga žena u svim promjenama koje nam se događaju. Odnos atoma i bajtova, što je realno a što lažno, original i kopija, konzumerizam, što kad se suočimo s paradoksom izbora i što kada ništa nije istinito a sve nam je dozvoljeno.
Mi smo svi dazed & confused, očarani i zbunjeni jer se nalazimo negdje između i ako nemamo dobar operativni sistem i vrijednosti iznutra, a vrijednosti su nešto što nije mjerljivo i ne košta ništa u smislu novca… we are doomed.

Mislim da je sve što radim istraživački proces, radoznalost je moja glavna odlika a znanje je moć. Radoznalost nas oslobađa, donosi slobodu a sloboda donosi odgovornost. Sve to pomiješaj s emocijama, znanje bez ljubavi je ništa i možda ti sad bude jasno koje su moje teme. A možda i ne.

Dobro je, čak i ako zvuči zbunjujuće, zbunjenost je dobra polazna točka. Confusion means that you are open. Open to grow.

2. Vidim i queer, tu nesretnu izmaknutost kojoj si morala svjedočiti kroz zabranu svoje knjige, koja je knjiga o ljubavi - da ne bude
zabune - ali je i o zabludama, očito. Dakle, kako je došlo do zabrane?

Dobro si to definirao, zablude vode u zabrane. Sve što radim uvijek je vrlo osobno. Kolumne koje sam pisala su bazirane na vlastitom istraživačkom procesu i naravno da sam inspirirana ljudima i događajima oko sebe. Netko tko nema nimalo kreativnosti u sebi to ne može shvatiti, pošto su rigidni plašljivi muškarci kojima smo okruženi uplašeni od emocija i radije bi ih kontrolirali a ne stavljali ih u umjetnička djela…ili uz pomoć njih stvarali što god, svaki rad može biti kreativan na svoj način. Ja ne dijelim poslovno i privatno, posao mi je zabava i zabava mi je posao, ne možeš biti loš čovjek i dobar umjetnik. U mom svijetu je tako. U redu je da drugi ne misle isto kao i ja. E sad, neke osobe ne mogu shvatiti to da svako ima svoju realnost, žive u zabludi da je samo ono što oni misle istina i to je tako i nikako drugačije, u zabludi su, jelte… i onda dođe do zabranjivanja i svih tih gluparija koje su pratile moju knjigu, na čemu sam sad beskrajno zahvalna. Ovako knjiga puno bolje izgleda i sama pronalazi svoje čitaoce. Ili oni nju, nikad ništa nije slučajno.

Samoproklamirani medijski moguli i to još iz medija koji propovijeda slobodu, zastupa prava žena i skuplja novac za sigurne kuće, stoje iza prijetnji mom bivšem izdavaču zbog čega se on i povukao. To mi je bilo najzabavnije. Na ovom putu sam naučila i kako oprostiti ljudima koji su me povrijedili, sigurno su imali neku dobru namjeru i učinili najbolje što su mogli, sad znam značenje onoga oprosti im bože, ne znaju što čine.

3. Što je danas s tvojim konceptima fake.chic. Tko je danas u cyberkuhinji? Tko su te žene/muškarci?

Ja sam jedna od onih intuitivnih umjetnica koja sve stvara kao eksperiment, produktivni proces, nisam ni sanjala koliko sam s tim nekim idejama trasirala put i sebi i drugima. Možda nisam sanjala ali sam negdje znala, znaš kako kaže moj dragi Nikola Tesla ( parafrazirajući svoje omiljene starogrčke filozofe) - sve novo je davno zaboravljeno staro i svako znanje je, zapravo, prisjećanje. Možda sam se samo prisjećala nečega i svaki rad ima svoj intenzitet. U nekom vremenu. Nije važno koliko traje, bitan je intenzitet, u trenutku i par godina poslije drugačije djeluju. Prije 15 godina, internet je bio nov način komunikacije, nov način da pronađete istomišljenike širom svijeta i da podijelite sa svijetom ono što vi imate, bez medijatora.

4. Uvijek te najavljuju i označuju kao internet pionirku, a to si odavno prestala biti. Danas si seniorka, veteranka, što li već? Imaš vrlo zanimljiv pogled na tehnologiju koji nije negativno kritičan…

Jest, bila sam i Titova pionirka, na to sam vrlo ponosna. Svako može kritizirati, mediji su nam donijeli tu demokratičnost gdje zaista svatko može reći, napisati i objaviti ono što misli, i to je super. Svi vole odmah se žaliti i da kritizirati, ali samo onaj tko zaista nešto zna, u mogućnosti je i pohvaliti. Stoga se uvijek fokusiram na pozitivne strane svega… takav feedback i dobivam. No ono što je zanimljivo, iako je evidentno da koncept kako zračiš, tako i privlačiš funkcionira u praksi, jest da sam i dalje u manjini.

5. Kakve su do sada reakcije na tvoju knjigu? Planiraš li ju predstaviti i u Hrvatskoj?

Do sad sam već dobila stotine pisama jer pišem vrlo osobno i onda čitatelji imaju pravo i osjećaju slobodu da mi nešto osobno napišu. Meni je to divno, prava razmjena energije. Knjiga ima momente gdje se svatko može prepoznati ali te negdje i pokreće na vlastito istraživanje. Knjiga je i zahtjevna poprilično, moraš znati engleski jezik da bi je čitao, nisam prevodila. Muzika je bitan dio knjige, natopljena je pop i geek kulturom, asocijacijama na razne filmove, serije, knjige… treba ti umrežen mozak da bi sve pratio, mada je sasvim u redu i ako se čita samo kao priča.

Knjiga se već nalazi na mnogim hrvatskim plažama: razni događaji u knjizi se upravo događaju na raznim hrvatskim lokacijama - Istra, Zagreb, Dubrovnik, Hvar, Vis… a vjerojatno ću se od jeseni pojavljivati i u Zagrebu, i realno i virtualno - što bi rekao Poetični gospodin iz knjige: Zagreb je hladan grad.
Treba mu neko vrijeme da se ugrije i rasplamsa, zar ne?

6. Pisanje ti je spasilo život, čini mi se da si mi to jednom pripomenula?

Da nisam počela pisati te svoje jutarnje stranice, tj blog, ili bih nekog ubila ili bih se ubila. Prije nekoliko godina bila sam izrazito nesretna u vezi s jednim finim muškarcem. Nitko nije bio svjestan toga, ja pogotovo, tako da nikoga ne krivim, sama sam odgovorna. U takvim situacijama, duša ti se buni i sad više ni sama ne znam kako sam se ispetljala iz toga, mnogo suza i nevidljivih povreda je tu prošlo (Lovemarks: kad rane zarastu, ostanu ožiljci) ali sve što nam se događa ima neku svrhu. Pisala sam online, iz neke svoje potrebe, otkrivajući i upoznajući sebe, što je ono što ja želim… onda sam pisala kolumnu za Elle, koja je dosta dobar istraživački proces sada spakirani u Lovemarks knjigu. A uvodnike u magazinu sam pretvorila također u kolumne, nisam znala drugačije, nego tako osobno…

Kad god se bavimo onim što nas veseli, duša se time hrani i to me sasvim sigurno vodi u nekom smjeru, da nešto novo otkrijem, nekog upoznam… onda je svaki dan razlog za slavlje, onda je život stvarno čaroban.
To nas niko ne uči, to je ono što je naš zadatak da sami otkrijemo.

7. Karijera ti je vrlo raznolika ali povezana, od b92 do bijenala, od ambasadorice MAC-a do urednice magazina Sensa i do autorice zabranjene knjige. Objasni nam se.

Stočiću, postavi se!
Pa, sve me je negdje vodilo. Ono što je presudno kod izbora što ću raditi je koliko sam entuzijastična, koliko uživam u kreiranju istog i da vidim neki cilj veći od mene same. Profit nije dovoljan motiv za mene, dobar je, ali mi to nije dovoljno, ali koliko ću se zabaviti dok radim, i kako ću tu radost prenijeti drugima, eh… to je nešto uzbudljivo. Još ako je relativno nepoznat teren, pa se uključe ljudi sa sličnom vizijom, to je posebno zadovoljstvo.

8. Iako si cyber star ipak si se vratila "konzervativnijem" mediju? Što misliš o budućnost knjige i tiska?

Ne postoji konzervativni medij, samo ideje koje flukturiraju kroz medije. Stalno se govori o smrti knjiga, autora i uvijek neki stari medij mora da umre kad dođe novi, što uopće nije istina. Knjige su i dalje vrlo inspirativne a i neki magazini, jedan od njih ja uređujem, zove se Sensa. Ako nešto ima smisla i dovoljno energije u sebi, onda nije važno koji je medij u pitanju, ideja je ta koja pokreće stvari. Oduvijek sam vjerovala da sve postoji u knjigama i na Internetu, to mislim i dalje, no sad kad imamo toliko mogućnosti nije bitno što nam se servira nego što mi tražimo – to ćemo i dobiti. Danas više nego ikada je evidentno da tko želi - nađe način, a tko ne želi - pronađe izgovor. Sve je moguće. Ili nemoguće, sve ovisi od nas samih i našeg mišljenja.

Dnevne doze informacija je nešto što će se sasvim sigurno preseliti online i to se već primjećuje. Informacije su nešto što će se prikupljati online , no za znanje je potrebno kombinirati malo više medija. Imamo i knjige u pdf-u, osobno imam tko zna koliko u svom kompjuteru, ali volim kupiti analogno izdanje i čitati ga. Stvar izbora, neki ljudi su se već navikli i čitaju s ekrana, i to je u redu. Sve je nekako stvar osobnog izbora.
Ja vjerujem da budućnost donosi uvijek neke zgodne promjene koje će mi uljepšati i poboljšati život, kao što je internet i mobilna komunikacija. Danas nitko ne može vjerovati kako smo živjeli prije mobitela i interneta, znači da nam je sad bitno bolje.

9. Koja riječ o trenutnoj kulturnoj situaciji u Srbiji? Što se događa?

Wrong person to ask.
Ili sam možda prava osoba.

10. Koga čitaš? Što slušaš? Što gledaš? Izvori tvoje inspiracije?

Imam vrlo širok spektar interesa, od Beigbedera do Deeepaka Chopre, od Marka Aurelija do Isabel Allende, čitam trenutno na plaži Committed od Elizabeth Gilbert, njena druga knjiga nakon Eat. Pray. Love., svjetskog bestselera, knjiga ima podnaslov A sceptic guide to marriage.
Gledam Entourage seriju, nevjerojatno dobro napisanu i produciranu, gledala sam nedavnonovog Woody Allena – Whatever works, filmove manje pratim budući da su serije bitno bolje napisane. Californication je odličan serijal također, baš u serijskom programu vidim veliki napredak, ima svega i 90 posto svega je trash ali zato onih 10 posto su jako dobre stvari. Izvor moje inspiracije je interakcija s fenomenalnim ljudima koje srećem svakodnevno u kombinaciji sa mojom nevjerojatnom sposobnošću da sjedim na jednom mjestu, sama, u potpunoj tišini.

*Žanu čitajte i na www.zanapoliakov.com

Foto:

STOP-2003, BELEF
UNDERNEATH- 2004, BELEF
ŽANA POLIAKOV- fotka: Vladimir Miladinović

INTERVIEW: Srećko Horvat

2010-04-22T13:16:00.003+02:00

Šta je ljubav a šta su početnici? Većina nas se ponekad u ljubavnoj situaciji ili onoj koja nalikuje na ljubav osećamo upravo- kao da ništa ne znamo, kao da nam se nikada ništa nije desilo. Onda se rodi strah da ćemo zeznuti stvar koja je tek u začetku, onda počnemo da se ponašamo blesavo, foliramo, pretvaramo.

No, to je sve i više nego normalno, a to nam verodostojno potvrđuju i književnost i muzika i film, a mi još verodostonije to zaboravljamo.

Kada kažete Ljubav za početnike - zvuči kao priručnik za samopomoć ili samo fraza koja bi vam u načelu trebala dati odgovore kako, kada, s kim i koliko dugo biste trebali biti, koji ste profil ličnosti, a koji ne, koji horoskopski znak slediti, šta jesti i obući na prvi dejt, ali knjiga "Ljubav za početnike" mladog hrvatskog autora Srećka Horvata je sve- samo ne to, ona potvrđuje normalnost gore navedenog stanja te ga i objašnjava.

Knjiga beleži fragmente pojedinih znakova ljubavi, ljubavnih situacija, istina ljubavnih priča, svih i svega onoga što može imati bezbroj varijacija na temu, a koje upravo zavise od vlastitog iskustva.

Horvat ističe i daje značaj pitanjima koja sebi svi postavljamo u datoj situaciji ljubavnog iskustva, poput: Zašto me ta pesma podseća na nas?; Zašto ne odgovara na poruku?; Zašto interpretiram svaki dodir, svaki sms, svaki pogled?, ali uz filozofske osvrte, uz književne reference, uz filmske citate, od Platona do Nietzschea, od Lacana do Freuda - autor objašnjava temeljnu tezu ove knjige, a to je da se ljubav može iščitati i kao semiološki (znakovni) fenomen.

U 15 poglavlja obrađeni su više manje svi poznati momenti ljubavnih odnosa, ljubavnog diskursa: od prevara do prekida, od moći do sablasti, od sećanja do tugovanja, od krivnje do determinizma.

Srećko Horvat je do sada objavio pet knjiga: "Protiv političe korektnosti", "Od Kramera do Laibacha, i natrag" u izdanju Biblioteke xx, "Vek" - za srpsko tržište te "Znakovi postmodernog grada; Budućnost je ovdje", "Svijet distopijskog filma; Totalitarizam danas" i "Diskurs terorizma" za hrvatsko tržište. Prevodi s nemačkog i engleskog te je u uredništvima "Zareza", "Tvrđe" i "Europskog Glasnika".

Ljubav kao tema, nakon distopijskog filma, političke korektnosti, totalitarizma, terorizma, postmodernog grada, poprilično se fino uklopila. Kako je došlo do odabira te teme? Šta je ljubav za tebe?

– To je vjerojatno najteže pitanje, na koje je gotovo nemoguće odgovoriti. Zato se i knjiga zove pomalo tricky Ljubav za početnike, što ne znači da ćete u njoj naći nekakve recepte ili upute za lakše snalaženje u bespućima ljubavi, već prije: nema finalnog odgovora, svi smo početnici. Tražiti odgovor na pitanje što je ljubav podsjeća malo na predsokratovce koji su se toliko mučili pronaći pranačelo, svako nahodeći se vlastitim pogledom na svijet. Frédéric Beigbeder će, primjerice, reći da je čovjek zaljubljen onog dana kad pastu za zube stavi na još jednu četkicu osim svoje. Glavni protagonist filma Kad je Harry sreo Sally reći će da je jasan početak veze kad nekog vodiš na aerodrom da te isprati. Kafka će reći da je ljubav „nož kojim rujem po sebi“. Baudrillard će tvrditi da voljeti nekoga znači „vrtjeti se oko drugoga poput mrtve zvijezde i apsorbirati ga u tamnu svjetlost, Lacan će tvrditi da je glavno pitanje između dvoje ljubavnika „Koju vrijednost za tebe ima moja želja?“, a njegov učenik Jacques-Alain Miller da je ljubav „slučaj krivo prepoznatog identiteta“. Nema, dakle, jednog, jedinstvenog odgovora. Kad bih morao odgovoriti što je za mene ljubav, onda bih morao najprije krenuti od osobe koju u tom trenu volim, onih koje sam volio i one koje ću tek voljeti. Jer postoji mnogo oblika ljubavi. Ona je uvijek drugačija. I zato zapravo ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, a da taj odgovor već ne bi sadržao opasnost od kvazi-univerzalističke simplifikacije.

Kao što se vidi i iz ovog odgovora, tvoji tekstovi su citatni. Je li teško mladom autoru koji želi da ga se čita i shvata ozbiljno maknuti se od autoriteta koje nameću i koji se nameću?

– Svi koji su na početku fakulteta, recimo, pisali seminarske radove vjerojatno se sjećaju težnje za citiranjem kako bi pokazali „ozbiljnost“ vlastitih radova, upućenost, itd. A onda, kasnije, dolazi potreba da se odmaknemo od autoriteta, da pronađemo vlastiti jezik. Čini mi se da je idealno kada se pronađe svojevrsna sredina, ili, kao što će to radikalno reći Roland Barthes u svojoj knjizi Sade, Fourier, Loyola: „Živjeti s jednim autorom ne znači nužno da u svom životu ostvarujemo program koji je taj autor ocrtao u svojim knjigama, nije riječ o tome da se sprovede u život ono što je bilo predstavljeno, da sa Sadeom postanemo sadisti ili bludnici, falansterijanci sa Fourierom, bogomoljci sa Loyolom; riječ je o tome da u našu svakodnevicu unesemo odlomke inteligibilnog ('obrasce') potekle iz teksta kome se divimo, riječ je o tome da taj tekst govorimo, a ne da po njemu postupamo, treba da ga zadržimo na odstojanju navoda, da on i dalje ima silinu iznenadne jake riječi, silinu istine jezika“. Naravno, pitanje koje se nameće: koji su to autori koji se nameću i s kojima vrijedi živjeti?

Čini se da je jedan od takvih za tebe upravo spomenuti Barthes, a i "Ljubav za početnike" formom neodoljivo podseća na Fragmente ljubavnog diskursa. Šta te spaja s Barthesom, osim ljubavi prema semiološkom?

– Na jednom mjestu u svojim predavanjima o „pripremi romana“, Barthes će reći da „semiologiju“ razumije u ničeanskom smislu i poziva se na mjesto u Ecce Homo na kojem Nietzsche o svom odnosu prema Schopenhaueru i Wagneru kaže da je njih dvoje upotrijebio kao znakove sebe samoga: „Platon se služi Sokratom kao semiotikom za Platona“ Mogao bih reći da isto vrijedi za moj odnos prema Barthesu. Njega sam upotrijebio kao znakove samoga sebe, i ono što me najviše veže prema Barthesu nije nikakva teorija ili metoda, već nešto sasvim osobno. Autor koji nam je bitan, i kojega volimo, prisutan je kao znak nas samih. Ono što mene osobno naravno, a eto i jedne od definicija ljubavi, najviše muči jest rascjep između bliskosti i udaljenosti – Barthesu sam toliko blizu (kada ga čitam), a opet toliko sam daleko (kada bih recimo trebalo pisati poput njega).

Knjiga nije linearno pisana što znači da se ne mora ni čitati linearno, što je vrlo hrabar spisateljski pothvat jer se od svakog novog naslova očekuje kompaktnost i celovitost. Pitanje je onda valjda, otkud hrabrost?

– Ma ne shvaćam to kao nekakvu veliku hrabrost. Zapravo, gledajući iz ove, vremenski, a i emotivno udaljene perspektive, ne mislim da je knjiga bila dovoljno hrabra, i sigurno bih je danas (ah, ta vječna muka svih koji su nešto napisali) napisao drugačije. Pa onda i hrabrije.

U jednom delu knjige se dotičeš i društvenih servisa kao važnog mesta argumentacije da "volimo u znakovima". Može li se reći da prvo dolaze znakovi, a tek onda čovek, identitet, osoba? Ljubav preko društvenih mreža, što misliš?

– To je osnova teza koja se može pronaći u svakoj radikalnoj semiologiji ili psihoanalizi. Ne radi se o tome da pred sobom imamo čovjeka, pa onda postepeno prodiremo u njegovu bit. Što ako je obrnuto i što ako znakovi čovjeka jesu njegova „prava“ bit? Društveni servisi – Facebook, Twitter, Flickr, itd. – služe, naravno, tome da se „reklamiramo“: „evo, vidi kakve spotove slušam, vidi kakve super fotke imam, vidi što čitam i tko su mi frendovi“ – ali problem se ne nalazi samo na toj razini. Naravno da time stvaramo narativ o sebi, ono kakvima bismo htjeli da nas drugi vide, ali nerijetko se pokazuje da ni ono kako sami sebe vidimo nije ništa drugo nego narativ. Društvene mreže su samo potencirale tu ionako krhku i promjenjivu igru identiteta, a naravno da onda tu ima mjesta i za ljubav.

Iako si sam u startu odustao od naučnog tj. objektivnijeg opisivanja/ ispisivanja ljubavi, to naravno ne znači da poričeš taj diskurs?

– Naravno da ne, samo me u ovom konkretnom djelu nije zanimao, niti mi je bio dostatan. Po mom mišljenju, čak ga ima i previše, i da se vratim na prijašnje pitanje, doista hrabar čin bio bi potpuno izmjestiti ga, pustiti da govori kroz parafraze, bez navodnika, stavljajući glavni fokus na intimne i emotivne dijelove.

Knjiga obiluje i vrlo intimnim a samim tim i emotivnim momentima koji je čine relevantnim miksom teorije, poezije, filma i književnosti. Jesi li morao tražiti suglasnost žena iz mailova, pisama?

– Ne znam jesam li morao, možda bi to neki kantovski „kategorički imperativ“ nalagao, ali nisam to učinio. Sad jesam li dobro postupio ili ne, to ne mogu reći – u svakom slučaju mislim da sam ipak prvenstveno sebe ogolio.

Spominješ da ljubav karakterizira hipertrofija semiotizacije, koja često zna graničiti s ludilom. Ironično bi bilo pitati – koja ja granica između ludila i ljubavi. Postoji li uopšte?

– Još nas je Lacan naučio da ludilo zapravo stoji u korijenu svakog znanja. Na primjeru paranoje on će pokazati da pretjerana semiotizacija (pridavanje smisla svakom događaju), ma koliko to na prvi pogled moglo zvučati paradoksalno, zapravo predstavlja neku vrstu pridavanja smisla svijetu i da se kod „znanja“ uvijek zapravo radi o sistematizaciji, kao i kod paranoje. Drugim riječima, svi smo mi paranoici i samo je pitanje u kojoj mjeri. I obrnuto, da nema tog ludila pridavanja značenja, onda bi upravo „normalna“ karakteristika znanja bila ukinuta. Čovjek je biće koje označava, iščitava znakove, a kada dođe do zaljubljenosti, pa i ljubavi, to se naprosto intenzivira.

Makar knjiga nije selfhelp priručnik, pitanja koja i knjiga nameće i/ili se nameću sama od sebe su: može li se "operisati" od igre moći, o kojoj takođe govoriš u knjizi. Postoji li uopšte trag odgovora na pitanje – "kako naći partenera/icu?", a da odgovor ne ispadne trivijalan?

Svaki odgovor na to pitanje je nužno trivijalan, jer se uvijek radi o kontingenciji. Mogao bi netko, uračunavajući neku najbriljantniju statistiku, recimo reći da je najlakši način da se „pronađe partner/ica“ sljedeći: idi jako često van, u disko, druži se s puno ljudi, obilazi izložbe i koncerte, radi na sebi, povećaj vlastitu privlačnost pa će ti se povećati i šanse, itd., itd. Ali onda se često dogodi da neka osoba, primjerice, čitavu godinu ne izlazi, ili je u nekoj sramotnjačkoj fazi i uopće niti ne razmišlja o nalaženju „druge polovice“, kad ono: grom iz vedra neba, ulazi u tramvaj i budući partner ili partnerica taman izlazi kroz vrata. Naprosto nema recepta. I zapravo, iskustvo uvijek pokazuje da upravo oni koji najviše žele pronaći partnera, to najteže uspijevaju. A opet, čak ni suprotan stav tipa „ako nećeš razmišljati o tome, onda će ti se vjerojatno dogoditi“ ne pali.

Ti si kao autor i pisac već doživeo poprilično priznanje u Hrvatskoj. Možeš li reći da li postoji "savet", način i/ili ispravan potez na putu do profesionalnog/medijskog priznanja. Kako je tvoj put išao?

– Pa, čini se da sam na to pitanje posredno odgovorio upravo maločas. Zamijenite „kako naći partnera/icu“ sa „kako dobiti priznanje“ i odgovor je otprilike jednak. Iza svega, naravno, stoji jako puno truda, i bez znoja nema ništa, ali može se netko i znojiti koliko hoće pa to opet ne mora biti jamstvo uspjeha.

Ovo ti je šesta knjiga što ti neki kritičari i oni koji se takvima smatraju opako zameraju. U čemu po tebi "leži" problem, ako problema uopšte ima?

– Mogao bih ovdje odgovoriti u stilu Beigbedera da su oni koji kritiziraju ljubav, dakako, oni koji za njom imaju najveću potrebu: „u dubini svakog Valmonta krije se nepopravljivi romantičar što samo čeka priliku da izvuče svoju mandolinu“. Nažalost, na ovim našim prostorima, a često je to i slučaj za zapadnu književnu kritiku, kritika često više govori o samim kritičarima, nego o djelu o kojem pišu.

U knjizi spominješ da su naučnici stvorili tablete koje mogu brisati sećanja a tu se i prisećaš filma "Večni sjaj nepobedivog uma". Potreba za brisanjem bolnih uspomena je samo jedna od potreba ostavljenog čoveka, nakon ljubavi. Što ti misliš, jesu li one bogatstvo ili nepotrebno smeće?

– Ovisno o tome jesmo li pesimisti ili optimisti sjećanje je bogatstvo ili nepotrebno smeće. Kad smo pesimisti, onda bismo, bez razmišljanja, isti čas popili tabletu za brisanje sjećanja, pa čak i potpuno izbrisali tu osobu iz života. Kad smo optimisti, onda se uvjeravamo da je svako to sjećanje zapravo dobra stvar, nešto što nam omogućuje da gradimo „bolju budućnost“. Pesimist u meni bi rekao da valja imati sjećanja, ali samo toliko dugo dok ona ne postanu prebolna i pretvore se u onaj „nož kojim rujem po sebi“ o kojem tako sažeto, a istinito govori Kafka.

Postoje i one sporne ljubavi, npr. homoseksualna ljubav, koja retko kada ima isti tretman, čak i kod onih najliberalnijih. Zašto i oo kada je to tako?

– Možda zato jer ljudi nisu čitali dovoljno Barthesa. Pročitajte Fragmente ljubavnog diskursa, a onda potom njegove dnevničke zapise Incidents koji su posthumno, 1987. godine, konačno potvrdili da je Barthes bio homoseksualac, štoviše, da je u Maroku koketirao i s maloljetnicima. I onda se ponovo vratite Fragmentima ljubavnog diskursa i razmislite razlikuju li se oni sada, zbog te spoznaje da je Barthes, eto, bio „peder“. Naravno da ne. Ta je knjiga univerzalna, a isto vrijedi i za ljubav. Postoje doduše, valjda, neke razlike između heteroseksualne i homoseksualne ljubavi. Ali, bože moj, postoje i razlike između heteroseksualnih ljubavi samih. Valja se oduprijeti iskušenju klišeja: npr. da su pederi razuzdani i da se njihova ljubav uglavnom svodi na seksualno. Neki su pederi često mnogo konzervativniji od hetereseksualaca, kao što su neki heteroseksualci često radikalniji od pedera.

Jedan od naslova knjige je i "Daj mi 5 razloga zašto me voliš..", a zvuči kao pokušaj prikazivanja ljubavi kroz prizmu naučnika, nabrajanje, i svi smo tome skloni – tražiti te iste razloge. Što misliš – zašto?

– Zvuči na prvi pogled, ali zapravo se odnosi na onaj vječni poriv na početku svake ljubavi, koji je formuliran u već spomenutom Lacanovu pitanju: „Koju vrijednost za tebe ima moja želja?“. Ljubav je istovremeno ne samo priznavanje drugog bića, uživanje u njemu, istraživanje njegovog ili njezinog koordinatnog sistema, već ujedno i prepoznavanje samoga sebe, samoistraživanje, dolaženje do jezgre vlastitog bića. Umjesto da se to pitanje „Daj mi 5 razloga zašto me voliš…“ tumači na jeftini psihološki način po kojem bi se radilo o samozadovoljnom narcizmu (eto, sad ćeš mi reći kako sam super), radi se zapravo o duboko egzistencijalnom pitanju. Mene nema bez tvog pogleda. I upravo ono zbog čega me voliš, mene čini posebnim.

Za kraj – pitat ću te kao semiologa, fenomenologa ljubavi: treba li se pokoriti srcu ili ne, u tom svetom stanju ljubavi? Kako se zaustaviti kada je kraj?

– Čemu sve, ako se ne prepustimo do kraja, kada do takvog stanja dođe. Čak i ako je ljubav doista veličanstvena katastrofa pri kojoj znamo da se zalijećemo u zid i svejedno ubrzavamo i srljamo u propast s osmijehom na usnama, zar je to razlog da je se odreknemo? A opet, stisnuti kočnicu kada je evidentno kraj često je nemoguće jer smo već postigli takvo ubrzanje da bi čak i naglo kočenje uzrokovalo, možda još goru, nesreću. Odgovor je možda sažet u naslovu jednog od boljih recentnih filmova o ljubavi Gegen die Wand. Glavom kroz zid, pa kud puklo. Najčešće u glavu, da, ali tko je uopće rekao da je ljubav jednostavna i bezbolna stvar?

Razgovor vodio: Srđan Sandić
Objavljeno na portalu www.b92.net 09. travnja 2010

Interview: Dora Budor & Maja Čule

2010-03-22T16:51:00.002+01:00

Dora Budor & Maja Čule već dugi niz godina djeluju kao dizajnerski dvojac. Počele su raditi skupa još za vrijeme Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bile su odlične studentice, s brojnim angažmanima, kao i lokalnim i državnim nagradama. Radile su prijelome, plakate, flyere, na predstavama i oko njih. Sve su potpisale i vrlo se dobro izbrendirale. Došle su međunarodne nagrade te zajednička odluka o upisivanju School of Visual Arts u New Yorku. Odmah su ih primili. Sada uživaju status egzotičnih Europljanki s ekscentričnim predznakom. Rade 24/7, malo manje jedu, ali su više nego zadovoljne svojim dosadašnjim postignućima.

KP: Jeste li za svoj studij u Americi uspjele osigurati stipendiju i ostavlja li vam studiranje dovoljno prostora i za rad? Ako da, o kakvim je poslovima riječ?

DM & MČ: Fondacije koje dodjeljuju stipendije studentima su od ove godine ili ukinule sredstva zbog ekonomske krize ili stipendiraju isključivo studente specifičnih fakulteta tj. izvan umjetničkog područja i dizajna. Odlučile smo se da je studiranje u Americi investicija zbog koje ćemo se zadužiti, zapravo već i jesmo. Studij se pokazao dosta zahtjevnim i time-consuming, tako da nismo imale vremena raditi, barem ne na prvom semestru. No, u nastavku planiramo raditi i obje smo primijetile da nam nakon četiri mjeseca rada praktički nedostaje real life experience, kontakt s klijentima i uzbuđenje koje prati rad za naručitelje.

KP: Ukratko, opišite iskustvo njujorškog obrazovanja koje je u tijeku?

DB & MČ: Ne radi se samo o školi, iako School of Visual Arts ima jako kvalitetne predavače. Biti u New Yorku je neprocjenjiva edukacija sama za sebe. Općenito je američki sustav obrazovanja strašno skup, što ostavlja studente u dugovima prije nego i počnu zarađivati. Grupa studenata sCooper Uniona poduzela je dobru inicijativu prošle godine pokretanjem nove slobodne "škole"- The Bruce High Quality Foundation University, koja funkcionira po principu besplatne edukacije među volonterskim sudionicima, a studenti ujedno i rade kao administracija.

KP: Možete li malo bliže predstaviti koncept postdiplomskog studija koji pohađate? Koje su njegove temeljne postavke i koncepti i na kraju krajeva kakvim pristupima dizajnu vas uči?

DM & MČ: Postdiplomski dvogodišnji studij koji pohađamo zove se Designer as Author i usmjeren je ka razvijanju dizajnera kao autora, pisca, urednika, biznismena, umjetnika. Škola je osnovana je 1998. kao alternativa tradicionalnim programima koji naglašavaju formu iznad sadržaja, a ovdje se počinje od sadržaja koji se za razliku od staromodnog načina ovdje i kreira. Uče se principi osnivanja vlastitog dizajnerskog biznisa, sa svim koracima od kreativnog procesa do same realizacije, uključujući i poslovnu i ekonomsku stranu. Traže se originalni koncepti i dizajnerska rješenja koji su inovativni. Također studij je izvrstan networking place, jer na njemu predaju profesionalci iz svijeta dizajna, filma, umjetnosti i novih medija, što studentima direktno pruža bitne kontakte.

KP: Dok ste djelovale u Zagrebu, koji su bili kako institucionalni tako i profesionalni problemi s kojima ste se susretali? Kakva je kulturna politika Grada Zagreba, dajte svoju ocienu?

DB & MČ: Količina kvalitetnog kulturnog programa u Zagrebu je zaista dobra, uz to je većina programa još i besplatna, što je neprocjenjivo. Upravo zato jer je program jako dostupan ili besplatan, publika je iznimno educirana i ima začuđujuće puno više kriterije nego u New Yorku. Ovdje ne možete besplatno gledati ciklus Chabrola ili Kaurismakija pa tako nitko ni ne zna za njihov rad. No, budući da se u Hrvatskoj većina kulturnih programa financira iz proračuna i nije profitabilna, nažalost nije baš moguće preživjeti radeći samo za taj dio produkcije. Zbog toga smo i htjele doći ovdje. Kao što i svi sanjaju, keramika pod vodom u kineskom restoranu zaista drukčije pjeva u New Yorku nego na Balkanu.

KP: Dok ste radile u Zagrebu, od SC-a do drugih mjesta, zapravo niste naplaćivale svoj rad kao dizajneri koji rade za komercijalne projekte? Je li za vas to bilo demotivirajuće i koliko je pitanje zarade važno za vas? Kako uopće unovčiti kulturu u ponuđenim okvirima (Zagreb, New York)?

DM & MČ: Naš je honorar uvijek bio prilagođen klijentima iz područja kulture za koje smo radile, uzimajući u obzir da nam nije bilo niti teško niti demotivirajuće raditi s malim budžetom za promociju kvalitetnih kulturnih programa, koliko god to filantropski i utopijski zvučalo. Zarada nam nije bila toliko bitna, na listi prioriteta je prvenstveno bila kvaliteta dizajna, sloboda i povjerenje koje smo dobile od strane klijenata i kvaliteta samog sadržaja koji oblikujemo. Pošto smo počele raditi kao studentice, to je imalo smisla. No, danas mislimo da je bitno da se dobar rad i dobro plaća te stoga ne radimo za pro bono ili niski honorar, osim u izuzetnim slučajevima. U New Yorku je začuđujuće slično kao u Zagrebu što se financijske situacije tiče. Raditi za kulturu smatra se iz nekog razloga privilegijom te se također puno manje plaća nego poslovi za visoko profitabilne organizacije. Očito da postoji cijena slobode i kvalitete koja je vrlo niska. No, pokazalo se da seniša za unovčavanje kulture nalazi u tome da dizajneri osmišljavaju vlastite projekte, što možemo pogotovo ovdje vidjeti u bujanju izdavaštva, neovisnih magazina, projekata kao što je Dexter Sinister, koji imaju vlastiti časopis DotDotDot i svoj studio koji subotom pretvaraju u prodajnu knjižaru, ili da spomenemo dizajnerski kolektiv Åbäke iz Londona koji izdaju vlastiti časopis Sexymachinery, pokrenuli su i record label Kitsune, a i rade kulinarske evente u suradnji s industrijskim dizajnerom Martinom Gamperom pod imenom La Trattoria koji su izdizajnirani za svaku prigodu od plakata preko posuđa, jelovnika, prostora i samih jela. Dizajnei postaju kreatori sadržaja, a ne samo više forme, i u transdisciplinarnom dizajnu također i mi vidimo budućnost.

KP: Dakle, važni su vam projekti koje dizajnirate. Kako onda vidite razliku između dizajna koji zagovara neku društvenu odgovornost i onog tzv. komercijalnog dizajna?

DM & MČ: Za nas je oduvijek bio izuzetno važan sadržaj i tematika onog što vizualno oblikujemo, budući da ovisno o projektu uvijek pokušavamo raditi u skladu sa samim sadržajem, atmosferom, filozofijom i modom onoga što će dizajn promovirati te se konzekventno postavlja da ako je primarni sadržaj loš ili nekvalitetan iz toga teško može proizaći dobar i originalan dizajn.

Primijetile smo da nam je, zbog toga što biramo poslove prema osobnim afinitetima, lakše postići dobrobit za sve strane koje sudjeluju u procesu: publiku, klijenta i nas. Iz tog smo razloga također uvijek bile sklonije raditi za kulturnu scenu naspram komercijalnim i advertising projektima. Tako se pokazalo na par primjera kada smo od lošeg inputa trebale proizvesti nešto posebno i dobro da smo naišle na kreativni blok i nemogućnost laganja o tome što bi se trebalo reprezentirati. Sjećam se fascinacije s kojom smo raspravljale o bitnosti samog sadržaja u projektu na primjerima Jopa van Bennekoma, urednika i dizajnera Re i Butt magazina te Tibora Kalmana, osnivača, urednika i kreativnog direktora Colours magazina. Dizajn koji je u potpunosti autorski, u kojem dizajner igra ulogu kreatora sadržaja ima mogućnost postati boljim te je takav princip u skladu s onim što vjerujemo o dizajnu.

KP: Poimanje zvanja "dizajner" u vašem slučaju znači nešto drugo.

DB & MČ: Da, dizajnerice. Pokušavamo raditi ono što nas iskreno zanima, a ako je to trenutno pisanje i teorija kaosa, probat ćemo to uključiti u projekt na kojem radimo. Ili će nam projekt odrediti nove interese. Ono što je važno jest da stalno učimo i da ne nađemo formulu po kojoj će stvari teći glatko. Ne želimo se ograničavati u medijima ni u rokovima.

KP: Gdje je danas mladi dizajner koji ne želi raditi za agencije, kao što ste vi?

DB & MČ: Osniva svoj studio koji je drukčiji od onih za koje ne želi raditi. Ili otvara dućan sa organskim sendvičima punjenim sladoledom i naziva ih imenima poput Vanilla der Rohe, kao što je slučaj s nekim američkim dizajnerima koji su zatvorili studije zbog recesije. Radi fontove za bliskoistočno tržište. Reciklira omote od Hershey's čokoladica i od toga radi ženske torbice. Karikirano, ali radi se o tome da ima mnogo načina kako zaobići rutinski neuzbudljiv posao od devet do šest, zadržati prijatelje, smršaviti 40 kilograma i upoznati boga. Našu formulu, barem za ove prve stvari držimo skrivene duboko u zamrzavanju zajedno s ovarijima.

KP: Kakav je položaj dizajnera u umjetničkom svijetu? I dalje traju vječni sporovi je li dizajn uopće umjetnost?

DB & MČ: Loš dizajn ne može biti dobra umjetnost, a niti loša umjetnost ne može biti dobar dizajn. Fotografija je prošla sličan put koji se već desio i dizajnu. Dugo vremena svi su striktno odvajali umjetnost od fotografije koja je bila obrtničko zanimanje, a kada su prvi galeristi uočili mogućnost za profit i prodaju i fotografija je ušla u fine arts. Granice umjetnosti i dizajna brišu se još od Warhola i Rusche. Dok svi kritiziraju kada se dizajn referira i 'krade' iz umjetničkih pokreta, umjetnost itekako koristi dizajn. Također, umjetnost se već jako dugo vremena ponaša kao dizajn, osobito onaj komercijalni i profitabilni segment koji polazi od razmišljanja kako osvojiti ciljanu publiku.

KP: Retro je IN i vrlo je trendy, što je za vas IN u dizajnu?

DB & MČ: Sve što će uskoro biti out je trenutačno in. Nošenje odjeće od bake i djeda riskira bedbugse, koji su vrlo prošireni u Americi, nešto kao podivljala krvoločna hibridna vrsta europskih grinja. No Amerikanci ih se, sudeći po njihovom dizajnu, nikako ne žele riješiti. Alex je rekao good old in-out, a mi ćemo se složiti da su trendovi potrebna, ali ne osobito uzvišena stvar.

KP: Zadnja nagrada koju ste primili je iznimno važna, a jedna je već od mnogih koje ste primili. O kojim je nagradama riječ?

DB & MČ: Young Guns Award 7 je nagrada koju njujorški Art Directors Clubdodjeljuje za 50 najboljih mladih kreativaca iz cijelog svijeta. Među nagrađenima prijašnjih godina su i Stefan Sagmeister, Mike Mills, Ryan McGinness. Par mjeseci prije toga dobile smo New Visual Artist Award odPrint magazina koji nas je uvrstio u 20 najboljih mladih dizajnera 2009. Lijepo je dobiti nagradu za nešto što smo radile, osim toga bitno ih je jako brzo zaboraviti i raditi dalje. Osjećamo se izvrsno, muče nas jedino povremeni iracionalni strahovi vezani uz podrijetlo organskih proizvoda i začudni miris u zgradi.

KP: Opišite jedan kreativni proces nastanka kampanje ili nečega što volite raditi u dizajnu? Kako to Dora i Maja rade?

DB & MČ: Prije nego što počnemo zaista raditi redaju se mučni dani egzistencijalnih kriza, samonaukovanja i patnje, razrijeđeni dobrom literaturom, noćnim razgovorima, pokušajima krađe, promašajima, ali u jednom trenutku se uvijek desi bljesak u kojem znamo što ćemo raditi i tada počinje fizički dio posla koji je potpuni užitak i kojeg zaista možemo raditi ako treba bez spavanja, danima.

KP: Što vas dvije čini timom? Zašto ste odabrale jedna drugu, koja što radi?

DB & MČ: Dorini dominantni austrijsko-židovski korijeni su zaslužni za kolekciju male keramike i filatelije. Majina nezgoda iz djetinjstva rezultira neočekivanim i eksplozivnim rješenjima. Dobro se slažemo većinu vremena, a otkrile smo da imamo puno toga zajedničkog još davno, uz obrve na licu. Jedna drugoj najčešće prepričavamo knjige koje čitamo potajno, ali istovremeno. Uvijek se iznova iznenadimo.

KP: Profesionalni povratak u Zagreb ili nešto drugo? I zašto...

DB & MČ: Dok ne uspijemo u svemu što smo si tetovirale na leđima prije odlaska ili ako jednu ne deportiraju zbog glasnog kihanja po slici nekog minimaliste u MOMI nećemo se vratiti. Ove godine planiramo samostalnu izložbu u Bruxellesu pa nakon toga i u Hrvatskoj, čemu se baš veselimo.

KP: Izložba koju planirate u Bruxellesu je nova izložba ili je presjek vaših radova do sada? Što će se vidjeti na hrvatskoj izložbi?

DM & MČ: Izložba koja će biti postavljena u travnju u Wai Wai Space-u u Bruxellesu predstavit će nove radove na kojima upravo radimo. Nakon toga će se ista izložba preseliti i u Zagreb, a više o detaljima za kojih mjesec dana! The Rise of Creative Class, što je naziv izložbe, bit će monumentalno-monstruozni i idilični spektakl za sva, ali baš sva osjetila.

| Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr /21.siječnja 2010

Interview: Nataša Govedić

2010-03-22T16:44:00.002+01:00

Nataša Govedić je redovna kazališna kritičarka Novog lista i urednica za kazalište u dvotjedniku Zarez. Dugi niz godina uređuje feministički časopisTreća te predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u Centru za ženske studije i na Mirovnim studijima. Dosada je objavila osam knjiga.

U svojoj zadnjoj knjizi Emocionalna predanost i politika afekata Govedić se bavi pitanjima socijalnog stišavanja, discipliniranja afekata koji u konačnici rezultiraju političkom kulturom apatije. Knjiga ukazuje da bez velike emocionalne posvećenosti nema autorskih vokacija te kroz niz primjera iz kazališnog, književnog i muzičkog života jasno uspostavlja vezu između afektivnih intenziteta, povjerenja u stvaralačke procese i u konačnici - reformatorske spoznaje koja upozorava na emocionalnu dezorijentiranost. Autorica suprotstavlja sentimentalnost i emocionalnost koje nužno proizlaze iz političke skriptiranosti "naučenih" sentimenata spram više nego potrebne neizvjesnosti, kaotičnosti i konfliktnosti stvarnog tijeka emocionalnih energija. Knjiga je svojevrstan manual svima onima koji se, kako autorica kaže, bave istraživanjem nepodobnih intenziteta.

KP: S obzirom na tvoju zadnju knjigu Emocionalna predanost i politika afekata, možda bi za početak bilo dobro da nam kažeš što je "emocionalna predanost" i što je s politikom afekata? Kako se definiraju i mogu li se uopće definirati te jesu li i koliko ti termini kulturološki obojeni, determinirani?

N.G.: Emocionalna predanost je ono što se nekad zvalo strast, pasija, naša najdublja žudnja, Faustovo"Hoću, pa makar propao" iliAntigonino "Propadam jer tako hoću" ili Hamletovo "Neću i ne možete me natjerati". Psihologija u toj strahovito jakoj i često ne do kraja objašnjivoj emocionalnoj predanosti ljudske vrste vidi motor učenja, jednu od mogućih definicija darovitosti, ali i preduvjet bilo kakvog postizanja stanja visoke koncentracije, dakle preduvjet stvaralaštva. Znanstvenog i umjetničkog. Etika u emocionalnoj predanosti vidi mogućnost najjačeg ljudskog angažmana. Predanost bi se dakle mogla odrediti kao izručenost jakim energetskim reakcijama ili afektima, slušanje njihove kompleksne dinamike, koja nužno ima i ogromnu kognitivnu vrijednost. Ovo posljednje je čak i izmjereno, dokazano i ovjereno u neurologiji. Kad nam je uistinu stalo do nečega, postižemo izvrsne rezultate, u stanju smo izdržati frustracije, ustrajati, boriti se. Zato održavanje "predanosti" nije lak posao.

Politika afekata je sve ono što se tiče javne kontrole i distribucije doličnosti ponašanja, dakle dijametralno je suprotna emocionalnoj predanosti. Politika afekata kaže da ne smijemo plakati u autobusu (ali ni na pogrebu oko toga nije uputno pretjerivati); ne smijemo se javno oduševljavati jer ćemo ispasti ridikulozni ("smanji doživljaj" je tipična socijalna preporuka); ne smijemo pokazati ljutnju; ne smijemo pokazati dirnutost; ne smijemo prštati ni od kakve miline. Moramo biti hladni. Cool. Malo ispod točke smrzavanja, u letargiji, apatiji i hibernaciji. Budući su nam emocije politički i medijski zabranjene, onda na kraju implodiramo ili eksplodiramo. Razbolimo se ili počinimo zločin. Ili preživljavamo na različitim psihofarmatskim regulatorima emocija, kao što je recimo u našim krajevima najčešće alkohol.

U kazalištu je drugačije. Tamo glumac smije odvrnuti emocionalne ventile. Zato mu i dolazimo.

KP: U jednom dijelu knjige govoriš da strah od emocija ima veze sa strahom od kritičkih evaluacija, ali samo kritičari i glumci krše pravila i krše taj strah?

N.G.: Strah je vrsta razornog političkog virusa na koji imamo slabu, preslabu otpornost. Taj se virus sastoji od različitih omjera dogme, povlačenja u sebe i fantaziranja o bolnim posljedicama. Zbog njega ljudi radije ne učine ništa, nego da učine nešto "dobro" ili nešto "loše". Kad kritički razmislimo o takvom izboru, vidimo da u konačnici to sveto "ništa" nije bila neutralna pozicija, nego pokušaj izbjegavanja bilo kakvog rizika ili bilo kakvog nekonvencionalnijeg pozicioniranja. Kritika je, s druge strane, svjesno preuzimanje različitih rizika, baš kao što je to i izvedba. Zato obje mogu djelovati i kao cjepivo protiv straha.

KP: Knjiga je bogata referencama iz kako recentnih tako i klasičnih književnih, filmskih i pogotovo kazališnih ostvarenja, ali se svugdje jasno baviš glumcem, likom, subjektom. Subjekt je tema i tvog doktorskog rada, subjekt i etika, etičnost, etično. Možeš li nas malo uvesti u svoju fascinaciju?

N.G.: Nisam sigurna da mogu, jer evo upravo pišem novu knjigu o subjektnosti, dakle izvjesno je da si u pravu, to traje kao filozofska tema koja me proganja upravo zato što je nikako ne mogu "zauzdati", ne nazirem joj konačne obrise. Subjektnost je u svakom slučaju nešto što nema veze ni s individualizmom ni s narcizmom, već s time kako objasniti i potaknuti ljudsku "neubrojivost" u različite sustave discipliniranja, ušutkavanja, ponavljanja postojećih obrazaca. Subjektnost mi je zanimljiva kao inovacija, afektivni neposluh, mašta, otpor dominantnim fikcijama, destabiliziranje hijerarhija. Ta subjektnost ima veze s retoričkom figurom parezije, koju definiramo kao "opasno iskreni govor", razotkrivanje, raskrinkavanje.

Što se etike tiče, vrijedi citirati Wittgensteina: "Etika je ono što se ne može izreći." Čim je izrazimo, ona se pretvara u moral, u običaj i pravilo. Etika, izgleda, postoji u djelovanju, pa i u mišljenju tog djelovanja, ali ne u sistematizaciji "dobrote".

KP: Kakv je tvoj stav prema beletristici?

N.G.: Književni tekstovi i iskustvo čitanja jako su važan dio moje svakodnevice, od djetinjstva do danas. No uslijed toga koliko se posljednjih petnaestak godina bavim teorijom i kazalištem, ne stignem pročitati sve što me zanima od beletrističkih naslova. A i onda kad dospijem, odmah sve mentalno prebacujem u kazalište. Recimo, odmah vidim Kuharovo putovanjeAnthony Burdaina kao HNK-ovu predstavu (svaka zemlja postaje jedna loža s tavicom; to bi konačno bila korisna upotreba HNK-ova nečuveno visokog budžeta) ili vidim roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jajekao predložak za dramatizaciju u kojoj bi recimo nastupile Ana Karić, MTilena Dravić i Milena Zupančič.

Ali upravo predajem za tisak zbirku priča za djecu pod nazivom Mačnuti, a ne samo mućnuti glavom! Priče o mačkama (izdavač: Aora, Zagreb, 2010), koja je nastala kroz višegodišnje pripovijedanje mojoj kćeri. Točnije rečeno, nastala je iz moje trostruko snažne, dakle: književne, aktivističke i majčinske potrebe da stvorim narativne modele koji izlaze iz klišeja o vitezu koji ubija aždaju. Inače, ta knjiga je prvi od sedam nastavaka koje kanim napisati. Toliko o neodoljivom zovu beletristike.

KP: Kako promatraš i ocjenjuješ politički angažirane predstave, književne predloške? Nije li takvih malo previše na našim scenama, u Hrvatskoj, na Balkanu?

N.G.: Ja sam sigurna da je politički angažiranih predstava premalo, ali moramo se prvo dogovoriti oko značenja tog pojma. Osim Frljićevih, Šeparovićevih i Kovačevih radova, u Hrvatskoj ne vidim hrabrost da se izravno prozove politička mašina laži i zataškavanja zločina. Istovremeno postoje sjajne kompanije, glumice i glumci, performeri i performerice, redateljice i redatelji koji se bave politički relevantnim pitanjima ljudskog stradanja: Anica Tomić i Jelena Kovačić, Boris Bakal i Katarina Pejović, Vilim Matula, BADco., Dalibor Martinis – da nabrojim samo neke. Svi oni pripadaju takozvanoj nezavisnoj sceni. Oficijelna produkcija, dakle ono što se igra redovito po institucijama, izrazito su politički oportunističke predstave, koje zagovaraju defetizam ili laku zabavu. Ali mislim da nezavisna scena polako nalazi načina igrati svoje radove i nadigrati strukture. Katkad na ulici, a katkad bo’me i na međunarodnoj pozornici.

KP: Koje su predstave, koji su redatelji i koje su teme prigodne za današnje vrijeme? Može li se govoriti o tome da se nešto treba, a nešto ipak ne treba gledati i čitati?

N.G.: Nisam na strani zabrana, preporuka i naloga. Publika je pametna, bira ono što joj treba, čak i kad to nekome sa strane zvuči neprobavljivo. U Japanu su trenutno jako popularni SMS romani, čiji je nastanak povezan s brzim razvojem telefonije. Ti romani imaju i preko 400 stranica, koje svaki dan čita gomila ljudi, dakle očito je da zadovoljavaju neke duboke potrebe svojih čitateljica i čitatelja. Što se mene tiče, ne koristim mobitel, ali ne bih nikome "preporučila" da ga izbaci iz uporabe. S druge strane, mislim da bismo trebali govoriti o ekologiji medija i o tome do koje su se mjere i državne i privatne televizije pretvorile u sredstava stalne opresije i degradacije svojih gledatelja (i službenika). No zabavno je što ljudi uslijed njihove nekvalitete već razvijaju vrlo zanimljive mehanizme nošenja sVelikim Bratom. Više ne kažu: "gledam televiziju". Kažu: "upaljen mi je televizor". Pozornost je negdje drugdje.

KP: Kakav je i postoji li odnos umjetničkog djela i političkih uvjerenja kod naših autora? Je li došlo i kod nas vrijeme za političke korektnosti? Kakav je tvoj stav prema političkoj korektnosti na sceni, u književnosti?

N.G.: Politička korektnost je jako korisna kao neka vrsta bontona. Svi njezini kritičari ukazuju na potencijalne opasnosti "kontrole jezika" i na vladino licemjere oko toga što država političku korektnost koristi kao paravan za nastavljanje diskriminacije drugim sredstvima. I u pravu su, ali na policiji bih se radije susrela s policajcem koji se zna pristojno obratiti azilantu ili gay-osobi ili Romkinji, nego s policajcem koji je politički nekorektan, odnosno provodi jezično nasilje i za to ne snosi nikakve sankcije. Mnoga aktivistička iskustva pokazuju da je jezično nasilje dobra najava i česti pokazatelj fizičkog nasilja, dakle ako politička korektnost smanjuje tenzije u autobusima, u školama, u bolnicama i na drugim mjestima gdje se susrećemo s drugim ljudima, onda je držim jednom od korisnijih strategija prevencije konflikta.

U umjetnosti je politička korektnost besmislena, jednako koliko je besmislen i bonton.

KP: Pozicija glumca koji se ne bavi sapunicama je poprilično nezahvalna kao i pozicija kritičara (u smislu vidljivosti). Performativni karakter i njegove vrijednosti gube na svom značaju u uniformiranim zajednicama kojima je nacija prva i posljednja tema. Kako opstati, kako opstaješ?

N.G.: Usmjeravam svu svoju energiju na stvaralaštvo, a ne na cendranje.

KP: Što je queer tema? Kod nas će većina ljudi ovaj pojam povezati samo Queer festivalom. A meni se čini da je svako govorenje o osjećanjima, svako izgovaranje osjećaja, upravo queer?

N.G.: Možda si u pravu. Ako je normativno šutjeti o osjećajima, onda je definitivno queer govoriti o njima. Sviđa mi se tvoja definicija. Sviđa mi se i knjiga Michaela Warnera "Nevolje s normalnim" (1999) u kojoj se navode različite religijske, medijske, državne i obiteljske strategije posramljivanja svih onih koji se usuđuju imati "zabranjene" osjećaje. Općenito su strah i sram najviše poticane, najuvježbanije i najpreporučenije emocije kad je u pitanju domaća institucionalna propaganda. Zato mi je zanimljiva pedagogija emocija koja se bori za dozvole osjećanja čitavog spektra naših reakcija, čak i onda kad su u pitanju traumatske reakcije, poput žalovanja ili ogromnog bijesa. No još se teže izražavaju emocije pozitivnog spektra: one su do te mjere "potopljene" u sferu žutila i jeftinog, formulaičnog sentimentalizma, da ih je pravi poduhvat prizvati i samosvojno artikulirati. Na tu temu često predajem i držim radionice.

KP: U Emocionalnoj predanosti jedan dobar dio je povećen i Thompsonovoj poetici, a ujedno i turbofolku. Ističe li rok trajanja tom fenomenu (u konačnosti ga je i teorija prihvatila). Odakle tolika pomama za tom, uvjetno rečeno, kič ekspresijom?

N.G.: Teorija ne "prihvaća" fenomene kad ih analizira. Inače bi se studije fašizma svodile na zagovaranje fašizma, što nikako nije slučaj. Thompson nažalost nije na zalasku, baš kao ni turbofolk. Mislim da se glazbeni kritičari, sociolozi i antropolozi premalo bave ovim fenomenima, upravo zato jer su narodnjačke formule previše uznemiravajuće i nasilne. To je ujedno i razlog zašto zaslužuju podrobnu analizu. One su mnogo više od kiča: toksična doza ideologije mržnje, koja razmišlja samo u kategorijama patnje i osvete. Protiv takve ideologije nastao je i moj tekst koji spominješ.

KP: U tvojim kritikama, kao što sam već napomenuo, centralnu ulogu analize imaju glumci. Je li teško zaobići temu talenta? Što je danas, u okvirima prilično demokratizirane umjetnosti, talent? Kako ga prepoznati i cijeniti?

N.G.: Mislim da je talent spremnost da se osoba izvrgne učenju, zatim da se usudi otvoriti stvaralaštvu, onda još da izdrži kritiku i samokritiku te zatim nastavi s radom. Samo to. Kako je glasio naslov jedne predstave:Nastavljamo s kretanjem!. E pa to NASTAVLJANJE uistinu možemo smatrati talentom. U tom su procesu kritičari jaki saveznici umjetnicima, čak i onda (osobito onda) kad ukazuju na problem u izvedbi.

KP: Kao spisateljica, kritičarka i teoretičarka sigurno imaš mišljenje o tržištu knjiga, kod nas i u svijetu. Tko je kod nas čitalačka publika? S obzirom da se na knjigu gleda kao na robu, može li tržište nadjačati knjigu?

N.G.: Knjiga je oduvijek u savezništvu s tehnologijama svoje distribucije i s tržištem. Danas je problem što veliki izdavači proždiru male različitim izbjegavanjima poreza koje mali izdavači jako osjećaju i pod kojima grcaju, ali dostupnost knjiga je veća nego ikada, samim time i trijumf knjige kao prenosivog znanja. Gigapedia je također pljuska ideji monopolizacije i elitizacije ukoričenog znanja. Knjiga je izrazito vitalistički medij, bez kojeg, osobno, ne bih mogla živjeti. Rukom bih je prepisivala i učila napamet da u gradu bankrotiraju sve knjižare i propadnu sve knjižnice, uključujući i one virtualne. Ali to se sigurno neće dogoditi: tržište knjiga vrlo je živo i snalažljivo.

KP: U čemu se danas ogleda vrijednost kazališnog i/ili književnog djela? Kako kritičar treba vrednovati? Što uopće znači biti objektivan u tom smislu?

N.G.: Recesija je pokazala da "objektivne" nisu čak ni današnje cijene dionica na svjetskoj burzi, iako se usuglašavaju na internacionalnoj razini i onda vrijede za globalno tržište. I one su fikcionalne. Kritika i interpretacija ne bave se "izmjerivim" vrijednostima, pa onda nisu objektivne, već su argumentirane ili neargumentirane. Da bismo znali argumentirati, idemo u škole koje nam jamče humanističko obrazovanje. I nastavljamo učiti dokle god postojimo. I unatoč svom znanju, ipak griješimo u vrednovanjima kad god nas se mjeri povijesnim mjerilima. Ali sam taj proces bdijenja i mucanja nad predstavama vjerojatno sadrži i jaki kreativni potencijal. Svaka greška, pa onda i greška u vrednovanjima, ima u sebi zametak nekog novog otkrića. Zato se nastavlja i čitava odiseja vrednovanja i moj pojedinačni kritičarski osjećaj nedostatnosti oko obavljena posla. U tome ima utopijskog erosa. Jer ni umjetnik ni kritičar nikad ne dolaze do svog cilja. Ali uživaju u "mučenju" koje im priređuje zajednička prašuma stvaralaštva.

| Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr / 04.ožujka 2010

Interview: Nenad Ivić

2010-03-22T16:39:00.003+01:00

Nenad Ivić je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tekstove o tekstovima objavio je u časopisu Gordogan gdje je jedan od članova uredništva. U svojim se tekstovima Ivić predstavlja kao društveni kritičar, povremeno s diskretnom autobiografskom crtom, a gdjekad i polemičkom. Knjiga Napulj i druga imaginarna mjesta donosi nam izbor tekstova koje je Ivić objavljivao u proteklih tridesetak godina. To su eseji koji na vrlo spretan način povezuju dvije velike autorove strasti: prošlost i književnost. Autor piše o velikanima svjetske književnosti, sastavlja minijature, govori o teoretičarima i ocjenjuje knjige stvarajući rukopis koji na nevjerojatan način spaja i klasično i moderno, poetsko i znanstveno.

KP: Naslov knjige je Napulj i druga imaginarna mjesta. Zašto Napulj?

N.I.: Upravo stoga što ga u samom tijelu knjige nema. Napulj je sanjano mjesto, poput Calvinovih Città imaginarie, poput platonističke ideje možda. Govori stanovitu prazninu i manjak, neuspjeh svakog završavanja. Ima nešto vulgarno u zadovoljstvu sa vlastitim završenim tekstom. Međutim, ta vulgarnost je istodobno i zalog figuriranja teksta u ekonomiji tekstova i autora, tj. drugačije rečeno, u kulturi.

KP: Jedan od tekstova iz spomenute zbirke Napulj i druga imaginarna mjesta je i onaj iz ranih 80-ih o dandyma. Oni su danas mutirali i transformirali svoj identitet. Tko su današnji nosioci tog identiteta u književnosti, postoje li uopće?

N.I.: Oscar Wilde je nemoguć u svijetu u kojem su nogometaši i manekenke uzor života, a wikipedia uzor znanja. Wilde je govorio otprilike da Engleska još nije spremna za njega i to je proročanski u jednom posebnom smislu: danas, sto godina kasnije, svijet je spreman za anti-dandyje koji odgovaraju na utvaru Wildea.

KP: Jedan od zanimljivih naslova u knjizi je i Kako studentima govoriti istinu o povijesti. Koji je populistički odgovor na to pitanje?

N.I.: Populistički odgovor je pred nama posljednjih dvadeset godina, u svakodnevnici novina, publikacija o Gotima i Stepincu, da spomenem samo neke. Doista se može žaliti za antikom, kad povijest nije bila važna u onom smislu u kojem je postala važna u XIX. stoljeću.

KP: Prva rečenica u tekstu o mikrofašizmu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da je fašizam diskreditiran. Obrazlažeš to lažnim proklamiranjem onih koji su duboko u sebi zagađeni tom ideologijom. Može li se uopće govoriti o smrti mikrofašizma u skoroj budućnosti ili je to najnoviji i najopasniji mutant nakon eskapade sredinom dvadesetog stoljeća?

N.I.: Fašizam je diskreditiran u ime političke korektnosti ("pa ipak smo mi svijet") ali zbog toga nije nestao iz svakodnevnog ponašanja. I on je, kao i populistička povijest s kojom često ide zajedno, stalno pred nama i u nama, u obliku mikrofašizma među ostalim. To samo po sebi nije ništa novo ni posebno značajno, iako poziva na stalnu borbu. Postaje značajno kad se mikrofašistički stavovi ustanove kao norma neke kulture, kad isključivanje na svim razinama postaje način života i pisanja.

KP: Kada se piše književna kritika, kada se pišu osvrti ne može se ne misliti o tome - kome se obraćamo. Kome si se ti obraćao kroz svoje tekstove?

N.I.: Samome sebi. Neki su mi tekstovi bili ponuđeni, ali uvijek sam, najprije, pisao samome sebi, ne stoga što mi drugi nisu važni, nego stoga što mi često kriteriji drugih djeluju upitno. Ako ispitujem neke izvjesnosti u tekstovima o kojima pišem, ne mogu svoje ispitivanje ograničiti samo na te tekstove. To ne znači da sam sam sebi neizvjestan nego da su i moje izvjesnosti jednako tako podložne ispitivanju kao i izvjesnosti drugih. Ne čita se nekažnjeno Marka Aurelija: gnušam se onih koji su sposobni, vrlo akribično, učeno i često ispravno pronicati tekstove drugih suspendirajući pritom pronicanje samog sebe kao subjekta koji proniče.

KP: Postoji li "viša" zadaća pisca koji piše tekstove o tekstovima. Koje su opasnosti i prednosti?

N.I.: Ovo "viša" mi djeluje jako devetnaestostoljetno. Pisanje, kao što je govorio Sartre, ne spašava nigdje i nikoga ali pomaže živjeti. Ne bih odijelio opasnosti od prednosti: kad se piše o tekstovima, opasnosti (od vlastitih pogrešaka do sasvim prizemnih agresija od strane drugih) su istodobno prednosti jer otvaraju prilike koje možda ne bi bile viđene. Da nastavim sa Sartreom, pisanje nije mač - opet jedna devetnaestostoljetna, ali ustrajna himera, posebno živahna u današnje vrijeme: zanimljivo je kako mnogi današnji kritičari, teoretičari i pisci insistirajući na političkom impaktu tekstova o kojima govore, čak i s najboljim namjerama i najkorektnijim stavovima promoviraju totalitaristički pogled na svijet.

KP: Jedna od tvojih teza govori o tome da se strane tekstove ne može čitati ako ne poznajemo jezik na kojemu autor piše. Ključni je problem stvarna mogućnost prevođenja. Možeš li malo objasniti tezu jer se ona odnosila primarno na neke od naših vodećih, uvjetno rečeno, intelektualaca koji se prelakonski odnose prema citatima i referencama velikih mislilaca.

N.I.: Ono što sam govorio i pisao znači samo da je pomna analiza nekog teksta neozbiljna bez dubinskog poznavanja jezika na kojem je napisana. Razumljivo je da ova, kako ti kažeš, teza, izaziva urlike i cvilež naše intelektualne estrade: intelektualna estrada je simulakrum intelekta i sasvim je logično da se bavi simulakrumom analize na simulakrumu teksta. Ne mogu vjerovati tekstovima koji navode Derridu iz internetskih kanibalizacija ili prijevoda, pozivaju se na njega, brišući pritom sve što je on opetovano rekao o prevođenju i kanibalizaciji. Ozbiljnost analize je u poniznosti koja znači uzdizanje do razine onog što se analizira, a ne skupljanje svega u bezdanu otpadaka globalizacije, tj. internetu. Ne radi se o spuštanju Derride npr. na svoju razinu, nego o uzdizanju sebe do Derridine razine, do polja gdje dijalog doista počinje, tj. prestaje bitisimulakrum dijaloga.

KP: Možda najcitiraniji francuski autori su Foucault i Barthes, kao Derrida i Deleuze. Njima se kite i prostituiraju njihove misli na sve strane. Radi li se o trendu?

N.I.: Da, trend ali da li nazvati nešto trendom išta objašnjava? U svakom su vremenu neka imena u svim ustima: jednom Schopenhauer, jednom Nietzsche, jednom Sartre. To nije ništa novo. Kao ni ono što Foucault (evo ga opet, hehe) zove rijetkošću misli. U toj posvemašnjoj rijetkosti misli koja je isto posvudašnja, citati tih autora zvuče kao zazivanja ili inkantacije svećenika, vračeva i derviša. Praznina je podnošljiva ako na njoj sjedi Deleuze ili neki drugi autoritet; zaziv se miješa u zboru drugih praznina. To zborsko zazivanje je simulacija dijaloga o kojoj sam maločas govorio. I, što je još zabavnije, simulacija kritičnosti i kritike.

KP: Trend je fake i kopija-kopije, kako u filmu, kazalištu tako i u književnosti te pretjerana citatnost, pretjerano oslanjanje na druge autore i strukture. Što misliš o toj struji, stilu? Jesu li balkanski autori, da ih svedemo na to obilježje - još uvijek zakopani u postmoderni?

N.I.: Opet nema ništa samo po sebi loše u citatnosti. Gdje počinje pretjerivanje? S jedne strane, citatnost je postojala oduvijek: Platon i Montaigne citiraju na veliko. I nikome ne pada napamet reći da pretjeruju. S druge, ima epoha koje su obilježene originalnošću, kao romantizam na primjer. Problem postmoderne (opet, što je to?) je, djelomice, i u opreci s romantizmom koja, kao i svaka opreka, čuva u citatnosti trag originalnosti. Otuda rad u napetosti, vidljiv kod dobrih pisaca. A kod nas dobrih pisaca ima jako, jako malo. Kao stanovnici Maconda u Cien años de soledad, mi živimo u fatamorgani književnosti. Možda stoga što živimo, unatoč internetu i globalizaciji, jednu lokalnu stogodišnju prazninu, rijetkost i samoću.

KP: Ako se mora klasificirati, ti sigurno spadaš u moderne pisce koji se uz moderne tekstove jednakim guštom bave i antičkim. Fascinaciju je teško ne primijetiti, ali od kud dolazi?

N.I.: Moja fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva. Kao dijete, čitao sam udžbenike iz povijesti mojih starijih rođaka, obožavao sam biblioteku jednog od mojih prastričeva povjesničara. Poput barbara u IV. stoljeću, kad sam bio jako mali, fascinirale su me kamene ruševine, Salona npr. čije su ruševine bile u blizini te biblioteke. Kasnije, čitao sam tekstove i još mislim ono što sam davno mislio: dao bih život da mogu napisati rečenicu poput Tacitove.

KP: Velika književna ljubav ti je Marguerite Yourcenar, a u jednom intervjuu si rekao da je to iz "osobnih razloga". Smijemo li znati koji su to razlozi? Može li se za njene Hadrijanove memoare reći da su klasična platforma queer pisanja?

N.I.: Pišem, kao što sam rekao, samome sebi, stoga moja "ljubav" prema Yourcenar može biti jedino osobna. To je užitak teksta, užitak čitanja. Yourcenar nije moja jedina "ljubav", već jedna od njih, o kojoj sam opetovano pisao. Ali ja jednakom "ljubavlju" volim i mnoge druge pisce. U stvari, teško mi je zamisliti književnost (u antičkom smislu litterae, svega što je napisano) bez "ljubavi". Sumnjičav sam prema tehnokratima književnosti za koje ona predstavlja dokazni materijal.

Hadrijanovi memoari su rijedak primjer klasičnog pisanja: klasičnog u smislu klasike (antike i klasičnog kao uzoritog) te u smislu klasicizma (discipline pisanja). Sa recimo Genetovim Querelle ili Journal d'un voleur (Genet i Yourcenar su manje više suvremenici), HM opasuje polje koje bi se moglo nazvati platformom queer pisanja. Možda. Pojam queer pisanja je beznadežno inficiran politikom, što samo po sebi nije ni loše ni dobro; postaje loše kad se ta politika otkriva totalitarnom, tj. kad se kontingentna polja konstruiraju kao otpaci ili agresivni susjedi.

KP: Parafrazirat ću tvoju misao i naslov da postoje oni romani za ljude koji ništa ne čitaju i romani za ljude koji svašta čitaju. Ti kao pravi književni sladokusac i ekspert sigurno možeš preporučiti neke nove buduće klasike?

N.I.: Baš zato što čitam klasike ne mogu preporučiti ni jednog budućeg klasika. Ne stoga što mislim da ih nema (ima novih autora koji mi se sviđaju) nego stoga što se neugodno osjećam prorokujući u budućnost za koju više volim da ostane potpuno otvorena. Imenujem li nekog budućim klasikom i to se obistini, dobivam naknadnu potvrdu vlastite pronicljivosti, što je tužno. Ali i oduzimam budućnosti sposobnost da proizvodi prave događaje, što je odvratno. Zapravo, iako kod nas ima mnogo onih koji zaposjedaju prošlost, ima ih još više, na svim poljima pa i na kulturnom, koji zaposjedaju budućnost, koji govore u ime budućnosti. I njihov govor, progresivan inače, odlično se slaže sa zazivima i inkantacijama nad prazninom o kojima sam maločas govorio.

KP: Misliš li da je danas pisanje podcijenjeno? Gdje je danas čovjek kojemu je pisana riječ najjače oružje, gdje je intelektualac u tranziciji?

N.I.: Da na to odgovorim, trebao bih znati što je tranzicija i što je intelektualac. A to ne znam. Mogao bih lako zazvati nekog velikog autora i proizvesti simulakrum odgovora... ne.

KP: Puno mladih pisaca, komentatora i svojevrsnih reakcionara nema odgovornost prema onome što potpisuju. Kako se stvara odgovornost prema tekstu? Na što se sve mora misliti prije nego li se nešto objavi?

N.I.: Na tekst koji se piše i samo na to. Sve drugo je sekundarno, puka ekonomija razmjene prizemnih interesa.

KP: Što misliš o bolonjskom procesu a posredno o studentskim prosvjedima prošle godine?

N.I.: Ponovit ću ono što sam rekao i napisao: sistem je dobar onoliko koliko su dobri ljudi koji ga provode. A isti ljudi su ustanovili bolonjski sistem i sad ga pokušavaju demontirati, kao obijesna djeca nezadovoljna igračkom. To je kao u starom vicu o bordelu: kad bordel ne ide, ne mijenjaju se kreveti i zastori nego kurve. Bolonja ili ne bolonja, uvijek će ostati jedna stvar: izravno suočavanje s problemom znanja i znanjem problema, i kod nastavnika i kod studenata, te otvorenost mogućnosti da to suočavanje nešto promijeni u onom koji se suočava. Ali i, kao tamna strana otvorenosti, zatvorenost promjenama i odbijanje suočavanja. Osim hvalevrijednih dnevnopolitičkih ciljeva (ne mislim to pejorativno), studentska blokada upozorila je upravo na tu zatvorenost i to odbijanje suočavanja, i to nažalost katkad sasvim nesvjesno i neizravno. Ali zbog toga nije manje dragocjena: studentska blokada, barem na mom fakultetu, je najznačajniji događaj koji se na njemu zbio u posljednje vrijeme.

KP: Što misliš o trendu "studies" koji se i kod nas sve više implementiraju u obrazovni sustav, više kao alternativa nego li klasično obrazovanje? (Mislim na Ženske i Mirovne studije kod nas, vani LGBT studies.)

N.I.: U tome ne vidim ništa loše ukoliko ono što zoveš "studies" uspije interiorizirati prethodno znanje: ženski studiji koji isključuju logiku i argumentaciju, kulturalni studiji koji isključuju filologiju (izabirem dva primjera iz mnogih što je naravno nepravedno) samo su simulakrum onog što bi trebao biti studium i postaju odlično rasadište, pravo sjemeništesimulakruma intelektualca i njihovih pseudokritičkih dijaloga.

Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr / 08.ožujka 2010

Interview: Kazuko Kono Hut

2010-03-22T16:33:00.003+01:00

Kazuko Kono je rođena prije 27. godina, od prošle godine se preziva Hut(udala se za hrvatskog državljanina). Već puno godina studira po Zagrebu, svašta i ništa - voli reći. Završava - kako sama kaže – kao propali apsolvent hrvatskog i ruskog jezika i književnosti. Jedno je vrijeme čak studirala i rumunjski. Na znanju hrvatskog joj većina Balkanaca može zavidjeti. Aktivno prevodi s hrvatskog na japanski i obrnuto. Od prevođenja živi dok iz čiste ljubavi pjeva. Nastupa u bendu WCIF (Welcomin´ Committee in Flames). Bend je postao vidljiv još 2006. zbog karizmatičnog bubnjara i supertalentiranog gitarista, a onda je 2007. došla Kazuko kao šećer na kraju. Bio je to sjajan PR i početak odlične i uspješne suradnje. WCIF su već mnogo puta nastupali po Hrvatskoj i Europi. Sviraju, kako na službenojmyspace stranici piše, garage, punk s melodramatičnim i perverznim popstihovima. Troje je tih trash' n' roll kamikaza. Kako se sami predstavljaju, redom: Mr. Drumsonic kao čudni i netalentirani bubnjar poznat također pod imenom DJ Hellsonic, drugo umjetničko ime je Dodo Eichmann, gitarist, a treće Kazuko koju ovdje i predstavljamo. Kazuko pak nije toliko bliska ideologiji rock' n' rolla – a kada i je - onda je to prevedeno u suvremeni kontekst - dizajnerska odjeća, nekad fini restorani, nekad ultimativno trash mjesta, nekad Tokio, a nekada Celje. Pravi izazov prave umjetnice - spajanje nespojivog.

KP: O čemu se pjeva u WCIF-u? U koju vrstu, podvrstu spadate?

K. K. H.: Ja najmanje znam o tome, ali navodno se kaže - garage, neka podvrsta rock' n' rolla, mislim. Prije nego što sam počela s bendom, nisam uopće znala što je to do vraga garage, a sad nakon par godina još uvijek ne mogu baš prepoznati kad nešto to je, a kad nije, ali me u biti boli dupe jer mrzim filozofirati oko takvih stvari, ja samo pjevam bez obzira na vrstu glazbe.

KP: Kako i kada se osnovao WCIF? Ti si bila očekivana i odabrana?

K. K. H.: Godinu dana prije nego što sam ušla u bend, znači oko 2006. moji dragi šefovi, tako ih zovem, bili su dobri prijatelji i odnekud im je pala ideja da bi osnovali bend iako bubnjar nikad prije ništa nije svirao, dapače, navodno je cijeli život mislio da je antitalent što se tiče muzike, ali eto vjerojatno pod utjecajem velike količine alkohola i krize srednjih godina, odlučio se na taj izazov. Prvo su imali drugu pjevačicu, ali kad je ona otišla iz benda, šefovi su odlučili potražiti Japanku jer su obožavali japanske bendove, navodno zato što Japanci imaju specifičnu boju glasa. Kako kažu, nisu se baš puno tome nadali, s obzirom na broj Japanca koji živi u Hrvatskoj, ali su dobili moj mobitel od zajedničkog frenda i pitali su me hoću li pjevati u bendu. Ni sama nisam znala hoću li ili neću, ali kako sam bila velika obožavateljica Karaoka, ipak sam otišla na "audiciju" na kojoj sam bila samo ja, misleći ako mi hoće prodati skupu vazu ili nešto (to je popularan kriminal u Japanu, zoveš ljude pod nekakvim izgovorom i kad se nađete, hoće ti prodati neke skupe perverzije) kako ću vrištati i otići. Nisam baš sigurna jesam li baš odabrana, jer nema puno Japanki u gradu... to je još dan danas misterija, možda su svih ovih godina imali plan B, samo ga nisu bili u mogućnosti iskoristiti...

KP: Pjevaš li na hrvatskom ili?

K. K. H.: U Welcomin´ Committee in Flamesu pjevam samo na engleskom i japanskom., ali to nitko ne zna jer se moj glas nikad ne čuje na koncertima. Ne znam imam li toliko sitan glas, ali kako nemamo bas gitaru, moramo jako ozvučiti gitaru i pola seta bubnjeva pa se na kraju glas najčešće ne čuje, aliwho cares. Zapravo, vrlo uskoro počinjem pjevati i na hrvatskom, ali o tome kasnije...

KP: Uz to što pjevaš, cijeli si život svirala klavir i flautu. Ima li naznaka da ćeš nastaviti, možda u bendu?

K. K. H.: Flautu kratko, ali sam klavir svirala 12 godina i još uvijek tu i tamo sviram, to je kao neka vrsta hobija. U bendu sam malo svirala klavijature, ali smo skužili da entuzijazam pada čim stanem pred klavijature pa sam prestala. Htjela bih probati bas ili bubnjeve, ali mi je ipak najdraže pjevati jer onda mogu skakati i istresti svu energiju iz sebe. Svirajući instrumente nisam sigurna hoću li moći jednako energično histerizirati uokolo po stageu.

KP: Uskoro izdajete album i to ni manje ni više nego u Švedskoj? Ukratko o njemu.

K. K. H.: Svaka naša pjesma traje prosječno minutu i pol tako da će biti 20-ak pjesama na njemu, od starih do najnovijih. Od početka do kraja čista energija, toliko koliko može biti na studijskoj snimci, ali možda netko neće prepoznati da smo to mi jer na koncertima inače sviramo i pjevamo vrlo kaotično i nekad skroz neprepoznatljivo! To je zapravo talijanska etiketa koja se preselila u Švedsku i imali smo dogovor za izdavanje albuma kod njih prije godinu dana, ali snimanje se jako odužilo. Bili smo lijeni, životni problemi, nismo se podnosili, htjeli smo se ubiti... blablabla i tek sad je to završeno tako da nismo sigurni jesu li Talijani još uvijek za, ali nadamo se da jesu. U svakom slučaju izdat ćemo to bez obzira na sve.

KP: Čujem da imaš drugi projekt, odnosno drugi bend?

K. K. H.: Yep, to je sad brand new informacija koju moram proširiti do svakog kutka RH-e! Zove se BITCHSLAP!! Ovo je stvarno jako čudna priča. Nakon svirke u Močvari, na praznom stageu sam našla malog anđela koji je tako slatko spavao, tako mirno da sam doslovce buljila neko vrijeme i umjesto da to slatko stvorenje gurnem na pod i silujem, probudila sam ga i razmijenili smo broj. Unatoč većoj dozi alkohola koji je kružio u meni, uspjela sam se obuzdati, fakat sam ponosna na to, yes! Kasnije sam upoznala njegovogfrenda koji mi je na prvi pogled izgledao kao moj "najveći obožavatelj",skins, a u biti jako drag Marko i tako smo on, ja i anđeo koji je spavao nastageu, odnosno Trpimir skupa osnovali bend nakon što smo progutali nekoliko troduplih viskija. Oni sviraju u hardcore bandovima i mislila sam da nemamo baš sličan ukus u muzici, ali smo skužili da imamo zajednički zadatak koji ćemo absofuckinglutely ostvariti! Punk’ n’roll muzika s popelementima i puno orgazmičkog vrištanja, bit će puno žestokog veselja! Za razliku od WCIF-a pjesme će uglavnom biti na hrvatskom, tu i tamo na engleskom pa će mi to biti zanimljiv izazov! Kad ću već pjevati na hrvatskom, bilo bi dobro da nas pozovu na Eurosong da predstavimo Hrvatsku, samo da imam državljanstvo. Uskoro ćemo otvoriti svojmyspace pa tamo chekirajte što će za vas pripremiti Marko, Trpimir i Kazuko!!

KP: Kako bi opisala hrvatsku glazbenu alternativu?

K. K. H.: Pojma nemam o tome. Ni prije ni nakon što sam ušla u bend, nikad nisam pratila alternativnu glazbu, volim pop i klasiku, ali i nisu mi baš dragi oni koji pretjeraju s "alternativom" i prave od toga ne znam što, kao da je to djetelina s 4 lista. Upoznala sam dosta ljudi koji preziru nešto samo zato što je mainstream, a ne ona njihova cool alternativa.

KP: A "scenu"?

K. K. H.: Meni se sviđa što je Zagreb jako malen pa možeš prilično lako saznati što ima u gradu, za razliku od velikih gradova, ali opet ne bih znala puno o sceni otkako sam se skrasila i postala obiteljski čovjek (grohot).

KP: Što nedostaje hrvatskoj glazbenoj (alternativnoj) sceni, a što zagrebačkoj?

K. K. H.: Ne znam pripada li to glazbenoj sceni, ali jako mi fale mjuzikli! Toga skoro uopće nema. Mislim da fali svašta, ali ujedno se i događa dosta toga s obzirom na veličinu grada i broj stanovnika. Često sviramo uSloveniji i primijetila sam da puno klubova ili događaja prima dosta pomoći od države ili grada, to nam pričaju organizatori, za razliku od ove Lijepe Naše. To svakako dobro pokazuje stav države prema (alternativnoj) glazbenoj sceni.

KP: Već si preko deset godina u Hrvatskoj pa možeš nešto reći i o hrvatskom društvu? Možda ocjena stava Hrvata prema strancima, jer iako si udana i dalje ne uživaš sva prava kao drugi državljani? Što misliš o tome?

K. K. H.: Ne mislim da je drugdje puno bolje, ali je istina, ne osjećam se ugodno niti dobrodošlo u ovoj zemlji, ali moram priznati da je neka opća situacija sve bolja i bolja. Kada sam ovdje došla 1998., nije bilo puno stranaca, odnosno stranaca druge boje kože pa sam se zaista osjećala neugodno kad bi me ljudi gledali kao da sam klaun ili još gore duh, biće druge dimenzije, pa ti ogavni izrazi s kojima su mi se obraćali… Međutim, u zadnje vrijeme ljudi su se nekako navikli na druge rase, vjerojatno zbog velikog broja turista iz cijelog svijeta, pa je nekako bolje. Ne možemo sad ići u detalje je li zaista nestao rasizam (btw. to nikad neće nestati nigdje na svijetu) ili slično, ali je nama svakako bolje.

KP: S obzirom na to da puno nastupate, kada vas se ponovno može čuti u blizini?

K. K. H.: Svirat ćemo u Rogaškoj Slatini 26.veljače, a u ožujku u Rijeci, ali u ožujku ćemo još negdje svirati, pa chekirajte na našoj myspace stranici. Kako govori naše ime benda, tu smo da vas dočekamo u plamenu rock´n´rolla, progutamo i izgnječimo vas - only to make you feel up side down!!

| Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr

Interview: Goran Bogdan

2010-03-22T16:28:00.002+01:00

Goran Bogdan (1980.) je rođen u Širokom Brijegu (BiH). Nakon srednje škole dolazi u Zagreb na studij ekonomije pa glume. Iako još uvijek nije završio Akademiju dramske umjetnosti, trenutno je jedan od najzaposlenijih mladih gluamca. Pored angažmana u predstavi Garaža, Ivice Buljana, tu je i cijeli niz drugih predstava - Zagrebački pentagram, Guliver, Koko u Parizu, Put oko svijeta u 80 dana, Pillowman, Osvrni se Gnjevno, Pijani process, Pir malograđana i Heidi.

KP: Kako izgleda prosječan dan jednog poprilično zaposlenog mladog glumca?

G. B.: Evo kako - dvije dječje predstave pa malo skakanja po gradu, pokušaja da se obavi nešto iz tzv. realnog života, potom proba za novu predstavu. Nakon toga slobodno vrijeme. Najčešće pojedem nešto u Dinariili Mlinaru, jer su blizu ZKM-a gdje u zadnjih par mjeseci provodim najviše vremena, a nekad stignem i na juhu. No, tako izgleda raspored kada nemam predavanja na Akademiji.

KP: Što je gluma za tebe?

G. B.: Sve više i više, mada ne znam točno što sve. Jako mi je stalo. Vidim to po tome što kada imam dobru probu onda mi je sve dobro, a kada je obrnuto onda je sve još gore. Definitivno znam da gluma nije samo posao.

KP: Kada se biralo, zašto si odabrao glumu?

G. B.: U jednom periodu života sam trebao početi raditi u uredu i bojao sam se da će moj život počinjati u 9, a završavati u 17 sati. Nisam još bio spreman za to. Nešto mi nije dalo mira, a imao sam još sto nekih pitanja pa sam mislio da ću odgovore naći u glumi. A onda se otvorilo još 5 milijuna više pitanja, a vrijeme od 9 do 17 sati mi se računa kao slobodan dio dana. Ali, volim da je tako - to je najbolja stvar na svijetu!

KP: Kakav je Grad Zagreb prema mladim umjetnicima? Koji su problemi s kojima se institucionalno susrećeš?

G. B.: Ne tuku nas! Trenutno se moji problemi vezani uz umjetnost ne tiču institucija ni Grada Zagreba. Bili smo na jednom Festivalu kazališta slijepih i slabovidnih u Berlinu. Jako mi se svidio Berlin. Tamo su na primjer svoje stare tvornice prenamijenili u kulturne centre – niz je to klubova, galerija, kazališta - prelijepo. Ali dobro, sad bi se reklo gdje je Berlin, a gdje smo mi? No nije tako, jer je Berlin blizu, samo što mi još uvijek bolujemo od nekih post-tranzicijskih i post-ratnih bolesti. Nama glumcima je još super, u usporedbi s plesačima i područjem plesa.

KP: Jesu li sapunice nužnost mladim generacijama glumaca koji tek traže svoj put do vidljivosti? Što misliš o sapunicama?

G. B.: Sapunice nisu nužnost, one su stvar odabira! Put do vidljivosti ovisi o tome kako želiš biti viđen. O sapunicama ne mislim ništa negativno, zna se što su sapunice i zašto su sapunice, nisu one same po sebi nešto loše! One su trenutna moda. Mada bih želio da ta moda prođe što prije pa da uđu u modu serije kakve su bile nekada, poput Prosjaka i sinova, Gruntovčana i drugih.

KP: Film ili kazalište? Zašto?

G. B.: Oboje bi bilo idealno, a idealno je najbolje. Hrvatsko tržište nije veliko da bi se moglo samo od jednoga živjeti pa stoga radimo sve. Mislim da bi ljudi htjeli više biti angažirani na filmu, jer je to probitačniji medij. Na kraju krajeva film snimiš i gotov si, a predstavu radiš i onda je igraš. No to ne znači da je jedno bolje od drugoga. Neke predstave tako voliš da bi ih stalno igrao, ma voliš ih sve (smijeh).

KP: Kako u današnjim okolnostima izgleda "rad glumca na sebi"? U tvom slučaju, naravno.

G. B.: Još uvijek sam na Akademiji pa sam na sreću i primoran "raditi na sebi". Smatram da je danas taj rad na sebi kao i u profesionalnom nogometu, općenito bi se mogla napraviti usporedba s bilo kojim vrhunskim sportom. Nikada se ne smije stati, stalno se treba držati na laganoj vatri, radio ili ne radio. Boris Navojec i Leon Lučev su bili pokrenuli glumačke radionice u kinu Studio što je po meni jedan izvrstan način držanja u formi. Trenutno nemam vremena za takve radionice, ali kada bih ga imao, naglavačke bih se ubacio na sve tipove radionica. A s obzirom na moju znatiželjnost, vjerojatno bih učio sve, od japanskog do harfe, dakle sve što smatram da je dobro za održavanje nekog "umjetničkog" motora.

KP: Puno se mladih studenata umjetničkih usmjerenja već a priorismatraju umjetnicima. Kada se postaje umjetnikom? Smatraš li se ti umjetnikom? Što za tebe znači biti umjetnik?

G. B.: Ne mislim da sam umjetnik i ne znam što treba uraditi da budeš umjetnik. Za mene su umjetnici neki slikari, ludi glazbenici… Na kraju krajeva, možeš misliti da si umjetnik koliko god hoćeš, ali tvoje djelo je to koje pokazuje jesi li ili nisi.

KP: Može li se gluma naučiti? Eastwood i Streep kažu da nije moguće. Što ti misliš?

G. B.: Ako oni to kažu, onda.... ma sigurno se može, samo je pitanje do koje mjere?

| Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr / 21. siječnja 2010

Interview: Vedrana Klepica

2010-03-22T16:24:00.002+01:00

Vedrana Klepica (1986.) je dramaturginja i autorica tekstova za izvedbu. Dramski tekstovi i scenariji izvođeni su joj i prezentirani na Trećem programu Hrvatskog radija u programu Radio-ateljea, u Teatru &TD u suradnji s Dramaturškim kolektivom, na festivalu dramskih pisaca World Interplay (Cairns, Australia), Teaseu - umjetničkoj platformi za izvedbene umjetnosti (Darwin, Australia), festivalu Lit-up i Writers Meetup u Singapurute na scenarističkom pitchingu Nisi Mase (Moulin d'Ande, Francuska). Umjetnička je voditeljica Festivala alternativnog i nezavisnog izričaja u Kutini, a kao dramaturginja radi na projektima vezanim za kazalište i nove medije. Studij dramaturgije privodi kraju.

KP: Autorica si teksta koji je doživio izvedbu u Australiji. Kako je došlo do toga?

V. K.: Tekst je izveden u Cairnsu na Interplayu, međunarodnom festivalu dramskih pisaca, i kasnije u Darwinu na Teaseu, festivalu mladih autora. Nije tu zapravo bitno da se dogodi prava produkcija već da se predstavi autora i njegov tekst javnosti. I to je odlično. Ivica Šimić, koji je predstavnik Interplaya u Hrvatskoj svake dvije godine traži mlade autore koje će prijaviti na Festival. Ja sam imala sreću da je 2009. pozvao mene, iako me zapravo nije ni poznavao. Iskreno nisam očekivala da će mi sve to toliko puno značiti i da će ljudi tako dobro reagirati na dramu. Hrvatska je jako malo tržište i ako imate priliku ostvariti kontakte negdje vani, trebate se potruditi da to i napravite. Nakon toga sam otišla u Singapur, a jedan odtutora sa Festivala poslao je bez mog znanja nekoliko mailova kazališnim redateljima i upravitelju Centra za pisanje u Singapuru. Oni su mi se odmah javili i organizirali večer čitanja na kojem sam se predstavila kao autorica. A ubrzo nakon toga sam dobila mail od upraviteljice Festivala u Darwinu. I tako. Mnogo ljudi mi je u zadnje vrijeme izašlo u susret, mnogo više no što su trebali. I na tome sam beskrajno zahvalna.

KP: Od pisanja se živi, ali se živi i za pisanje? Gdje si ti s tim?

V. K.: Aha, da. Od pisanja se živi sjajno. Cifre koje sjedaju na žiro račun redovito su vrtoglavo visoke. Mislim, pisanje je tek jedna od stvari kojom se želim baviti i nisam sigurna da ću ikada moći živjeti od njega. Ne znam zapravo želim li to uopće, jer pisanje traži disciplinu i samoću, a ja sam jako daleko od toga. Umjetnost je po meni društveni luksuz, doduše nužan za razvitak bilo kojeg društva, ali i dalje luksuz. Činjenica da mogu dobiti plaću za nešto što bi tako i onako napisala bez obzira na honorar je prekrasno. No i dalje sam okružena s mnogo ljudi koji dobivaju masne cifre za nikakav posao i još se pritom žale. A meni sve to ide strašno na živce. Ljudi se više ne znaju okrenuti oko sebe i vidjeti u kakvom svijetu zapravo žive, kako drugi žive. Svi smo potpuno pokretenili. Umjetnost se ne stvara u dobrostojećim uvjetima.

KP: Izmišljaš li ili nadograđuješ svoje likove. Jesu li oni tebi poznati ljudi ili su to ljudi u tebi?

V. K.: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima je slučajna. Ma ne znam, više me pokreću situacije, a tek onda ljudi. Obično me nešto naljuti, pa onda idem pisati. No, vjerojatno bi bilo pametnije da se bavim humanitarnim radom ili politikom. Ali, zanima me nasilje, i kako ljudi funkcioniraju u ekstremnim situacijama. Živimo u vremenu kukavičluka, demagogije i malodušnosti. Ja želim da stvari o kojima pišem budu upravo suprotno od toga.

KP: Kako se i koliko mora pisati da bi se dobro pisalo?

V. K.: 5 do 6 sati. Vikendom 8. Meni stalno govore da se moram disciplinirati i proizvesti određenu količinu teksta dnevno da bih 'uspjela', što god to značilo. A ja ne marim za to. Kad osjetim potrebu, napravim research, napišem nešto i bok. Tu nema mjesta za forsiranje.

KP: Budući da studiraš dramaturgiju, misliš li da je moguće naučiti pisati?

V. K.: Ne. Ne može se naučiti pisati, ne može se naučiti režirati, glumiti ili bilo što drugo takvog tipa. Akademija je dobra iz razloga što postoji mogućnost da ćeš na njoj sresti potencijalne suradnike, da će ti otvoriti neke mogućnosti za dalje, dati ti alate koje možeš koristiti. Ali tu priča staje. Ako ne znaš što želiš raditi nitko ti ne može pomoći. S ADU redovito izlazi mnogo ljudi koji ne znaju što bi sami sa sobom. Ja sam upisala to jer sam od početka znala da se tim želim baviti. Ali iskreno, jako cijenim ljude koji su uspjeli van institucije.

KP: Razmišljaš li o objavljivanju knjige? Točnije, gdje vidiš svoje pisanje, kamo ga najprije želiš i možeš smjestiti?

V. K.: Mene zanimaju izvedbene umjetnosti. Mislim, ne bi mi smetalo objavljivanje knjjige, dapače, ali najbitnija mi je izvedba. Zato i kažem da ne vidim veliku razliku između toga da napišem neki tekst, ili radim na nekoj predstavi kao dramaturg, ili zapravo bilo što drugo. To su sve modusi kojima pokušavaš reći nešto. I zapravo volim raditi na različitim funkcijama i projektima, to je nevjerojatno zahvalno iskustvo. Evo, sad sam po prvi put radila na plesnoj predstavi Težišta s koreografkinjom Andrejom Široki i to mi je bilo super, zahtjeva da se potpuno prebacite na drugi način razmišljanja. Zapravo, imala sam sreću da sam radila na jako različitim projektima od filma, novih medija, glazbe, plesa, sad spremam tekst za projekt s Ivanom Zic, jednom mladom redateljicom iz Hamburga, pišem novi scenarij, možda idem u Wiesbaden na Forum dramskih pisaca.... sve to me jako inspirira.

KP: Pisala si i za portal Teatar.hr. Što misliš o novinarstvu u Hrvatskoj?

V. K: S Teatrom.hr sam surađivala skoro 2, 3 godine. To je super projekt, i zapravo se puno truda ulaže u njega. Mislim da ljudi nisu svjesni činjenice koliko malo ljudi radi tamo, i da svi uz to imaju još i druge poslove, a da pri tome portal pokušava pokriti cijelu regiju, pa i šire.

A što se tiče novinarstva, standardna priča, previše žutila, premalo ozbiljnog i provjerenog. To nije lagan posao, a zapravo ga malo ljudi radi kako spada. Tiskaju se sranja, na televiziji ista stvar. Kad u sklopu Dnevnika možete vidjeti vijest kako se tko obukao na dodjeli Zlatnih globusa ili što već, onda je situacija jasna.

KP: Tko su po tebi "potentni" mladi pisci kod nas? Što čita jedna mlada spisateljica?

V. K.: Ima super ljudi kod nas, samo im treba dati prostora. Zapravo oni sami sebi trebaju dati prostora. Neki od njih su i moji prijatelji i kolege s faksa, koji ulažu mnogo vremena i truda da bi promijenili situaciju na našoj sceni. A ja čitam svašta, ali dosta sporo i shizofreno. Čitam istovremeno po 10 knjiga, sve mi se pomiješa i treba mi pola godine da ih dovršim, užasna sam. Zaboravljam imena knjiga i autore. Sad sam počela Multitude odHardta i Negria, kraj kreveta mi je Dnevnik Ljudoždera od Nemanje Rotara, a u torbi Eroticism od Bataillea. I nemam pojma što se radi ni u jednoj od njih. Kritično sam podobrazovana.

KP: Kada se osvrneš, što misliš o svom dosadašnjem pisanju? Kako i koliko mladi umjetnik mora biti kritičan prema sebi?

V. K.: Kritičan. Konstantno i maksimalno. Mislim da je to dobro, da te to tjera naprijed. Ja nikad nisam zadovoljna s onim što napravim i da ne postoje rokovi nikad ne bi ništa otišlo s mog kompjutera. Užasno sam nesigurna u samu sebe. Ali valjda volim kad me kritiziraju, imam nešto malo mazohisma u sebi. Volim projekte na kojima radim, ali nisam egomanijak. Nažalost u jako kratkom vremenu sam se morala naučiti nositi s velikom količinom prepotentnih i arogantnih ljudi kojima nije namjera da ti pomognu već da ti otežaju i zapravo na tebi izliječe svoje vlastite nesigurnosti. No, ako se ne znaš nositi s problemima onda ni nemoj biti tu. Mene sve to stvarno više ne opterećuje.

| Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr / 21. siječnja 2010

Interview: Petra Cicvarić

2010-03-22T16:19:00.002+01:00

Karijerni put Petre Cicvarić (1986.), sa usponima i padovima, počeo je onog dana kad je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Osijeku,Odsjek glume i lutkarstva. Nakon Akademije je dobila ulogu u Vinkovačkom kazalištu. Bila je to lijepa uloga u predstavi Vjenčani list u režiji Roberta Raponje, za koju Petra ističe da je bilo "vatreno krštenje jer je rad bio kratak, ali intenzivan, a uloga velika". Dan danas igra tu predstavu. Sljedeća destinacija je bila nova audicija i nova uloga u predstavi Woyzeckkoju je radila u Virovitici, a koja je svoju premijeru u Zagrebu imala 2009. u sklopu Gavellinih dana. Početkom 2009. potpisala je ugovor s Vinkovačkim kazalištem i tamo ostvarila još dvije uloge, jednu u dječjoj predstavi Tri praščića, a drugu u predstavi Sex i glad koju je režirao Damir Mađarić. U međuvremenu je dobila ulogu u seriji Najbolje godine. U Zagrebu je ova mlada glumica sasvim nova pojava, sa snovima i koferom u ruci.

KP: Studirala si u Osijeku, a djeluješ u Zagrebu. Postoji li u Osijeku uopće art glumačka scena? Bilo je puno prijepora oko "vrijednosti" vaše Akademije? Tvoj stav o tome?

P. C.: Akademija u Osijeku nije ništa manje vrijedna od zagrebačke ili splitske, čak eto imamo i studij lutkarstva, nešto što nema na ostale dvije akademije. I u Osijeku djeluju profesori koji su cijenjeni glumci, redatelji, povjesničari umjetnosti, profesori književnosti i tako dalje. I sad su naše dvije bivše studentice dobile Nagradu hrvatskog glumišta, tako da mislim da nema smisla raspravljati o vrijednosti naše Akademije. Jedino što je možda problem jest baš to što je u Zagrebu naravno više posla. I većina nas je po završetku Akademije otišla u Zagreb. Osijek nema toliko razvijenu umjetničku glumačku scenu. Ali to ne znači da neće biti. Moramo još malo isklesati zanat ovdje gdje ima više posla pa se vratiti u Osijek i nešto pokrenuti. To je moja velika želja. Iako moram pohvalit Akademiju i reći da se oni sad već trude Osijeku pružiti to što fali. Mlade snage na Akademiji su pune volje da građanima pokažu različite stvari vrijedne hvale i rade to jako dobro organizirajući javne izvedbe svojih ispita i projekata.

KP: Može li se naučiti glumiti?

P. C.: Haha! Pa, sve se da naučiti, i mi glumci učimo glumu cijeli život - to je moje mišljenje. Zato i upišemo akademiju da se školujemo i razvijamo. Da naučimo govoriti, kretati se na sceni, opustiti se, otvoriti se... Ali isto tako, ako nema talenta, ako nema volje, teško ćete nešto postići u glumačkom svijetu. No zar nije tako i na svim poljima? Mogu naučiti pjevati, svirati gitaru, naučiti pravila dramaturgije, ali na kraju presudi "ono nešto" što dira ljude u srce, a to se ne može naučiti. Učimo razvijati talente s kojima smo rođeni. A svatko ima svoj talent, važno ga je prepoznati i nikad ne prestati radit na njemu.

KP: Zašto gluma i što ti predstavlja u životu? Koliko je taština faktor kod mladih glumaca i u čemu je dobra a u čemu loša?

P. C.: Zašto gluma, zašto...ah, pitam se i ja. Što je to u nama glumcima da imamo želju otvoreno se pokazivati? Nije li to taština? Pa jedna doza taštine sigurno jest, i postoji u svim glumcima. Svjesno izađeš pred ljude i "ogoliš" se. I važno je imati pametnu taštinu (smijeh) odnosno znati da će te neki voljeti, a da će te neki malo manje voljeti, da će te ogovarati i procjenjivati, i da ti, usprkos svemu tome, možeš zadržati hladnu glavu. Ne dopustiti da te loša kritika ubije psihički, već da te natjera da još više radiš na sebi. Na kraju krajeva, gluma nije pokazivanje sebe, već sredstvo putem kojeg publika doživljava katarzu, olakšanje, smijeh, plač. Mi smo tu da se ljudi prepoznaju u nekom od likova, u situacijama, i da znaju da nisu sami. Zato gluma. Dati sebe da bi u drugima nešto promijenio, potaknuo, otvorio.

KP: O kakvom angažmanu sanja mlada glumica Petra? Postoji li "idealna" uloga koju želiš igrati?

P. C.: Kad sanjarim o svojoj budućnosti, prvo mi se pojavi želja za snimanjem filma, pošto se u tome još nisam okušala. Bila bi to uloga mlade djevojke koja prolazi kroz promjene u svom životu i na tom putu saznaje puno o sebi, o ljudima, odnosima, o životu općenito. Uloga koja glumcu pruža da pokaže svoje vještine i da može dati puno, puno sebe. Nešto što će i mene samu zaintrigirati. Naravno da te se svaka uloga tiče, ali dosad sam više-manje igrala djevojke s promjenama u ljubavnom životu, voljela bih sada igrati i nešto na drugom planu, nešto čime ću samu sebe moći iznenaditi. Tražimo različitost i promjene, zar ne? Zato i ja tražim da mi svaka uloga bude što više različita od prijašnjih.

KP: Kazalište ili film? Zašto?

P. C.: Ne znam, o filmu ne mogu govoriti, kad ne znam kakav je rad točno, ali kao što sam već rekla, jako bih voljela probati! Ali kazalište je divno, jer svaka izvedba je uvijek nešto novo, nekad bolje, nekad slabije. Na svakoj izvedbi se dogodi nešto novo, novo na sceni, novo u tebi, novo u publici koja je svaki put drukčija i zato obožavam kazalište. Volim i probe do dugo u noć, ali i uz čašicu vina (hahaha), volim kad tražimo novo i kad u tekstu, kojeg smo pročitali već sto puta, nađemo nešto što dosad nismo vidjeli! Volim čuti reakciju publike, kad sudjeluju s nama. Volim interakciju s njima.

KP: Glumce se voli ili mrzi, je li te strah toga nakon poprilične vidljivosti koju si stekla nakon sapunice u kojoj i dalje radiš? Je li te strah stigme koju možeš steći?

P. C.: Nisam o tome baš razmišljala. Vidljivosti me bilo strah u početku rada na seriji jer većina Hrvatske me po prvi put upoznala kroz ulogu Korane, kroz moju prvu televizijsku ulogu, i da, to me plašilo jer nisam znala kako ću se snaći. Ali, koliko sam shvatila, ljudi reagiraju sasvim okej, neki me znaju nazvati i reći da se vidi moj razvoj kao glumice kroz seriju, i to mi je prekrasna pohvala. A ako se i dogodi ta stigma o kojoj govoriš, nadam se da ću joj se uspjet oduprijeti svojim daljnjim radom i drugim ulogama.

KP: Koje je tvoje mišljenje o kulturnim politikama Grada Zagreba prema mladim umjetnicima?

P. C.: U Zagrebu nisam dovoljno dugo da bih mogla to točno komentirati. Znam da je teško, da ima puno nas koji imamo ideje o umjetnosti, imamo svoje želje i snove i da ne uspijevaju svi u realizaciji. Ne možemo kriviti Grad Zagreb što nekome daje priliku a nekome ne, jer kad bi baš svi dobili priliku, možda ne bi bilo toliko zanimljivo u toj težnji za ostvarivanjem cilja (smijeh). Ali definitivno imam planove, s nekolicinom svojih prijatelja-kolega, imamo neke ideje za naše predstave i projekte, pa kad se upustimo u to, onda ću ti javit kako nas je Grad Zagreb tretirao i koliko nam je pomogao!

KP: Tvoja ocjena kazališne scene u Zagrebu? Kakve predstave voliš i gdje ih gledaš?

P. C.: Ma divno je doći u Zagreb i imati priliku birati u koje ću kazalište večeras ići! U Osijeku biraš između HNK i Dječjeg kazališta. Ne da se žalim na osječki repertoar, ali ovdje imaš puno kulturnih centara koji su se jako razvili, i koji me oduševljavaju svojim radom. Tako sam neki dan posjetilaKNAP i jednostavno uživala u predstavi Niko i Ništ u režiji Saše Anočića. Volim Exit, ZKM, &TD, eto sad i KNAP....ma sva kazališta ovdje volim! I nema predstave koju ću a priori odbiti. Sve volim pogledati. Iz svake predstave se nešto može naučiti, i u svakoj postoji barem jedna stvar koja me dotakne, bila to jedna rečenica, nečija izvedba, pametno osmišljena režija, ili sve zajedno.

KP: Film je u Hrvatskoj obilježen lošim predznakom, što misliš o tom "fenomenu", tko je kriv, da tako kažemo?

P. C.: Da, zanimljivo je to. Nije da nemamo dobrih glumaca, dobrih redatelja, dobrih i kvalitetnih pisaca, naprotiv, sveg toga ima, samo nam treba malo hrabrosti, upustiti se i opustiti se. Koliko ima odličnih srpskih filmova, zašto nema i naših? Nismo mi toliko različiti od naših susjeda, ipak je to sve isto "podneblje", zar ne? Samo malo smionosti, naći tekstove koji su spoj pametnog humora i dobre priče, možda se napokon ostaviti težnje da naši filmovi moraju biti duboki i potresni. Zašto se bojimo biti jednostavni?

KP: Smatraš li se umjetnicom?

P. C.: Ne razmišljam o sebi na taj način. Ali ako je umjetnost stvoriti život na sceni ili tv-u i da ljudi koji to gledaju vjeruju u to i proživljavaju s nama, onda mislim da je to umjetnost. Kad uspiješ nekoga nasmijati, rasplakati, kad čovjek iz kazališta izađe malo promijenjen, a pod tim mislim da izađe razmišljajući o životu, o svijetu, o tome kakav je on i što želi pa makar razmišljao o tome samo dvije minute - onda mislim da smo radili umjetnost.

| Razgovarao: Srđan Sandić

Objavljeno na www.kulturpunkt.hr /20.siječnja 2010

Stakleni zid - Vladimir Tasić [Srđan Sandić,http://www.balkanwriters.com]

2009-11-30T11:25:00.002+01:00

Tri priče, za prvu ruku: majke, oca, dječaka (oca-sina, majke-djevojčice, kćeri), a potom sestrina priča, priča njenog odabranika, priča očevog oca, dječakova priča – opet. Dječak je heroj priče pa u glavnom kroz taj rakurs i kreće priča Staklenog zida. Zida kao metafore za cyber svijet, prelaska dječaka u muškarca, krhkih, nedovršenih odnosa, bliskih, krucijalnih odnosa; odnosa otac-sin, majka-sin, majka-otac, muž-žena, sestra-sestra.

Priča Staklenog zida je svojevrsni poetični hommage Dadi Vujasinović, ženi koja nije vjerovala da postoje nedodirljivi, ženi koja je smatrala da patriotizam ne podrazumjeva prešućivanje grešaka i zabluda (kako se upravo i ističe na contribute internet stranici s njenim imenom). Bila je to žena koja je zbog svojih vrijednosti, zbog svoje snage i odvažnosti postala metom napada onih kojima se nije sviđao njen način razmišljanja i sposobnost da ga artikulirano izrazi - prijetnje je dobijala u pismima i telefonskim pozivima. Borisav Jović je podnio tužbu zbog klevete, jer je u jednom tekstu objavila da je njegov sin jedan od najvećih akcionara u Karić banci u Moskvi. Željko Ražnatović Arkan joj je čak i osobno prijetio da prestane s pisanjem. Dada je bila novinarka, žena koja je za mnoge postala nepoželjan svjedok. U datom trenutku, u zadanom prostoru, kako Tasić ističe u romanu - u zemlji koja više ne postoji. Bila je žena koja nije strahovala reći: "Zahvaljujući takvima, narod koji strada, kuće koje pale i gradovi koje zatiru, postali su nebitni. Rat je postao estrada za one koji su umeli vešto da promovišu i unovče svoj licemerni, lažni patriotizam." Dada je pronađena mrtva u obiteljskom stanu 8. travnja 1994. Njena smrt do danas nije razjašnjena. U pogovoru, međutim, autor naglašava da Stakleni zid nije knjiga o smrti Dade Vujasinović. “Ta knjiga još nije napisana” - ističe. Tasić daje još jednu decentno, ali ipak realno opisanu sadašnjost ljudi koji su otišli i ljudi koji su ostali. Progovara o kulisama Zapada i varoši u kojoj se ipak ostaje sjediti, o ljudima koji pronalaze vjeru na bojištima, koji kroz patriotizam kamufliraju laži, ucjene i novac, koji tek kroz patriotizam u najnegativnijem značenju - dobivaju moć i postaju netko.

Stakleni zid je zid koji se lako rasprsne. Svjedoči tome napuštanje svih iluzija koje akteri na počecima svojih priča unose. Mladi par sa svojim snovima o sretnom, dalekom životu, s karijerama, djecom i lijepom kućom; sestra sa svojim snovima o književnosti, novinarstvu, romantici, obitelji; dječak sa svojom potrebom za stvaranjem cijelina kao nužnog koraka u odrastanju. Sve su to zidovi koji su se probili, rasprsnuli, uništili ili poništili. Svi, osim možda dječakovog.

Roman je pun historijskih i recentno-povijesnih činjenica kojima se osobne sudbine romana isprepliću i stvaraju u konačnici ključnu, i nimalo ne bitnu, književnu istinu, s par odrednica koje ga možda ponajbolje konturiraju: Srbija – zemlja koja ne postoji, mladi par – spoj “zdravog razuma” i “gole emocije”, jasno određene muške i ženske uloge, dječak – s dozvolom za neodrastanje, s nemogućnošću odrastanja i s voljom da odraste, da stvori cjelinu, da se izrazi.

Djelo obiluje mizanscenama jednog pomalo stereotipnog braka dvoje balkanskih intelektualaca u svojevrsnom egzilu – od zaljubljivanja i seksa, do sanjarenja, svađanja, trpljenja, pristanaka, kajanja, ali u sebi, nikada na glas, a potom razvoda, propadanja, nedovršenosti i smrti kao ključnog i jedinog kraja priče. Smrti sestre, tetke, novinarke, ljubavnice, hrabre i pametne žene Dade Vujasinović. Kako je Tasić i rekao u predzadnjim stranicama ovog divnog, stvarnosnog, tužnog i melankoličnog romana, a ja ću parafrazirati u korist opisa samog romana : “Glas koji je čula ne bi joj govorio o tome. Ne bi progovorio o desetinama detalja koji u priči izgledaju bizarno, ali su upravo zato oznake stvarnog, potvrda verodostojnosti. Bio je nestvaran: apstrakcija, sveden na osnovnu konturu. Bestelesan, bezličan glas.” Možda je takav roman, možda je to bio samo opis njezine intuicije, možda je to priča svih njih koji su doživjeli ili umrli od slične sudbine. Stakleni zid je alarm problemima naših zajednica, odveć presugestivna slika sudbina, naših političkih i običnih dana, i života.

Vladimir Tasić predaje matematiku na Univerzitetu New Brunswick u Kanadi. Do sada je objavio zbirke priča, dva romana i dvije knjige eseja. Dobitnik je nekolicine književnih nagrada, a roman Oproštajni dar je uvršten u deset najznačajnijih srpskih romana kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog vijeka. Do sada je prevođen na engleski, španjolski, francuski, kineski, makedonski i slovački jezik.

PARADA PONOSA [Zarez, 1.10.2009]

2009-10-22T21:17:00.002+02:00

U nedjelju, 20. rujna u Beogradu se trebala održati Povorka ponosa – manifestacija kojom se već desetljećima diljem svijeta ukazuje na potrebu i probleme osoba koje ne pripadaju heteronormativnoj većini. Povorka nije održana jer, prema službenom priopćenju, policija nije bila u stanju jamčiti sigurnost sudionicima. Očekivano negativne reakcije vrlo su brzo stigle – od protesta u Beču i Berlinu do izjava podrške Europskog Parlamenta i Švedske u svojstvu predsjedavatelja EU.

Odaslane su i iz Hrvatske. U ponedjeljak ujutro, dan nakon neodržane parade, održan je protest ispred zgrade veleposlanstva Srbije. Predstavnici Iskoraka, Kontre i Ženske mreže Hrvatske u znak protesta zbog zabrane Povorke ponosa uručile su veleposlanstvu službeni dopis kojim se osuđuje takav postupak, a zatim su simbolično raširili zastavu duginih boja. Osudu takvog kršenja ljudskih prava tražit će i od nadležnih institucija u Republici Hrvatskoj.

“Republika Srbija je u konkretnom slučaju imala dužnost zaštiti mirno okupljanje primjerenim sredstvima. Kada je sloboda mirnog okupljanja Povorke ponosa zbog kontra demonstracija i prijetnji nasiljem dovedena u pitanje, pa je zbog toga nastala prijetnja javnom redu, država je imala pozitivnu obvezu zaštititi pravo sudionika Povorke ponosa na slobodno okupljanje od svih prijetnji.” - ističu u priopćenju, te navode da je zastrašivanje učesnika Povorke ponosa od strane policijskih službenika prikazivanjem filmova nasilnog sadržaja neprihvatljivo ponašanje Republike Srbije koja umjesto da promiče, guši i zatire osnovna ljudska prava.

Iz udruga ističu da su se odlučili na ovakvu akciju zbog činjenice da je samo 24 sata prije samog događanja Vlada Republike Srbije donijela odluku o zabrani manifestacije iz sigurnosnih razloga. S druge strane, dana je preporuka da se manifestacija održi, ali na drugoj lokaciji. Na koji način bi policija bila sposobna osigurati isti skup na drugoj lokaciji izvan centra grada nije objašnjeno, tvrde predstvnici udruga. Organizatore/ice manifestacije policija je zastrašivala i prijetila im govoreći: „Bit će krvi“, te da će skup nadlijetati paraglajderi koji će bacati bombe, a nakon svega im je prikazan film u kojem su se pojedinci autima zalijetali u skup koji je štitila policija. Policija je htjela naglasiti da se isto može dogoditi i ovom skupu - kažu u udrugama.

Svekolika lijeva struja u Srbiji ocijenila je otkazivanje skandaloznim do kapitulirajućim za državu pred najavljenim nasiljem. Odlaganje je vrlo loša poruka i domaćoj i međunarodnoj javnosti, uključujući i po prilici kasno reagiranje političara na vlasti. Odlaganje Parade ponosa je prije svega jak vjetar u leđa svim onim formalnim i neformalnim grupama na čije mračnjaštvo i nazadnjaštvo Srbija nema odgovora od dana ubojstva Zorana Đinđića do danas i koje, ponovno, dižu glavu misleći da u Srbiji mogu činiti sve što im se prohtije, iako formalno nisu na vlasti,.

Pozdravljanje činjenice da nitko neće stradati u nedjelju na ulicama Beograda je jedna stvar, ali činjenica da je postoperativna mudrost organizatora, kao i države, pokazala da Srbija nije spremna da se nosi sa prirodnim zahtjevima demokracije, a posebno LGBT borbe drugo.

Organizatori Povorke ponosa napravili su inicijalnu pogrešku. Prva je pogreška što nisu – očito – bili u stanju sumirati adekvatnost organiziranja ovakve manifestacije tek par mjeseci od donošenja Zakona o zabrani diskriminacije, što je analogno zaključku koji su donijeli, podsjećam, organizatori parade 2001. kada su izašli na ulice nedugo nakon što je Miloševićev režim pao.

Neodgovornim odlukama organizatori su napravili više štete nego da ništa nisu ni pokušavali. S druge strane, policija Beograda, kao i šira vlast Srbije, neodgovorno je prolongirala svoje zaključke, i umjesto da manifestaciju odmah zabrani ili izmjesti čekao se posljednji dan. Regresivne snage slave umjesto progresivnih i cijela je konstrukcija krajnje negativna i po demokratske procese u Srbiji, a pogotovo po LGBT populaciju.

Gotovo psihopatsko protivljenje manifestaciji, prve su izrazile različite profašističke i klerikalne organizacije, koje godinama napadaju i fizički ugrožavaju svaki skup posvećen zaštiti ljudskih prava.

Blagonaklonost većine „patriotske” javnosti, a to jest prava većina kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji uputile su niz priopćenja, obećavajući „krv i batine” sudionicima. Beograd je bio oblijepljen posterima koji otvoreno pozivaju na linč učesnika. Državni tužitelj na to izjavljuje da je sve u okvirima „političkih razlika” – pritom ne primjećujući poziv na nasilje i prijettnje smrću!?

„Građanska javnost” je također reagirala vrlo šturo, osujećeno i drsko uglavnom vidjevši pitanje održavanja parade kao svojevrsnu anketu o vlastitoj seksualnoj orijentaciji, pritom obavezno ističući vlastitu seksualnu „normalnost”. Založili su se da se manifestacija odloži, jer je seksualno opredeljenje „privatna stvar”, osim, naravno, kada se radi o „normalnom“ opredijeljenju.

Besmislenost ove fraze sjajno objašnjava Žarko Korać u svom tekstu na Peščaniku: “Ova besmislena fraza, jer ako ništa drugo, čovek već oblačenjem javno manifestuje svoju polnu ulogu u apsolutno svakom društvu, trebala je da za navek odloži njihovu nelagodu što ih je manifestacija suočila sa pitanjem da li u našem društvu postoji obespravljena manjina, o kojoj se ne govori „među pristojnim ljudima”. Time je ona u suštini krajnje negativno odgovorila na postavljenu dilemu. Jer ceo smisao manifestacije i jeste da se potvrdi „postojanje” homoseksualnih osoba u društvu i da oni od statusa „nestalih”, steknu status „javnih”, što je uvek prvi korak u borbi za nečija prava.” Iako je sudjelovanje LGBT populacije u društvu u proteklih pedeset godina bitno uznapredovalo kroz eliminaciju homoseksualnosti sa popisa oficijelnih lista psihijatrijskih bolesti, dekriminalizacijom u velikom broju država, eksplicitnim spominjanjem seksualne orijentacije u zakonima o zabranama diskriminacije, otvaranjem institucije braka ili bar pravno priznatih partnerskih odnosa u istospolnim zajednicama u sve većem broju država..., još uvijek ostaje dosta sektora društva koji traže posebnu pažnju i rekonfiguraciju odnosa spram LGBT populacije, te osobnih sloboda seksualne orijentacije i rodne identifikacije – među kojima su prvenstveno komercijalni sektor (zaštita od diskriminacije na radu i jednaka prava prilikom zapošljavanja), te obrazovanje, mediji, zdravstvena zaštita i religijske institucije. Jedino realno pitanje koje ostaje je – gdje je tu Srbija, ako je Hrvatska još - po prilici stvari - nigdje, u tom poretku?

Interview 1:

Boban Stojanović, koordinator programa Queeria - Centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti

1. Koga okriviti, ako se uopće na nekoga može uperiti prst, povodom neodržavanja Povorke?

BS: Pitanje Gay Pridea u Beogradu je suviše komplikovano da bih dao jednostavan odgovor povodom njegovog otkazivanja. Sa jedne strane postoji priča da je Srbija demokratska, dok sa druge strane stižu mnogo uverljiviji dokazi da nije. Smatram da Srbija još uvek nije politički, kulturno i duhovno zrela za Pride jer se kao najveća društvena promena u poslednjih deset godina vidi mogućnost izbora deset hipermarketa. Ovde su "demokratija" i "savremeni društveni tokovi" stigli upakovani, a mi ne znamo šta oni znače. To je kao da kupiš bestseller na jeziku koji ne razumeš, pa sad, nema veze, ti knjigu imaš iako je nisi pročitao. Takozvani evropski zakoni se usvajaju kao na pokretnoj traci, svi bljujemo frazetine, a onda kad nekoga ubiju mi horski kažemo: "Svako ima pravo na život!" - ma šta to značilo. Pride u Srbiji biće uspešan samo onda kada većina ljudi koji žive u okviru granica nečega što nazivamo Republika Srbija shvati da ne treba ubiti drugog jer ti se ne dopada kako izgleda ili šta radi. Do tada je sve simulakrum slobode i varljiva radost za nas koji verujemo u promene.

2. Je li ovo kapitulacija pravnog poretka Srbije ili tek samo očekivan slijed događaja?

BS: Iako je teško odgovoriti, rekao bih da je očekivani sled događaja. Jedan deo ljudi koji su organizovali Povorku ponosa bio je veoma skeptičan prema podršci koju je davala država, ali su te mrvice podrške značile gay-lezbejskim aktivistima koji umorni od ignorisanja države. Nažalost, kada te ovde podrži neko mistarstvo, onda prvo skeniraš CV ministra, pa pokušaš da vidiš šta je njegov interes u svemu tome i gde može da zezne stvar. To se stalno dešava i uvek moramo da izigravamo Hercule Poirota da bi znali na čemu smo. Za srbijansku administraciju ljudska prava su način da se opravda novac evropskih fondacija dok ljudi, građani, u tom sistemu ne postoje. Nisam do kraja učestvovao u organizaciji Pridea i nemam prava da govorim neke stvari, ali mogu da kažem da se neprestano potvrđuje teza da nas je država vrhunski obmanula. Pogledajmo reakcije nakon otkazivanja Pridea: najpre je to tema dana, sutradan je sve palo na petu vest, onda dolaze racionalna opravdanja o planiranim napadima na ambasade, predsednica Skupštine Srbije se pita zašto je niko nije zvao jer bi ona došla na Pride... Najironičnije je da toga dana, kada se Srbija demokratski legitimiše, predsednik Tadić razgovara sa besmislenom srpskom dijasporom u Ohaju. Ministarka za sport i omladinu dematuje vesti da će neko od zaposlenih u tom ministrstvu biti na Prideu, a ministar policije, ex desna ruka Slobodana Miloševića, nas obaveštava da „tog dana neće biti u Beogradu“. Ko je još mogao da poveruje u priču da je Pride moguć.

3. Moglo se čitati da su organizatori znali puno ranije da se Povorka neće dogoditi, ali se šut o tome šuthelo - istina? Ako nije, što misliš o toj kuloarskoj priči?

BS: Ne bih imao pravi odgovor na to pitanje. Bez obzira da li se ja kao pojedinac ili Queeria centar u kome sam angažovan, slažemo sa konceptom Pridea ili ne, verujem da su organizatori uložili puno rada, truda i energije da stvar izvedu do kraja. Međutim, tri dana pre održavanja počele su priče o sigurnom otkazivanju. Ako stvar posmatramo zvanično, policija predlaže izmeštanje skupa, organizatori se ne slažu, skup se otkazuje odnosno zabranjuje, sve u zavisnosti ko nam o tome govori. Čak se i javne izjave, izrečene direktno u televizijskim sučeljavanjima predstavnika vlasti i organizatora ne slažu. Svoje mišljenje bih zadržao za sebe, ali bih sa čitaocima podelio nemilo zapažanje da ono što se pojavi u tabolidu kao najava, neminovno postane istina. A priče o otkazivanju su objavljene nekoliko dana pre najavljene manifestacije.

4. Koji su bili osnovni propusti organizatora ove godine u odnosu na prošle pokušaje?

BS: Mislim da nije u pitanju samo propust organizatora, već celokupnog gay i lesbian pokreta u Srbiji – mi jednostavno ne umemo da radimo zajedno. Pojedinačno smo odlični, ali nismo timski borci.

Ipak, prilično sam siguran da nismo radili sa samom gay populacijom. Naše organizacije su njihovi zastupnici, i ako hoćemo da dobijemo njihovu podršku i da sa njima radimo na promenama, moramo da ih pitamo. Ponekad mi smeta samouverost i etička superiornost koja postoji u ovdašnjem civilnom sektoru, ta parola: „Mi znamo!“. Ne znamo. Ne znamo da li je gay populacija želela Pride ili ne. Još manje znamo kakav je Pride želela. Da je bilo tako, sada bi imali 1500 gejeva i lezbejki koji bi protesvovali zbog „zabrane“.

Ako bih već morao da navedem propuste to su: preveliko oslanjanje na državne organe i ograđivanje da Pride nije promocije seksualnosti već protest protiv driskriminacije, što je potpuna inverzija slike koju javnost ima o tom događaju.

5. Možeš li ocijeniti srpsku javnost po pitanju održavanja povorke u Beogradu?

BS:Jedino što se u dosadašnjem aktivizmu pokazalo kao efikasno jeste rad u oblasti kulture i umetnosti. Tračak nade i određeni pozitivni emotivni naboj, stvorila je kampanja „Ljubav nije da se krije, ljubav je da se ponosi“ koju je za ovodišnji Pride producirao EXIT. Ljudi iz javne sfere, među kojima i Baby Doll i Mirjana Karanović, podržali su manifestaciju i to je samoj populaciji puno značilo.

Mislim da je na nama, koji smo napravili javni coming out, da pokažemo da nismo ekskluzivitet već sasvim obični ljudi koji su ove ili one seksualne orijentacije i koji vole ove ili one seksualne prakse. U poslednje vreme postaje mi važna teza Patrica Kallife da „sve što LGBT aktivizam želi da uradi je da se dopadne hetero većini“. Slažem se i odbijam da budem dopadljiv, neka me vole ovakog kakav sam, tek onda nastaje promena.

Interview 2:

Predrag Azdejković, gej aktivist te pokretač web portala gayEcho

1. Koga okriviti, ako se uopće na nekoga može uperiti prst, povodom neodržavanja Povorke?

PA: Prst se može uperiti u sve. Možemo prst uperiti u organizatore koji nisu bili na visini zadatka, u nasilnike koji su organizovali kontra paradu i zastrašivali ljude i državu, u državu koja je manipulisala organizatorima i pokušavala da se podjednako dodvori i organizatorima, iza kojih stoji Evropska unija, i nasilnicima iza kojih stoji većina građana u Srbiji. Prst se može uperiti i u nas koji smo od početka bili protiv parade.

2. Je li ovo kapitulacija pravnog poretka Srbije ili tek samo očekivan slijed događaja?

PA: Ovo je očekivano. Neočekivano bi bilo da se parada desila i to bez nasilja. Kao što sam više puta ponovio Srbija nije spremna za paradu, jer nasilnici imaju podršku većine u državi. Paradu ćemo imati onda kada nasilnici ne budu heroji koji brane Srbiju od pederske pošasti, a do toga moramo doći drugačijim aktivističkim metodama. Parada ne spada u njih.

3. Moglo se čitati da su organizatori znali puno ranije da se Povorka neće dogoditi, ali se šut o tome šuthelo - istina? Ako nije, što misliš o toj kuloarskoj priči?

PA: Te kuloarske priče čujem iz više izvora i s više strana, tako da počinjem da sumnjam da su organizatori stvarno puno ranije znali da će se Povorka otkazati i da su samo čekali pravi trenutak da to saopšte javnosti. Moram priznati da me to ne bi iznenadilo.

4. Koji su bili osnovni propusti organizatora ove godine u odnosu na prošle pokušaje?

PA: Prvi propust jeste da LGBT populacija nije konsultovana da li želi paradu. Ankete na gej sajtovima su kasnije pokazale da većina LGBT populacije nije za paradu. Parada je organizovana sa pogrešnom motivacijom samopromocije, jer izgleda da svi aktivisti sanjaju da budu prvi koji će organizovati paradu u Beogradu. Takođe, izbacivanje Gej strejt alijanse iz Organizacionog odbora je dodatno pokopao manifestaciju. Kasnije je iz odbora istupio i Queeria centar, a Gej lezbejski info centar, čiji sam predsednik, nikad nije ni ušao u odbor, tako da tri najvidljivije i u javnosti najpozntije gej organizacije nisu učestvovale u organizovanje Povorke. Mediji, umesto da se bave idejom Povorke ponosa, bavili su se sukobom među LGBT grupama, što je propust organizatora, jer im je više puta nuđena ruka pomirenja, koju su oni odbili. Najveći propust jeste da su se organizatori sve vreme kleli u državne organe i policiju, bez ikakve kritičke distancije. Organizatori čak nisu hteli da kritikuju homofobične ispade pojedinih državnih funkcionera da im se ne bi zamerali. Podrška pojedinih ministara i državnih funkcionera došla je s cenom da organizatori moraju da očuvaju moralne norme unutar povorke i počeli su da upozoravaju ljude da ne smeju da dođu golišavo niti čudno odeveni, jer državni funkcioneri koji su najavili učestvovanje u povorci ne žele da budu pored frikova.

5. Možeš li ocijeniti srpsku javnost po pitanju održavanja povorke u Beogradu?

PA: Srpska javnost je u strahu od parade jer je zamišlja kao gomilu golih muškaraca koji gologuzi šetaju Beogradom, a organizatori se maksimalno trude da tu sliku promene, što je meni bezveze. Parada jednim svojim delom ima i golišave ljude koji šetaju gologuzi, transvestite, ljubitelje S&M igrica… i mi kao aktivisti ne smemo da ih se stidimo niti da ih isključujemo. Trenutna situacija je interesantna jer je veliki broj ljudi besan, postoji inicijativa da se nasilničke grupe zabrane, mnogi su uhapšeni, organizuju se protesti… Videćemo da li će to da donese nešto dobro, ili će to samo biti farsa da nam zamažu oči.

Nezavisna kultura u raljama pederlooka [ Zarez; broj 261-262, autor: Srđan Sandić ]

2009-07-21T12:55:00.001+02:00

U organizaciji AKC Medika, ATTACK-a i Saveza za kulturu Klubture / Clubture dogodio se Clubture Forum. Od 11- 14. 06. se konačno može reći da je Zagreb, ili barem dio Zagreba bio- kulturno živ. Događalo se tu svašta: od performansa, izložbi, govorancija, dogovora, forumiranja, sviranja, pjevanja, cirkusiranja do nešto malo pederlooka (nastupom pretencioznih Chiks on Speed, sa svojim abnormalnim zahtjevima, kako doznajemo iz kuloara).
Podsjetimo, Savez udruga Klubtura / Clubture okuplja organizacije nezavisne kulture iz Hrvatske,a funkcionira kao suradnička platforma unutar koje se razmjenjuju programi odnosno – izravno surađuje na specifičnim projektima. Clubture je za svog sedmogodišnjeg djelovanja okupio i uključio više od 80 organizacija u raznorazne procese suradnje i razmjene ( 36 aktivno, 50- ak udruga kao host- partneri, odnosno primatelji programa) te je ostvareno više od tisuću događaja u pedesetak gradova, od čega je preko 80 % održano van Zagreba.

ATTACK je kao nestranačka, nevladina i neprofitna volonterska udruga nakon šest godina ponovno dobio svoj prostor te je bio suorganizator ovogodišnjeg foruma. Mjesto radnje: prostor AKC Medika koji je nastao iz skvota Medika, koji je službeno “legaliziran i obgrljen” u siječnju 2009. godine od strane gradskih vlasti je skupa s Inicijativom nezavisnih koletkiva ustrajan u želji za oživljavanjem politika koja se u većini ostalih europskih gradova redovito prakticira, a to je: recikliranje starih prostora, otvaranje mjesta za susrete te pružanje konstruktivne alternative uobičajenom provođenju slobodnog vremena.. Za svaku pohvalu je činjenica da je prostor Medike dosada bio obnavljan isključivo o vlastitom trošku korisnika.
Katarina Pavić iz organizacijskog tima ističe da je Forum ove godine okupio članice mreže Clubture i nove organizacije koje još nisu sudjelovale u razmjeni programa kroz platformu Clubture. Posebno uspješnim ,ocjenjuje Pavić, odaziv je novih organizacija koje su se okupile u velikom broju. Ovaj Forum je pokazao da Clubture ima potencijal razvijati se kao mreža i dalje, te da može okupiti veliki broj aktera u kulturnom polju - bile to velike i renomirane organizacije sa dugim stažom poput WHW-a ili ARL-a, ali i one manje organizacije koje tek započinju sa svojim aktivnostima.
Zadovoljstvo posjetom je također prisutno :” Što se tiče javnosti i odaziva na programe, iznimno smo zadovoljni. Ocjenjujemo da je u trajanju Foruma kroz prostor Medike prošlo više od 1,000 ljudi, što nikako nije mala stvar. “

Program koji se odvijao u Medici u trajanju foruma, na svojevrstan način prikazuje presjek produkcije članica Mreže u proteklom periodu. Sama koncepcija programa nije bila uvjetovana etetskim kriterijima, niti se programe žiriralo. Naime, na početku organizacije Foruma pozvane su sve organizacije članice mreže Clubture da ponude svoje programe za ovogodišnji Forum. Poslagivanje programa u smislenu cjelinu, na načelima sudjelovanja što većeg mogućeg broja programa bilo je u zadatku radne grupe u kojoj su pored Katarine Pavi bili i Iva Vrdoljak, Boris Bakal, Tea Tulić, Kruno Jošt, Sonja Soldo, Gabrijela Ivanov, Sanja Burlović i Emina Višnić. S obzirom na mnoštvo prijavljenih programa i unaprijed ograničen skromni financijski budžet, neke programe bili smo primorani izostaviti – dodaje Pavić.

Clubture plenum zapravo je obuhvatio niz različitih formata (rasprave, rad u grupama, itd.) kojim su zajedno s članicama pokušali ocijeniti trenutno stanje u mreži, kao i razmotriti kretanja za njezinu budućnost. Forumski plenum nije nužno mjesto donošenja zaključaka, već i mjesto na kojem se otvaraju pitanja. Pavić ističe da je ono što je najbitnije bilo osvjestiti činjenicu da je Clubture kao mreža živi organizam, te da je zajedništvo u mreži nešto što povezuje sve organizacije. ATTACK- ovci su također zadovoljni kako ponuđenim sadržajem tako i razvojem cijele priče oko njihova dobivanja prostora. Sanjica Burlović je uz spomenuto zadovoljstvo i dalje skeptična spram statusa ATTACK-a u odnosu na prostor (Medika) u kojemu sada borave: “Grad je nama dao prostor, za koji plaćamo najam i režije, al dali su nam ga nakon 6 godina neprestanih akcija, pregovora. Mislim da nije bilo tih direktnih akcija i pritiska putem medija, još uvijek bi ilegalno koristili za neke male, jednodnevne stvari druge napuštene prostore. Ne mogu reći da sam zadovoljna radom gradske uprave, sve je to hrpa birokrata koja sporo rješava stvari, čast izuzecima, ali njih je malo. No da ne bi bilo da se žalim samo na njihov rad evo upravo smo potpisali dodatak ugovoru u kojem dobivamo legalno još 3 mala prostora i WC pa se sad nadam da ce krenut u izgradnju tog WC-a kako su i obećali. Možda sad nakon izbora promjene malo politiku prema nezavisnoj kulturi, nešto se počelo pomicati, no vidjet ćemo.” Ovogodišnji program je doista bio raznolik. Prvi dan je otvoren 10. maratonom kratkog filma, nakon kojeg su u razmacima od po sat ili pola sata vremena išli: Multimedijalni plesni performans Deja Vu, potom Stencil art radionica, instalacija Tomislava Brajnovića: “Srpsko- hrvatski”, nastup Zagrebačkog zbora pritužbi, predstavljanje izdavačkog programa Queera te tri odlična glazbena koncerta ( Why Not, King Shango Soundsystem, Bamwise, Radikal Dub Sound ). Petak su obilježile radionice ritma Beat Bustersa, te koncert Chillbara, Prijetnje ogledalu kao i genijalni Cirkuskabare s novim točkama. U realizaciji programa Cirkuskabarea sudjelovali su Artistika, Cirkorama, Razbibriga, Sjene, Tontorino, Trika objedinjeni u želji za promocijom I razvojem cirkuske umjetnosti. Subota je donjela Restartov laboratorij s filmskim projekcijama na kojima su prikazana tri ostvarenja: film Nepovratno redatelja Igora Bezinovića, Predsjednički vlak Branka Vilusa i Bojan redatelja Đure Gavrana, dok su se simultano u drugim prostorijama Medike odvijale predstava Bez lica, glazbena slušaonica SubNoir, kao i književna večer osam polaznika radionice kreativnog pisanja pod voditeljskim palicama Daše Drndić i Zorana Ferića. Satiričko - poučni teatar Nevena Aljinovića Tota je bio više nego smiješan, predstava u nastajanju o tome zašto i kako smo sjebani u glavu, a da to uopće ne bi trebali biti.
Šlag na kraju subotnjeg programa (ali ne i za organizatore) je bio nastup dviju članica Chicks on speed sa live dj setom koje su bile gošće ovogodišnjeg Gay pridea.
Nedjelja je donjela filmsku projekciju Independent Exposurea -Animation 2008 koji okupljaju petnaest inovativnih radova čiji su autori začetnici razvoja i upotrebe novih tehnika animacije (od iznimno dramatične i precizne stop-motion, Audobonova katalogiziranja ptica i postapstraktne ekspresionističke kaliografije. Odabir filmova je u distribuciji Microcinema International iz San Francisca čiji je hrvatski partner Filmaktiv. Cijele dane i svaki dan održavanja Clubture foruma posjetitelji su mogli vidjeti videoinstalaciju Tomislava Brajnovića “Srpsko- hrvatski”, izložbu Stencila art udruge Metamedija koji su predstavili grafiti-šablone rađene na vinil – pločama, Močvarine plakate, kao i izložbu Ivana Ivanovića “Midian”.
Dnevni tisak se niti ove godine nije iskazao u praćenju Clubture foruma, ali to ne čudi organizatore : “Suradnja s Medijima bila je na zadovoljavajućoj razini, s obzirom da se radilo o događanju koje po defaultu ne privlači veliku količinu medijske pažnje. Što se tiče problema s praćenjem dnevnog tiska - problem je duboko ukorijenjen u činjeničnom stanju u kojem se ti mediji danas nalaze. Naime, granice rubrika kulture u dnevnim listovima gotovo su posve izbrisane u odnosu na lifestyle rubrike, ili one koje prate estradu. Kultura može u vijesti gotovo samo ako je u svom sadržaju skandalozna ili ukoliko tematizira stvari na senzacionalistički način. No, i ovi problemi na neki način su kap u moru i tek jedva primjetna posljedica ukupne medijske slike kojoj danas svjedočimo. ˇ- ističe Katarina Pavić.
Sveopći dojam nakon ova četiri dana je više nego pozitivan. Smatram da ovakav tip društvene interakcije koji inzistira na vrijednosti razmjene kako ideja, tako i programa je ne samo na ideološkoj razini odlična, nego se takvom pokazala u praksi kao konačna, ali ne isključiva alternativa kulturnom i svim drugim oblicima života ujedinjujući popriličito različite aktere kulturnog i društvenog života u jednu širu zajednicu kao što je Clubture.

Thomas Mann: Wälsunška krv i druge pripovijetke [Srđan Sandić, Zarez]

2009-06-02T14:29:00.001+02:00

“Ona je živjela u sramoti, kao što je on živio u patnji, ona je bila obeščašćena, kao što je on bio prognan, i osveta- osveta neka sad bude njihova bratska ljubav.”

Konačno je prevedena jedna od možda najznačajnijih pripovjetki Thomasa Manna, Wälsunška krv. Smještena u kontekst zbirke pripovjedaka namjerno ograničene na rani period Mannova stvaralaštva i prvo pripovjedačko razdoblje, dobiva dodatno na vrijednosti. Namjera je bila prirediteljice i prevoditeljice predstaviti nekolicinu njegovih temeljnih umjetničkih preokupacija.
Njemačku književnost prve polovine dvadesetog stoljeća najdostojnije reprezentira upravo Thomas Mann (od Budenbrokovih 1901. do Ispovjesti varalice Feliksa Krula, 1954.), autor, poznat po svojim intertekstualnim postupcima, pa i upotrebe arhaičnog jezika. Romanopisac iznimnog talenta, široke erudicije i sposobnosti dubokog zahvata i uvida u problematiku čovjekove egzistencije. U njegovim proznim ostvarenjima (Čarobni brijeg, Josip i njegova braća, Doktor Faustus i dr.) najsnažnije je došla do izražaja politička filozofija europskog građanskog društva onoga vremena.
Njegove su središnje i omiljene teme antagonizam duha i života; zdravlja i bolesti; umjetničkog i (malo)građanskog, kao i fokus na položaj umjetnika i intelektualca u datom građanskom društvu (bezvremenska tema).
To se vrlo dobro može iščitati već u prvoj objavljenoj pripovjetci – Viziji - koju kao osamnaestogodišnjak, 1893., objavljuje pod pseudonimom Paul Thomas. Pitka je to i sanjiva naracija ispunjena minucioznim preslicima visoke prijemčljivosti mladog uha i oka o boli, o vrijednosti koju voljenje poprima samo kada bol nastupi. U Smrti autor ukazuje na sistemske pogreške (ne)definiranog htijenja, želju za vlastitom smrću koja kada se “obistini” ne znači da je fizičko nestalo već da si umro zbog Drugog, tvog voljenog Drugog, jer je Smrt ušla u krivu sobu i sa sobom povela Drugo tijelo. Smrt u epistolarnoj pripovjednoj formi prati dnevnik čovjeka koji je odlučio umrijeti; čovjeka koji zna datum svoje smrti; onoga koji se namjerno i nenamjerno oprašta; onoga koji vidi melankoliju; onoga čiji koraci postaju sve sjetniji i sjetniji; onoga koji vjeruje da nam već misao o nečemu u život uvodi baš taj sadržaj, da je odluka o smrti namjerna. Na kraju se pokazuje da unatoč možda i psihologijski “čistoj namjeri” ništa ne garantira uspjeh; odnosno taj uspjeh dolazi u drugome, pojedincu ili situaciji.
Ormar, podnaslovljena Priča puna zagonetki s umirućim Albrechtom van der Qualenom je pak tiha oda smrti. Životni put, vlak, sjena i ormar, starica, blatnjavi putevi, stoje u redu kao sinonimi za umiranje, sa željom da ublaže neizbježnost. Albrecht je čovjek koji ne voli mjerenja niti znanja koja mu ova društva daju; ne želi znati gdje je, niti koliko je sati, je li noć ili je jutro, ”jer taj sumrak je uvijek isti”. Dobro je poznato da je Mann bio pod velikim utjecajem svojih suvremenika (Nietzsche, Schopenhauer, Wagner), kao što su i poznate prijepiske s također briljantnim autorom Hermanom Hesseom. Glavni lik obrisno vrlo sliči Stepskom vuku ili stepskim vukovima; udaljen je, decentan, pun lijepih manira i dobrog odgoja – usprkos tome snen. Ili je to bila priča o umiranju u snu. Kako se nekoliko puta navodi u pripovjetci: “Sve treba biti neizvjesno..”
U Luischenu pak predstavlja Amru s karakterom punim narcizma i bovarizma te njenog muža koji se stalno ispričava, kaje i žali. Vrlo precizni opisi sadomazohističkog odnosa pri čemu negativan vrhunac kulminira javnim sramoćenjem i gdje kraj istog donosi jedino smrt. Mann kao narator daje tihu moralnu osudu, ali i dalje realistički opisuje slijed situacije koja moralnu osudu opisuje kroz situaciju per se i gdje ne treba zaključak jer zaključak je smrt, a uvod istoj je društvo koje forsira humor, društvo koje sebe smatra početkom i krajem.
U Gladnim ljudima nas pak upoznaje s Detlefom, čovjekom koji upoznaje “vlastitu suvišnost” kako kroz glazbeni motiv iz Tristana, tako i kroz naraciju koja sveobuhvatno govori o čežnji; kako kroz tonove, tako i kroz Detlefa koji se definira kao sjetni usamljenik “koji se gubi u zavisti i ljubavi prema svijetlom i običnom životu”. Na vrlo petrarkistički način Mann nam Detlefa predstavlja kroz njegovu ljubav prema Lilli, opsesiju od koje on priželjkuje da ga ona “spasi, zaustavi”. Pitanje koje se nameće u Gladnim ljudima pitanje je ustrajnosti, zaustavljanja sebe od odlazaka radi ponovnih povrataka, pitanje izbjegavanje tuge i rezignacije, mogućnosti stavljanja umjetničkog i strastvenog u kohabitaciju s realnim i normalnim. U harmoniju(?)
Za razliku od ostalih pripovjetki u ovom izboru Tristan je već postojao u hrvatskome prijevodu, ali, kako ističe urednice i prevoditeljica Štefica Martić, bilo je sasvim na mjestu ga ponovno prevesti i objaviti. To je naime, još jedna wagnerovska tema u kojoj se autor vrlo esencijalno bavi sukobima života i umjetnosti: onog trivijalnog života kao glavnog “neprijatelja” ljepoti (dok se radnja događa na mjestu gdje će se dva desetljeća kasnije odvijati radnja Čarobne gore - u sanatoriju). Poznavatelji Mannova opusa tvrde da je Tristan neka vrst predloška za kasniji roman koji će znatnije i šire obraditi sličnu tematiku. Posljednja pripovjetka, po kojoj ova zbirka i nosi naziv, je Wälsunška krv, još jedna u nizu pripovjetki s nazivnikom wagnerovske teme. Prvi puta je objavljena 1906., a ubrzo ju je Mann povukao te je u limitiranoj nakladi ponovno objavio 1921. Priča je to o blizancima, bratu i sestri odgojenima u “kristalnoj kugli” roditeljskog doma koji im je pružio mogućnost egoističnog i nadasve luksuznog odmaka od sadašnjosti i koji ih je, na kraju, odveo u incest. Bez puno objašnjavanja Mann osudu ili pohvalu tog čina daje u trenutcima Siegmundove dvojbe, ali ne i njene. Opisujući “zabranjenu ljubav” Mann se ne ustručava ukazati i na svu bolesnu uzvišenost te odluke ili namjere ili neophodnosti u kojoj su se brat i sestra našli, već upravo kroz taj drski podhvat uspješno oslikava dvije narcističke prispodobe koje štiti vrijeme i mjesto u kojima su se našli, kao i nedostatak pažnje svijeta (obitelji) koji bi ih trebao “spasiti”.
Odabir gore spomenutih pripovjetki nikako nije slučajan jer upravo kroz vrlo fino protkanu nit, Mann govori i oslikava već istaknutu bezvremenost tema koje su ga fascinirale i koje bi u suvremenoj interpretaciji sigurno dobile nazivlje queer (ne samo zbog spornih dnevnika autora ili novele Smrt u Veneciji) ne samo zbog zbog koketiranja sa kontroverznim temama (incest, pedofilija, homoseksualnost, preljub...) već i svojim predstavljanjem likova koji iako naizgled predstavljaju društveno uzorne subjekte, u svojoj su intimi od takve slike gotovo beskonačno udaljeni, što je poglavito za doba u kojemu je autor živio bilo više nego neuobičajeno.

Per Petterson: Kad smo krali konje [Srđan Sandić, Zarez]

2009-04-30T13:13:00.001+02:00

Sami odlučujemo kada će boljeti

Trond Sander, čovjek koji je izgubio ženu i sestru, čovjek koji se nada da će svoju usamljenost izliječiti osamljivanjem, čovjek koji je izgubio interes za bilo kakvim razgovorom, koji kada se napije sluša Billie Holiday, a svom prošlom životu daje više nego prolaznu ocijenu: “Bio sam sretan”. Do uzroka odluke (ili tek jednog od uzroka) da se udalji od svijeta i osami se - napuštanje od strane oca kada je bio mali – vodi nas na suptilan način: kroz retrospektivu, kroz portrete, kroz sjećanja... Zašto je otišao, kamo je otišao, zašto se nikada nije javio?
Fotorealni opisi s nadrealnim trenucima: prvi susjed je davno nestali blizanac, prijatelj iz djetinjstva se vraća, kćer ga nakon dugo vremena pronalazi, ali ne previše zabrinuta. Pitanje koje onda njemu postavlja jednako je onom koje bi on postavio svom ocu: “Zašto se nisi javio? Obavjestio? Najavio svoj odlazak?”
Melankolija je epicentar bujice emocija koje na vrlo tih i kultiviran način oblikuju ovu knjigu, te je moguće baviti se samo jednim detaljem, a zapravo objasniti cijelu priču ovog romana. Odabrani detalj je pitanje koje oblikuje, utjelovljuje i oživljava tu sjenu koja prati ovu knjigu, a to je tuga. Tuga zbog, tuga za, nije važno. Subjekti su određeni: Trond, njegov otac, Jon, kći, njemački nacisti; kao i datumi: 1999, godina osamljivanja i 1948, godina gubitka oca. Možda bi bilo krivo reći da ovaj roman na neki način aplaudira neugodnim životnim iskustvima kao jedinim vrijednim situacijama iz i zbog kojih čovjek “ide naprijed”.
Pitko, suzdržano pisanje s povremenim izletima razočaranih konačnosti, koje samo jedan šezdesetsedmogodišnjak može izreći, pravi je melem za napaćene duše koje traže još jedan oblik pečata za njihova vlastita dvojenja, strahove i nekonvencionalnosti kojima svjedoče. Trond je (ili bi mogao postati) paradigmatski primjer lika koji ujedinjuje: mirno ophođenje s tugom, nepošteno udaljavanje od voljenih, konstruktivnu introvertiranost, sklonost ka romantičnom, čovjeka koji je isključivo bio inspiriran macho-herojima. On je dakle melankolični lik koji tek tihom upornošću i stoički podnosi udarce sudbine.
Rasplet se događa na više razina, kako samim pojavljivanjem likova koji ne traže opravdanja, tako i jasnom porukom kćeri o tome da razumije očev odabir, ali to i dalje ne znači da ne mora imati telefon s kojega se može (mora!) javiti. Jasnija poruka raspleta je i druga nit koju kao čitatelji prepoznajemo, a to je jedna od važnijih lekcija koju je naš heroj naučio: “…sami odlučujemo kada će boljeti”. Postoji li uopće mogućnost da nešto zaista prebolite ili je to samo fraza koja se koristi u slučaju zaborava i najmerne ignorancije? U slučaju da vam se vrati, kako živjeti s njom? Zaboraviti opet? Isčitavanje Tronda kao lika vodi dalje u pretpostavku da svatko od nas ima neki prekidač, sklopku, detalj, glupost od koje nesvjesno dijelimo vrijeme na prije ili kasnije, osjećaje na intenzivne i tupe, neko mjesto na koje odlučujemo staviti točku. To vrlo vjerojatno nije ona krajnja granica do koje smo trpjeli jer točku nesvjesno određujemo kako bismo se osigurali da se ista situacija neće ponoviti, dakle, gotovo na samom početku. Trondu je točka bila ispunjenje davne potrebe za mirom s cijelim nizom izgovora, htijenja da (možda) ponovno proživi život koji je iza, završio, okončao.

Francis Mark Mondimore: Prirodna povijest homoseksualnosti; kritika: Srđan Sandić

2009-04-28T13:40:00.002+02:00

“ Ja sam pobunjenik. Bunim se protiv postojeće situacije jer smatram da je to stanje nepravde. Borim se za slobodu od progona i pogrda. Zahtijevam priznanje ljubavi. Zahtijevam ga od javnog mnijenja i od države.Kao što su javno mnijenje i država priznali urođenu heteroseksualnu ljubav, tako i ja od njih zahtijevam priznanje da je urođena (homoseksualna) ljubav opravdana”.

Karl Heinrich Ulrichs, Vindica, 1865.

U nizu recentnih (neo)fašističkih izjava kršćanskih predatora (papa i raznoraznih patrijarha), a s vjerom u dijalog odlučio sam predstaviti Prirodnu povijest homoseksualnosti, knjigu Francisa Marka Mondimorea. koja je u Hrvatskoj izašla 2003. godine, a u svijetu sredinom devedesetih. Namjerno ističem da je “u svijetu” izašla sredinom devedesetih ne bih li što jasnije istaknuo problem hrvatske kulturne i intelektualne zajednice u prepoznavanju relevantnosti i iznimne važnosti ove knjige kao ozbiljne referentne točke od koje valja polaziti pri svakom pokušaju rasprave o pitanjima homoseksualnosti (kako o legislativnoj regulaciji, biologiji, koincidalnosti, uzročnosti i posljedicama pojedinačnih i društvenih čimbenika u nastajanju ovoga i dalje subverzivnog identiteta, pitanju prava, granica, normi i etičnosti).
Možda jedna od najtragikomičnijih izjava koje su u zadnjih par mjeseci kolale svjetskim medijima, a tako i našim je svakako bila Pape Benedikta XVI kojie je izjavio da je spašavanje čovječanstva od homoseksualnog ponašanja jednako značajno kao spašavanje tropskih šuma i ocijenio ponašanje izvan tradicionalnih heteroseksualnih veza kao 'uništavanje Božjeg djela'. Što je autor htio reći?
Pretpostavimo da je htio reći da su neki ljudi manje vrijedni od drugih, a sve s s ciljem obrane doktrine zbog koje je na prijestolju obrubljenom zlatom. Divno.
Vratit ću se na komentiranje ciljanih ispada oficijalnih vjera, tih najjačih socijalnih grupacija. Krenut ću od zapažanja drugih kultura. Riječ homoseksualnost nije postojala prije 1869., a tada se pojavila u pamfletu otvorenog pisma njemačkom ministru pravosuđa. Naime, tada se izrađivao novi kazneni zakonik Sjevernonjemačke Federacije te je došlo do rasprave u vezi s tim treba li podržati paragraf pruskog kaznenog zakona koji ej proglasio spolni kontakt između osoba istog spola - zločinom. Knjiga nam kronološki daje na trenutke laički, na trenutke znanstveni pregled uspona i padova visoko razvijenih i komleksnih društavan prije nego je homoseksualnost postojala ili kao riječ ili kao ideja. Najinteresantniji pregled je dio koji problematizira istospolnu erotičnost uklopljenu u drevne kulture. Na primjer: jezici starih Grka i Latina nisu imali riječ koja bi se mogla prevesti kao homoseksualno (uglavnom radi toga što ondašnja društva nisu odjeljivala seksualne kategorije kao što to radi suvremeno doba). S druge strane - američka urođenička društva (opisana od strane istraživača i antropologa - od 17. stoljeća pa nadalje) su imali rodne kategorije za koje “mi” nemamo usvojene pojmove. Prirodna povijest homoseksualnosti utoliko na vrlo diskretan način eliminira pojmove homoseksualnosti i spolnog usmjerenja / orijentacijeponajviše zbog toga što spolni kontakt osoba istog spola u većini drevnih kultura nije bio nužno shvaćen kao karakteristika određene skupine ili podskupine dapače – u nekim se je kulturama istospolna erotičnost očekivala kao dio spolnog iskustva svakog člana društva- što u načelu govori protiv postojanja “homoseksualnosti” kao izdignutijeg atributa od bilo kojeg drugog koje pojedinci prisvajaju u svojoj identifikaciji.
Glavni historiografski trenutak pro-argumentacije postojanja opće prihvaćenog homoseksualnog momenta je svakako stara Grčka gdje Mondimore vrlo precizno navodi Platonovu Gozbu, mladića Alkibiada koji je zaljubljen u Sokrata i neočekivanu rekaciju koju je Sokrat izveo odbivši općiti s njim. Važnost ovog primjera je u tome da se kod Platona podrazumijeva da Sokrat ne reagira na Alkibiadova salijetanja kako je očekivano – jer bi na ta salijetanja svaki drugi muškarac reagiriao prihvaćanjem. Provesti vrijeme s tako privlačnim i pametnim muškarcem, a ne “dopustiti” da se išta dogodi je predočeno kao nevjerojatan obrat događaja. Možda još preciznije bi bilo reći da “ti” muškarci nisu bili homoseksualci već svojevrsni “biseksualci”, gdje je spolna aktivnost s oba spola bila prihvaćena, barem za muškarce. Dodatni problem razumijevanja i u konačnici usporedbe stare Grčke odnosno njihovog poimanja spolnosti i današnjeg doba jesu temeljne razlike između spolnih običaja. Tek kasno 20. stoljeće uvodi “najviši” izraz spolnosti koji se u pravilu poima kao brižan odnos dvoje ljudi temeljen na slobodnom izboru i poštovanju s posebnim naglaskom na romantičnu ljubavkoja se vidi kao uvod u proces dubljeg vezivanja koji vodi u vječnu ideju “sreće do kraja života”. Baš taj binarni odnos utemeljuje mogućnost za rađanje, obiteljske odnose, romantična ljubav vodi u brak, koji vodi u spolnost koja vodi u potomstvo. Mondimore sagledava društva stare Grčke kao mjesto gdje nije postojala uzajamnost prokreacije i spolnosti, gdje je seksualno zadovoljstvo bilo dostupno (poglavito muškarcima), a kako se pojam romantične ljubavi još nije bio potpuno razvio – muškarac nije morao čuvati čast bračnom vjernošću. Pravila za žene su dakako- bila posve različita. Seks je bio nešto što se radilo “nekome”, a anatmoski imperativ je nalagao da to bude muškarac (konkretnije : penis) koji je “radio posao”.. Poimanje spolnog akta kroz okvire dominacije i podređenosti dao je temelje za praksu ponižavanja pobijeđenih neprijatelja – silovanjem. Kako je to još David Halperin, klasičar koji je puno pisao na temu grčke homoseksualnosti rekao: “U klasičnoj Ateni seksualni objekti dolazili su na dva različita načina- ne na muški i ženski, nego na aktivni i pasivni, na agresivni i podređeni.” Kod starih Grka prihvaćena seksualna praksa nije bila određene ili definirana spolom jednog partnera ili seksom kao sastavnim dijelom ekskluzivne veze zasnivanoj na romantičnoj ljubavi. Baš suprotno, spolno se sparivanje prihvaćalo ili ne ovisno o dobi i društvenom položaju partnera. Posve je beznačajno bilo je li muškarac za partnera odabrao ženu ili muškarca. Ključni nedostatak ove knjige je što idejno neloše, a praktično loše sprovodi spajanje društveno-političkog konteksta homoseksualnosti s bilogijom iste stvari, propalim psihoanalitičkim pokušajima, a da bi na kraju pohvalio nevladine organizacije koje se bave promicanjem homoseksualnih prava kao partikularnih ljudskih prava (poglavito onih u Americi). Osnovni nedostatak ove knjige leži baš u necjelokupnosti popisa svih kultura i društava koja su, za razliku od suvremenih zapadnih društava regularno prihvaćala, inkorporirala i / ili štitila, institucionalizirala homoseksualnost u svoju kulturu i društvene organizacije.
S druge strane to je i velika prednost ove knjige koja poprima udžbenički karakter kada pokušava spojiti nekoliko različitih aspekata: od povijesnog, biloškog, političkog i psihološkog.. Pokušaj da bolje približi razumijevanje homoseksualnosti ovog je autora odvelo na vrlo dalek “put”: od stare Grčke, neurona, hormona, Stonewalla, templara, Kinseyeve skale, Digital Queersa i dalje. Povijest seksualnosti koju je autor prikazao se ponajviše bavila europskom i sjevernoameričkom poviješću i socijologijom, dok je istovremeno premalo obratila pozornost na ulogu katoličke crkve na kulturu i kult muškosti. Autor i sam priznaje da bi cjelovitiji pregled morao uključiti podrobniji uvid u stanje homoseksualnosti u drevnoj Perziji, islamskim zemljama, srednjem istoku, indijskim transeksualnim kastama....
Velik broj “ljubavnih priča” u mnogim kulturama daje naslutiti da je egalitarna homoseksualnost bila poznata i priznata u drevnim civilizacijama kroz što zapravo vidimo da riječ homoseksualnost se odnosila na mnogo previše različitih stvari (od primjera istospolne erotičnosti u umjetnosti do iste u fizičkoj praksi) što bi se teško u današnjem značenju moglo nazvati homoseksualnošću.
Prikazati pregled povijesnog razvoja možda je pretenciozan čin , ali u zadanim okolnostima zajednice u kojoj živimo je nužan, no ipak se neću povesti za tim tipom dodvoravanja ili apologizacije. To je ono što je i knjiga u cijelini napravila. Mondimore je dao pregled koji diše normalnošću definiranja i objašnjavanja koji se pomalo ironijski osvrće na društvene nepogode koje su osporavale taj “fenomen”. Hrvatsku i dalje tresu nepogode, elementarne, erupcijske i vrlo alarmantne. Homoseksualce se tuče na ulicama, feminizirane dečke se ne želi ni na gay portalima, modna osviještenost je mana per se, lezbijke se akceptiraju kao debele i militantne, a roditelji šalju svoju djecu na liječenje, o tome se ne govori sve do trenutka dok osoba skroz ne poludi i dobije sreću upoznati pravog novinara na pravom mjestu koji će biti u stanju objaviti tu “vijest”, kao u slučaju Ane Dragičević. Možda najgori problem u tom lancu su psihijatri koji su voljni tretirati osobe homosekusalnog identiteta kao bolesne ili je problem sustava koji ih takvima oformljuje, koji im daje licence, plaća zdravstveno, sufinancira i beneficira daljnja školovanja, ili je pak problem u sudstvu koje takve ispade tolerira, ispade struke, samoprozvanih pojedinaca koji si daju za pravo intervencije u polje koje je zaraženo “tom najodvratnijom društvenom anomalijom”.

uskoro objavljivanje!

Reborn- Early diaries by Susan Sontag

2009-04-07T16:50:00.002+02:00

“I intend to do everything...I shall anticipate pleasure everywhere and find it too, for it is everywhere! I shall involve myself wholly.....everything matters!”

Dnevnici koji nisu bili planirani za objavljivanje –objavljeni su. Osjećaji, htijenja, žudnje, anonimnosti, ideje, potrebe, perverzije u pisano-reduciranijoj formi su ogoljena, izbačena, otisnuta...
Susan Sontag je u jednom razgovoru sa sinom, kako, kao urednik izdanja Reborn -early diaries 1947 – 1964 by Susan Sontag navodi, izjavila : “Ti znaš gdje su dnevnici”, a on je to mnogo kasnije, nakon njene smrti – shvatio kao znak ili dozvolu za objavljivanje. Ono voajersko u nama upravo uvijek trči ka detaljima, ka privatnom, ka ne nužno obrazlaganju ponašanja i misli koliko ogoljavanju. Potreba za ulazak u svaki mehanizam emocije, a to nam je poglavito zanimljivije kod javnih ličnosti, nešto je što bi ova knjiga mogla utažiti, pa čak ako i niste nužno fan Susan Sontag.
Na izvjestan način ovaj tip journala čitatelja razoružava bilo kakvog vrednovanja, ako ni zbog čega drugog, onda zbog entuzijazma koji može imati samo četrnaestogodišnjakinja puna gladi i ljubavi prema pisanju i čitanju; potom kao mlada majka, kao feministkinja, kao istraživačica, kao intelektualka, kao emotivna disidentica. Tekstovi obojeni dosjetkama, idejama i planovima, svojevrsnim mazohističkim moranjima ili samo prepisanim, ukradenim mislima velikana ono je što se može zvati sexy pisanjem. Dnevnici u tom smislu razotkrivaju talent i pretpostavke na kojima će kasnije etablirana spisateljica graditi svoj opus kako kroz autore kojima se bavi, tako kroz muziku i teatar koji gorljivo pohodi. Većina dnevnika mladih ljudi ima istu “glavu i rep”: Obojeni emotivnim disbalansima, erupcijama, kaotičnošću i nesigurnostima s aplikatornim tendencijama – pri čemu uvijek pokušavaju usmjeriti svoj život; ne nužno ga objasniti, već prepričati. Manfred Jürgensen definira dnevnik kao pripovjedni žanr, dokument suvremene povijesti (povijesti u kojoj nastaje) koju bilježi subjekt kao privatni individuum i kao društveni suvremenik. Glavna tema dnevničkoga subjekta je i pokušaj identificiranja sebe unutar vlastite egzistencije kao i tumačenje vremena i povijesti.
Dnevnik je počela pisati s dvanaest godina. Objavljeni dnevnici kreću od 1947. Već s petnaest uspijeva iznijeti svu anksioznost, bijes i razočarenje koji će ju pratiti cijeli život (barem kao literarni motiv) polazeći od općih mjesta ka vrlo specifičnim privatnim asocijacijama: izgovaranje krive stvari, uvježbavanje govora i/ili što reći sljedeći dan, mržnju unutar obitelji i mržnju spram sebe (zbog povremenog laganja) do trenutka priznanja i prepoznavanja da vlastitoj majci nije kćer, već subjekt, prijateljica, sudružnica. Takvom agonijom i tim tonom obuzet je cijeli dnevnik.
Kroz Early diaries uspjevamo upoznati Sontag i kao mladu, ambicioznu učenicu zaljubljenu u književnost i znanje, punu filozofijskih predznaka. Usput i kao hrabru i poprilično decidiranu osobu s nedorečenim, ali i prilično jasno određenim pogledima na svijet. U nizu ispisanih fascinacija, dominantnu ulogu imaju gay-straight vokabular, vlastiti gay identitet na kojemu vrlo pažljivo “radi”, žena imenom H. i sin David. Iako je, poput brojnih drugih dnevničkih zapisa, i dnevnik Susan Sontag prostor u kojemu (nesvjesna sudbine koja će ga čekati) komunicira sa samom sobom. Nasuprot brojnim primjerima autora/ica koji su vodili dnevnike s namjerom njihova kasnijeg objavljivanja, ona to nije imala namjeru, ali Rieff opravdava izdavanje jer kako kaže: “Da nisam ja to napravio, netko drugi bi”- misleći pri tom na Sveučilište u Kaliforniji u čijemu su arhivu i ostavljeni). Pitanje koje se zbog toga u ovom slučaju nameće je: s kakvim očekivanjima čitatelj/ica može pristupiti ovom dnevniku? Je li potrebno biti upoznat s djelom i životnim putem Susan Sontag ili mu možemo pristupiti kao samostalnom uratku. Uspio dnevnik (prema Jürgensenu) dokazuje svoju validnost i vrijednosti izmjenjivim identitetom ulogâ autora i čitatelja, što je u slučaju ovih dnevnika više nego očito, dakako s nešto manjebrojnom publikom. Čitateljska recepcija je ovdje osuđena na razumijevanje i identificiranje s ovom nimalo prostodušnom autobiografskom formom. Od ekstremne ozbiljnosti, pokušaja etabliranja autoriteta, apsolutne netolerancije spram bilo kakvog mediokritetstva Early Diaries nam otkrivaju i iznimnu ranjivost autorice koja pomalo iznenađuje. Dnevnici, kroz pažljivo odabrane djelove, pokazuju nevjerojatan razvoj misli na koju je utjecalo intenzivno čitanje kao i dnevni kontakti; od perioda kada je bila učenica, studentica koja otkriva svoju biseksualnost do upoznavanje i udaje za Phillipa Rieffa i rođenja sina. Najintrigantniji dio dnevnika (u senzacionalističkom značenju) su dijelovi pisani u Engleskoj, kada je napustila sina i muža s kojim je brak propao i kada ulazi u vrlo intenzivnu lezbijsku vezu. Postoji nešto katarzično u pristupu pisanju koje je gajila u dnevniku. Nešto tragično i konačno s mišlju o nastavku, nikako predaji - Sontag stalno ističe svoju enormnu glad za znanjem, potrebu za iskušavanjem i isprobavanjem svega što je novo.
Dnevnik tome vrlo predano svjedoči.

Objavljeno u Zarezu

Smisao života / Terry Eagleton [Zarez: Srđan Sandić ]

2009-03-25T14:37:00.001+01:00

Što je smisao života? Terry Eagleton daje tragove mogućih odgovora na ovo pitanje stavljajući samo pitanje pod upitnik. Je li pitanje smisla života pravo pitanje ili samo tako izgleda? Postoji li nešto što se može računati kao odgovor ili je to zapravo neka vrst pseudopitanja? Neki mislioci samo pitanje o smislu života smatraju besmislenim, a argument koji ide u prilog toj negaciji jest da je to pitanje jezika, a ne objekta. Literarnije razjašnjeno, ti će isti mislioci reći da životu možemo dati smisao tako što ćemo o njemu razgovarati, ali on sam po sebi ne može imati smisao kao što ga ne može imati niti na primjer... dim?
Smisao života je u ovoj knjizi sadržajno striktno podjeljen, te tom sistematizacijom vidimo nastavak Eagletonove Teorije i nakon nje kojoj se sadržajno najbolje priklapa baš Smisao života. Teme su: Pitanja i odgovori; Problem smisla; Pomrčina smisla; Je li život ono što od njega učiniš?
Fokus stavljam na dvije potonje teme jer djeluju kao blago prepričana srednjoškolska filozofijska lektira (zbog toga ništa manje bitna), a samim time i dobar vodič za daljnja isčitavanja i instant lijek za samodopadne odgovore u wannabe panel diskusijama uz kavicu, za vas i mene. Knjiga je kratak pregled znanja i mitova o smislu života kroz usta mislioca i onih koji su se takvima smatrali u novijoj povijesti civilizacije. Uzimajući za primjer Kafku, Conrada i Becketta autor propituje smisao apsurda koje ima smisla samo u kontrastu sa sigurnošću. Njihovi likovi, opravdano se raspituju za smisao života budući da samo identificiranje situacije uključuje smisao, kako autor tvrdi. Oni se utoliko ne mogu žaliti da život nema smisla. Par mogućih kandidata za smisao života su svakako sreća i ljubav, no o tim kandidatima i njihovom natjecanju nešto više kasnije.
Beckett je za Eagletona temelj od kojeg kreće u analizi onoga što je smisao za moderniste, a i za današnjeg “suvremenog čovjeka”, te je poglavlje Pomrčina smisla najviše i posvećeno temi i sadržaju drame U isčekivanju Godota.
Estragon je rekao: „Ništa se ne događa. Nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno..”, tako je negdje i s čitavim smislom simbolike koje Beckett isporučuje, koju Eagleton citira i interpretira u Smislu života. Za djelo Samuela Becketta autor tvrdi da je zapelo negdje između modernističkog i postmodernističkog “slučaja”. Njegovo djelo utoliko progovara o osjećajima vlastite privremenosti, ironične svjesti o tome da uopće nije moralno postojati. Smisao mu blijedi pa zaplamsa, briše se čim se pojavi. Smisla nema niti toliko da ga se može imenovati, a kamoli vidjeti što s njim ne valja. Ključan primjer koji radi distinkciju između navedenih inherentnih i propisanih smislova života jest Auschwitz - nakon kojega je sve dvosmisleno i neodređeno. Nakon tog zla teško je, tvrdi Eagleton, biti siguran događa li se išta ili ne, te se nastavlja na Becketta s pitanjem: Je li čekanje Godota događaj ili odgoda događaja? Što je onda čin čekanja? Možda će Godotov dolazak poslužiti kao zdravo otrežnjenje i otkriti da za njim uopće nije bilo potrebe te da nikada nije postojala jedna velika stvar koja je vapila za spasenjem... već je to sve dio lažne svijesti? Nestabilnost smisla glavni je razlog problema u opisivanju Beckettovog djela kao tragičnog, jer je previše neodređeno. Drugi razlog leži u tome, što je u cijelom tom pristupu pisac utkao svoju “ irsku” sklonost razobličavanju i ismijavanju umišljenih veličina, baš kao što je Stevan Sremac napravio u Pokondirenoj tikvi. Eagleton dalje objašnjava da u pronalasku i objašnjavanju smisla glavna barikada leži u definiranju istih, odnosno, svi pojmovi koji koreliraju sa Smislom poput: život, ljubav, moć, čast, istina, užitak, sloboda, razum, država, nacija, Bog, požrtvovanost, kontemplacija, samozatajnost, smrt... jednako su teško objašnjivi i u žustrom su natjecanju za prvo mjesto u odgovaranju na pitanje smisla života.
Autor ponekad napreskokce ubacuje misli velikih filozofa i filologa, te ih dekonstruira, čime knjiga na trenutke izgleda kao prijepiska, na trenutke kao prepisivanje, a na tren samo kao čista interpretacija ideja koje su kolale u određenim estetsko-misaonim razdobljima, ponajviše u modernizmu i postmoderni. Na početku knjige kreće s Wittgensteinom i njegovom startnom pozicijom pri radu na Filozofijskim istraživanjima, dakle važnosti razlike između pravih i lažnih pitanja. Nastavlja Nietzscheom kod kojega se hvata na ideju da životu smisao dajemo mi, a ne neki pretostavljeni, imaginarni autoriteti (Bog). Svoje referiranje nastavlja Heideggerovom knjigom Bitak i vrijeme, ali samo na tren da bi odmah “skačio” na Sartrea pravdajući poziciju da “možda svi ljudi razmišljaju o smislu života, ali neki iz opravdanih povijesnih razloga imaju jaču potrebu da se udube u takvo razmišljanje”, poziciju koja objašnjava da pitanje smisla života nije niti može uvijek biti jednako bitno, važno ili interesantno, te da je društveni kontekst to što to pitanja omogućuje odnosno onemogućuje. Sam kraj knjige je nešto suzdržaniji i jasniji jer uvodi manje referenci: Aristotela, Juliana Bagginia, Roberta Nozicka i nekoliko Freudovih interpretacija i zaključaka. Zanimljivo je što eksplikacija smisla života u posljednjem poglavlju sasvim jasno podrazumijeva pobjedu ljubavi i sreće kao dva ključna fenomena koja bolje od ičega objašnjavaju jednostavnim jezikom što smisao može i mora biti. Eagleton prepričava i objašnjava Aristotelove glavne argumente: “..sreća funkcionira kao neka vrsta polazne vrijednosti u ljudskom životu, u smislu da nije razumno pitati zašto želimo biti sretni. To nije sredstvo kojim se postiže nešto drugo, kao što se to uglavnom može reći za novac ili moć. Sličnije je želji za poštovanjem...” S druge strane uvodi Bagginijevu prilično nearistotelsku ideju sreće koja je više nego očita u scenariju koji posuđuje od filozofa Roberta Nozicka, te navodi primjer: “Zamislite da ste priključeni na nekakav stroj, nešto slično superračunalu iz filma Matrix, koji bi vam omogućio da doživite virtualno iskustvo potpune, nesmetane sreće. Zar ne bi većina ljudi odbila taj zavodljivi raj zato što je nerealan?”. Baggini naime vjeruje da bi većina ljudi doista odbila mogućnost da se priključi na stroj za sreću i, tvrdi Eagleton koji se ovdje postavlja kao debatni sudac, u tome ima svako pravo. Pravi literarni aktivizam autor pokazuje tek na kraju knjige gdje kroz, istina, vrlo liberalnu prizmu objašnjava današnje pomanjkanje smisla i potrebe za istim, a ujedno kritizira popularni (američki) pristup konzumacije života: “Neobuzdana jouissance koja nalaže čovjeku da uhvati trenutak, iskoristi priliku, ispije još jednu čašu i živi svaki dan kao da mu je zadnji očajnička je strategija da se nasamari smrt, strategija koja je uzalud nastoji prevariti umjesto da je pretvori u nešto pozitivno. U svom mahnitom hedonizmu odaje počast smrti koju nastoji poreći...”
Ipak i nakon te, rijetko osobne konstatacije autor se vraća na Wittgensteina potkrepljujući glavnu tezu knjige, da smisla možda baš i nema: “Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti. Naravno, tada više ne ostaje nikakvo pitanje; i upravo je to odgovor. Rješenje problema života vidi se u nestajanju ovog problema.”
Terry Eagleton je napravio kratki mali vodič kroz povijest recentne misli o smislu života, pa je utoliko to odličan podhvat. Glavni je prigovor što je većina knjige nekoherentno povezana u tematski smislena poglavlja s primjerima koji ne drže toliko vodu argumenata koliko je s početka knjige izgledalo da hoće. Priznanje (možda) vlastitom krahu ove knjige pokazao je s par stranica na samome kraju na kojima preporuča što treba pročitati da bi se njegov rad mogao bolje razumjeti. Navodeći Aristotela, Schopenhauera, Nietzschea, Wittgensteina, Modernizam i Postmodernizam, Marxa, Freuda i “ostale”, više je nego pretenciozan, jer se na početku knjige ogradio od toga da je sam filozof, iako je pokušajem analize upravo išao u korak sa filozofskim pokušajima objašnjavanja fenomena, što nije loše, ali nije ni u potpunosti dobro.

Swimming in a sea of death / David Rieff

2009-03-21T16:01:00.000+01:00

Koliko je privatnost smrti važna stvar i koliko zapravo treba braniti integritet i dostojanstvo smrti pitanje je koje se postavlja nakon čitanja posljednje knjige Davida Rieffa Swimming in a Sea of Death - a Son´s Memoir. Rieff, sin Susan Sontag, piše o majčinim posljednjim danima, o njenoj hrabrosti i odluci da se izliječi, o negiranju i nužnosti prihvaćanja smrti. Umrla je od leukemije, a u životu se nekoliko puta borila s rakom i pobijedila ga. Knjiga na zanimljiv način pokazuje nespretnost odnosa sina i majke, koji se u njihovom slučaju očituje kroz sinovljevu nemogućnost davanja potpore u najtežim trenucima – pred smrt.

Kroz poprilično suzdržan jezik Rieff ispisuje još jednu priču o težini traume koja se manifestira kroz ono što čovjek radi, kroz ono što ga okupira, u njegovu slučaju – kroz pisanje. Premda mu emotivni diskurs nije najsretniji odabir, hrabro se bacio u pothvat dekonstrukcije posljednjih mjeseci odnosa s majkom.

Unovčavanje smrti

Iako s pristojnom vremenskom distancom (od četiri godine), vrlo nepristojno popularizira njenu smrt, što nije loše, niti nepotrebno, već jednostavno neukusno. Ako govorimo o načinu na koji je knjiga napisana, on je “popularno-američki”. Štur, jednostavan, siromašan jezik s opisima poput loših headlinea CNN-ovih vijesti. Travestija posebnosti njezine smrti spram svih drugih toga istog dana nešto je čime se valja malo ozbiljnije pozabaviti. Kao kada je umro Roland Barthes pa je u francuskom tisku objavljen naslov Smrt Rolanda Barthesa umjesto Roland Barthes je umro.

Brutalno unovčavanje smrti kroz tipičan senzacionalistički način (tipičan prvenstveno za američko tržište) prepričavanja najintimnijih trenutaka posljednjih dana života nešto je s čime se ne mogu pomiriti. Smatram da prostitucija tog tipa sadržaja ima smisla jedino kada se radi o golom preživljavanju, a ne o običnoj potrebi za vidljivošču, običnom isticanju pripadanja: on je sin Susan Sontag, a Susan Sontag je njegova majka – tek toliko da ne zaboravite. Kao što je prepričavanje šoka i traume bezvrijedno ako u tom prepričavanju nisi u stanju pronaći opće mjesto u kojem se potencijalni čitatelji mogu prepoznati. Sve ispod toga je obično piskaranje piskaranja radi. Uzaludno trošenje papira i loš marketing važne situacije, smrti rođene majke, smrti važne teoretičarke, značajne spisateljice.

Ispisivanje memoara, što je bio pokušaj (barem ako je suditi po naslovu) Davida Rieffa, završilo je poprilično neslavno, jer se doista ne radi o memoarima, sadržaj ne kohabitira s najavom i zadanim očekivanjima koje svaka najava nosi u sebi. Na opću žalost mrtvih, važnih i slavnih, rijetko kada se dogodi dobra i kvalitetna biografija, neovisno o tome koliko je faktografski točna.

Tko je uopće David Rieff?

David Rieff, inače poznati američki novinar, napisao je nekoliko knjiga koje nikada nisu doživjele jaču vidljivost i/ili uspjeh. Stil kojim je pisana ova nažalost se svodi na zajednički nazivnik loše beletristike što svojim rukopisom iskazuje samo još jedan oblik emotivne prostitucije, u kojoj se autor loše snalazi. Trenutak u kojemu pokušava razjasniti majčin strah od smrti završava također vrlo neslavno.

Parafraza tog primjera glasi: sve dok je ona pozitivno razmišljala, pokušavala se veseliti i raditi stvari koje voli - poput pisanja - duboko u sebi ignorirala je mogućnost vlastite smrti i smrti uopće. Recimo da je taj detalj, fenomen strahovanja pred nepoznatim, vlastitom smrtnosti u ovom konkretnom primjeru, možda i “najdublji trenutak”. Sin se ponajmanje bavi majkom u svojoj knjizi o majci, on u centar zbivanja stavlja svoj strah i svoju ulogu zabavljača, nekoga tko ima zadatak njoj pomoći odagnati teške misli.

Kao dobar novinar iznenađujuće loše (pa čak i za laičke poznavatelje engleskog jezika) koristi novoskovane fraze. Pritom se bavi općim mjestima koja vrlo nesigurno stavlja u subjektivni kontekst repetitivnim propitivanjem: “Jesam li mogao učiniti više?” Možda je jedina važna poruka koju je ova knjiga uspjela odaslati primjer odnosa lječnika i pacijentice kakav ne bi trebao biti, kroz prikriveni savjet doktorima medicine: pokušajte ne biti pregrubi u objašnjavanju dijagnoze svojim pacijentima.

Umjesto sina – Sontag!

Kako sam krajnje razočaran knjigom koja će, navodno, doživjeti i hrvatski prijevod, uzimam si za pravo reći još nešto o jednom divnom, kod nas nedovoljno zapaženom djelu Susan Sontag, I, etcetera – zbirci kratki priča iz 1977. godine – kao mogućem prijedlogu za prevođenje umjesto sinove knjige. Radi se o vrlo zanimljivom naslovu u kojem je moguće razlikovati više narativnih postupaka. U procesima njihova ostvarivanja Sontag je vidjela esenciju pripovjedačkog djelovanja i stvaralaštva – kako je kasnije objašnjavala.

Spomenuta zbirka sažima jednu sada već (možda?) prevaziđenu tradiciju narušavanja strukturalnih i formalnih zakonitosti pripovijedanja i oslikava važnu odliku njenog cjelokupnog narativnog pristupa i postupka. Pripovijetke Projekt za put u Kinu, Putovanje bez vodiča, Posljednji izvještaj i Dvojnik predstavljaju različite vidove one tendencije stvaranja moderne pripovijetke kakva danas prevladava u Americi i u svijetu. Preporučam: I, etcetera, a ne Swimming in a Sea of death.

Hannah Arendt intelektualna biografija /Michelle – Irène Brudny

2009-03-20T11:52:00.000+01:00

O privatnom životu Hannahe Arendt se zna malo ili nimalo. Kroz intelektualnu biografiju Hannah Arendt koju potpisuje Michelle Irene Brudny, hrvatska publika sada po prvi put ima priliku ući u pozadinske priče djela i rada jedne od najvažnijih autorica 20. stoljeća.

Ova nam knjiga na vrlo postmoderan način daje na uvid smjernice intelektualnog razvoja, izgradnju arendtovskog (raz)mišljanja te zadane društveno političke kontekste. Netipično za europsku tradiciju, autorica je knjigu sročila na vrlo popularan, ležeran, pa pomalo i površan način, ali ne i “vulgarno-američki”.

Prateći najvažnije etape i kretanja velike autorice biografkinja prati gradove (Berlin, Pariz, Jeruzalem, New York) u kojima je Arendt živjela te oko njih gradi svojevrsne tematske uzore, objašnjavajući iz cijelog niza izvora što, tko i kako je nagna(l)o Hannahu da piše baš o čemu je pisala. Brudny uz biografski pregled objavljuje i do sada neobjavljeni tekst “Vjerovanje u odabranost Židova” u kojemu se Arendt žestoko usprotivila defetizmu židovske politike stavljajući “cijelu stvar” na jedan (tada možda) preprizeman nivo pitanjem: “ne potiče li nepravdu onaj tko se ne želi boriti za svoje pravo?”.

Novo čitanje djela Hanne Arendt otvara nov kut gledanja ne samo na pisanje već i na njezin poprilično nekonvencionalan i aforističan rukopis. Kroz sažetost arendtovskog pisma uzrokovana aforističnošću iz koje proizlazi općepoznata paradoksalnost i nekonvencionalnost, po prvi put se jasno imenuju književni utjecaji poput Conrada, Kafke, Karen Blixen, Rilkea, Prousta, Kiplinga... Književnost i pisanje prikriveni su epicentar nove interpretacije arendtovskoga pisma, te je kroz takvu analizu biografkinja donijela inovaciju u tumačenju života velike vizionarke Hannah Arendt.

Doznajemo primjerice (po meni potpuno nevažan detalj) da je otac Hanne Arendt bolovao od sifilisa te da ga je baš ona – prilikom jedne šetnje - spasila od smrti. Također saznajemo da je bila jedna od rijetko privilegiranih učenica kojoj su tolerirani ispadi neposluha i bijesa ili još banalniju informaciju da je u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata boravila s majkom na odmoru na obali Baltika, dok se istovremeno četiri godine mlađi Karl Popper nalazio sa svojom obitelji na obali jezera pored Salzburga.

No, tu nije kraj ispraznim i nevažnim trenutcima ove knjige. Naime, kada autorica govori o “kontroverznom” odnosu Martina Heideggera i Hannahe Arendt onda navodi nekoliko citata iz njihovi slavnih prijepiski u kojima ističe Hannahin strah od odvajanja i poistovjećivanje majčinog povremenog napuštanja s “napuštanjem” Heideggera.

Heidegger nije došao na njezin sprovod (koji je imao dva dijela: vjerski po želji obitelji i govore bliskih prijatelja), kako navodi biografkinja, već je samo poslao brzojav.

Najseriozniji dio biografije svakako je početak neobjavljenog izvještaja koji je Hannah Arendt 13. svibnja 1942. predstavila na sjednici Jungjüdische Gruppe a koji je svojom “hladnoćom” zgrozio velik broj intelektualaca i dakako - Židove. Zašto je tome tako?

Naime, Arendt je na vrlo prost, jednostavan (pogotovo za ono doba) način gotovo izjednačila zločinca i žrtvu aludirajući na povijesno-kulturnu uvjerenost Židova da su Izabran narod izjednačivši istu s još glupljom dogmom o bijeloj rasi:

“Izabranost se može objasniti kao neka vrsta povijesne misije: mi smo sol zemlje, motor koji svijet drži u pokretu, primjer nepravde svijeta i naroda. Posljednja koncepcija određuje čitavu našu historiografiju koja nam više od stotinu godina pripovijeda priču o nevinom narodu koji pati i koji ne sudjeluje u poslovima ovoga svijeta; te priču o zlim narodima koji su nas odvajkada predodredili da budemo žrtveno janje za njihove zločine. Te priče u svojoj ekstravaganciji nadilaze samo laži antisemita koji nam pak serviraju priču o ljudima bijelim poput ljiljana koji su iskvareni i izopačeni parazitizmom Židova.”,

te u konačnici završivši pseudofilozofskom misli o odgovornosti u nepravdi svakog onog tko se ne želi boriti za svoje pravo, koja je za zadani kontekst (najveći rat i najveći masakr u ljudskoj povijesti) mogla zvučati neosjetljivo i hladno. Hannah Arendt umrla je u svom stanu u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Na njezinom pisaćem stroju nađen je list papira na kojemu je bio ispisan naslov njezinog posljednjeg djela “The life of the mind” s podnaslovom trećeg dijela “Judging”. Kako je i sama bila autorica koja je (po vlastitoj izjavi:”nakon što bih promislila, sjela bih za pisaći stroj i pisala što brže moguće”) redovno umanjivala dojam razrađenosti teksta, tako je i ova intelektualna biografija s jedne strane neiscrpna po referencama, ali ipak poprilično jednosmjerna i sužena u interpretaciji djela Hannahe Arendt.

Knjiga o Blanche i Marie/ Per Olov Enquist

2009-03-20T11:18:00.000+01:00

U ljubavi kao i u svim drugim manifestacijama bliskosti postoje (barem) dva aktera, dva imena. Blanche Wittman, slavna pacijentica profesora Charcota i Marie Curie, fizičarka i kemičarka, dobitnica dviju Nobelovih nagrada su imena ove priče. Znanstvenica nastoji otkriti prirodu zračenja, dok Blanche, njezina asistentica, triput podvrgnuta amputaciji zbog posljedica radijacije, ispunjava tri bilježnice svojim istraživanjem naoko jednostavna pitanja: Što je ljubav? Iako se epizodno pojavljuju i Freud (Charcotov asistent), Strindberg i drugi znanstvenici tog vremena primarna im je uloga naglasiti važnost glavnih likova: Blanche i Marie. Blanche je pola života provela kao pacijentica bolnice Salpetrier, da bi potom kao asistentica Marie Curie postala predmetom bizarnih tretmana zračenja. Marie Curie je drugačiji primjer. Nakon tragične muževljeve smrti, zaljubljuje se u oženjenog muškarca s kojim je ostvarila vezu koju je tadašnja francuska javnost osudila, te joj je ta veza narušila reputaciju znanstvenice i javne osobe.

Per Olov Enquist prepričava povijesne dokumente, biografije i autobiografije kao i tri knjige zabilježaka Blanche Wittman: žutu, crvenu i crnu, simboličnog naziva Knjiga pitanja. U svojim zabilješkama Blanche pokušava odgovoriti na pitanja poput: Što je umjetnost?; Koja je bila boja tvoje haljine?; Koji je bio tvoj prvi telefonski broj?(retro fikcija)... s jednom jedinom namjerom, a to je da stavi u suodnos temu Knjige pitanja s temom ljubavi. Tema i struktura ove priče neodoljivo podsjećaju na već iskušani “tihi način” prepričavanja fenomena ljubavi koji su ponudili Milan Kundera u Nepodnošljivoj lakoći postojanja i Marguerite Duras u Ljubavniku. Žrtva je i ovdje polazišna točka dokazivanja ljubavi, te knjiga stoga postavlja niz filozofijskih pitanja kao što su: Postoji li granica ljubavi? Što sve radimo zbog ljubavi? Zašto je ljubav ta zbog koje to sve radimo?

U ovom slučaju, ljubav je mehanizam razjašnjavanja svih drugih kategorija odnosa, kao što su strah, žrtva, osuda, prihvaćanje itd. Blanchin odabir subjektta ljubavi je Marie, kao točka oko koje se vrti tema njenog poklona umrloj majci. Poklon je cjelovita Knjiga pitanja jer, kako Blanche objašnjava, njena je majka umrla bez da je znala što je ljubav, a Blanche upravo to želi objasniti, na znanstveni, literarni i svaki drugi način dok čitavo vrijeme zapravo piše o svojem odnosu s Marie. Blanche je ubila Charcota, liječnika koji ju je odabrao kao najbolji primjer histerije među histeričnim ženama, a Marie je ubila Blanche, zbog ljubavi također - ili prema znanosti ili prema njoj samoj. Enquist permanentno prekida narativni tok naglašavanjem da je njegovo djelo roman usprskos korištenju povijesnih dokumenata, braneći pri tom opisnu i interpretativnu slobodu odnosa svojih likova i njihovih dijaloga. Knjiga je u najširem smislu faux-biografija s literarnom interpretacijom. Prepuna je presjeka tokova misli, monologa, verificiranih povijesnih činjenica, citiranja znanstvenih i literarnih djela... Enquist činjenice stavlja na papir, potom ih propituje, pa ih ponavlja, a potom rearanžira. Pretresa povijesne činjenice vezane uz znanstvenicu i asistenticu usput očigledno smatrajući da stvara slatko-hollywoodsku priču. Blanchina uloga je u tom smislu vrlo zahtjevna: ona povezuje znanost, umjetnost i ljubav u jednu cjelinu, u svoju Knjigu. Dobar dio romana vrti se oko maštanja koje dolazi nakon ispisanih činjenica, pogotovo na primjeru Blanche koja za vrijeme hipnotičkih seansi sanjari o ljubovanju s mlađim dečkom, i Charcota, koji je, iako formalno njezin liječnik zapravo zaljubljen u nju pa i mašta o njoj.

Sjajno, smrtno plavo svjetlo radija u neku ruku rasvjetljuje i priču odnosa Blanche i Marie. Vrtoglave asocijacije i pitanja koja prate svaku situaciju kontinuirano i vrlo uspješno se vraćaju na osnovno pitanje knjige: Što je ljubav? Blanche indirektno sugerira da je znanost iskoristila ne samo njeno tijelo već i tijela mnogih anonimkinja te na tim temeljima izgradila svoje „dvorce”, misleći pri tom prvenstveno na ulogu žena u znanosti, kako na svoju tako i na ulogu Marie, dvostruke nobelovke koju su francuska javnost i mediji uglavnom ignorirali, odnosno više se bavili njenom ulogom strankinje u Parizu, ženom Pierre Curiea nego njezinim znanstvenim radom. Struktura romana se u najvećoj mjeri temelji na bilješkama jednoruke Blanche, posebno slijedeći nazive dijelova njezine Knjige: crvena, crna i žuta. Amor vincit omnia (ljubav pobjeđuje sve), osnovna je radna hipoteza i tematska preokupacija i Knjige i romana. Roman stoga ne govori o samo dva života, a Enquist ne skriva svoje mjesto i značaj pisca, pa se ponekad referira i na vlastita iskustva i vlastite knjige, na primjer Pasqual Pinona s dvije glave (lika iz Downfalla), koji neodoljivo podsjeća na Blanche Wittman. Autor ne kreće od konkretnog seta hipoteza o ljubavi koji treba dokazati u prepričanim (i fiktivnim) događajima, već mu životi i događaji daju priliku da promisli i spekulira o ljubavi.

U kojoj je mjeri autor uistinu zainteresiran za Blanche kao ljudsko biće, a u kojoj je mjeri zainteresiran za Blanche kao torzo ostaje na čitatelju da procijeni. U svakom slučaju stranice ovog romana su prepune raznoraznih izmjena kronologija iste priče, dijaloga i monologa, misli samog autora, citiranja citata... Knjiga je čudna mješavina već ispričanih priča i zanimljivog popularnog filozofiranja. Ujedno je kratka knjiga koja se brzo čita, ali istovremeno zahtijeva pažljivost pri čitanju, jer Enquist odbija biti direktan. On daje jasniji pogled na žrtvovanje zbog višeg cilja, u konkretnom slučaju zbog znanosti, a istodobno i intiman i potresan portret prijateljstva dviju hrabrih i darovitih žena. Prikazani odnos mogao bi postati paradigmatskim odnosom u kojemu su žrtve svjesne svoje pozicije i uloge, ali se zbog toga ne kaju.

Enquist pripovijeda priče o emancipaciji žena, o sudbonosnim događajima koji su promijenili svijet, o ulozi žrtve i žrtvovanja, o ljubavi i ljubavnim odnosima, o moći i odabirima, ali je to prije svega intiman portret života dviju iznimnih žena.

CAMP/ Sanja Muzaferija : Od kiča do Campa: strategije subverzije, Meandar, Zagreb, 2008.

2009-03-20T10:59:00.000+01:00

Termin kemp je sam po sebi fluidan i eluzivan. Često se i način njegova pisanja dovodi u pitanje. Neki autori smatraju da ga treba pisati velikim početnim slovom, neki govore o “camp registru” ili “camp okviru”. Početkom 20. stoljeća, kada se izraz camp pojavio u engleskom jeziku, rabio se kao imenica, pri čemu se značenjski odnosio isključivo na “čovjeka s određenim stilom koji će postati uzor većini homoseksualaca tog vremena”. Mnoga pitanja o kempu ostaju i dalje pitanja. Je li kemp političan? Je li isključivo gej? Je li parodija? Je li glamur, blasfemija?

Poteškoće definiranja kempa

Kao stil, kemp svoje korijene ima u gej zajednici, ali je uspješno prepoznat i kod ne-gej publike koja je u stanju prepoznati njegove umjetne konstrukcije spola, imitaciju, teatralnost i artificijelnost. Iz poštovanja prema dobrovoljnoj neusuglašenosti oko nazivlja i načina pisanja, pisat ću po Vuku – kemp. Kemp ovisi o tome gdje se dohvati; oblik je historicizma promatran kazališno; čamac za spašavanje ljudi na moru; esencijalan za vojnu disciplinu; laž koja govori istinu; estetika ili ironija lošeg ukusa. Kemp. Laž koja govori istinu knjiga je Philipa Corea. Također je stil, stav, ponašanje, a možda i pokret.

Danas, kada govorimo o kempu, mogli bismo govoriti o pomodarstvu u osnovnom značenju te riječi pa bismo kao primjer mogli istaknuti sve kopije kopija koje susrećemo na ulici, a koje su izvorišno iz davnih šezdesetih, odnosno osamdesetih te su sve samo ne originalne. Tome nije uvijek bilo tako. Mnogi umjetnici i znanstvenici iz sredine 20. stoljeća pokušali su definicijski usmjeriti kemp, no u svoj fluidnosti moguće definicije – ipak se nisu usuglasili. Najglasniji o tom pitanju bili su Susan Sontag i Philipe Core. Kemp je dio antiakademske struje obrane popularne kulture šezdesetih, a do svjetske vidljivosti dolazi u osamdesetiima, sa sve prihvaćenijim postmodernističkim stavovima, gledanjima i raznoraznim, manje ili više dobrodošlim estetikama.

U ovom ću tekstu pokušati dati neke od mogućih suvislih i nesuvislih definicija kempa, a na čitatelju je da procijeni pripada li toj estetsko-misaonoj struji i koliko je produciranje tog tipa sadržaja, od tiska do televizije, neodgovorno, moralno, potrebno i/ili odgovorno? Osobno vjerujem da je kemp vrlo važan aspekt u razmatranju suvremenih elektroničkih medija. Kemp je u najširem smislu: banalnost, perverzno-sofisticiran izgled, površnost, pop, gej, queer. Sa svim pridodanim značenjima koja idu uz navedene fraze.

Kemp na margini ili u mainstreamu?

Ljudski oblici te inscenacije bili bi, neki namjerno, a neki sasvim slučajno (koliko god to bilo teško povjerovati): David Bowie, John Waters, Elvira, Pee-wee Herman, William Shatner, Elton John, Freddie Mercury, Bruce Campbell, Fabio, Richard Simmons, Jim Carrey, Dennis Rodman, Kiss, Dame Edna, Divine (Glen Milstead), Man Parrish, Tom Cruise, Tiny Tim, Wayne Newton, Boy George, Liberace, David Lee Roth, Klaus Nomi, Graham Norton, Toby Keith, David Walliams, Flavor Flav, Mr. T, Mika, Nick Rhodes, Mike Tyson i Michael Stipe. Zvijezde pak, koje kotiraju i kao gej ikone su Judy Garland, Diana Ross, Madonna, Dolly Parton, Liza Minnelli, Dame Shirley Bassey, Elizabeth Taylor, Brigitte Bardot (što je, dakako, presmiješno – jer je baš ta dama u posljednje vrijeme ostala zamijećena po svojim duboko homofobnim i rasističkim stavovima), Mae West, Kylie Minogue, Bette Midler, Patti LuPone, Cher, Cyndi Lauper, Oprah Winfrey, Joan Collins, La Lupe, Joan Rivers.

Za razliku od kiča, kemp je oduvijek bilo puno teže definirati. Oba su termina bila korištena de facto kao sinonimi, pa su se tako oba mogla odnositi na umjetnost, književnost, glazbu i moguće životne stilove. Ipak, kič je puno konkretniji termin i u pravilu se odnosi na određenu estetsku normu: osobe, objekta ili situacije. Kemp je u tom smislu puno bliži styleu, odnosno lifestyleu – određene osobe. Osoba dakle može biti slučajno ili namjerno kič, dok je kemp, kako bi to objasnila Susan Sontag, uvijek: način konzumiranja odnosno “izvođenja” kulture. Kemp je od početka bio apstrahiran kao i ironičan obzor i stav. U obranu mu je tada stalo antiakademsko raspoloženje koje je isključivo za cilj imalo obranu marginaliziranih formi izražavanja, življenja i stilova života. Za cilj si kemp, dakako, ne uzima bezvremenost ili vječnost, već ide u korak s dominantnom kulturom odnosno mainstreamom.

U tom smislu kemp može biti shvaćen kao kritička analiza i dobra šala na društveno stanje, autoritete, okolnosti i persone. Olakotna okolnost kempa je svakako teškoća definiranja, a samim tim beskrajna lakoća u mogućoj identifikaciji. U Hrvatskoj klasični kemp fenomenalno oživljava umjetnička skupina Biafra sedamdesetih, kasnije više ili manje neki predstavnici novog vala, eurovizijska Tajči i Josipa Lisac iz vremena rada s Karlom, a u novije vrijeme to je Lollobrigida. Susjedstvu pak na čast mogu ići Oliver Mandić i Bebi Dol. Sve njih zajedno povezuje jasan odmak, ako ne od svjetske, onda barem od hrvatsko-balkanske scene – drugačiji modus vivendi, artikuliraniji i nešto osebujniji, više ili manje angažiran umjetnički izričaj koji u konačnici obogaćuje, a s vremenom i definira povijest vlastite (marginalne) kulture.

Vrijednost kempa

Od nedavno u povijesni zapis ljudi koji su se bavili kempom u Hrvatskoj ulazi Sanja Muzaferija sa svojom knjigom, inače magistarskim radom Od kiča do Campa: strategije subverzije. Autorica je koja u medijima djeluje od ranih osamdesetih, a interes za estetiku vodio ju je preko teatra, mode i filma. Asistirala je na nekoliko kolegija u okviru Filmskih studija Sveučilišta u Bostonu, gdje je i studirala. Između ostalih surađivala je s Rajkom Grlićem na višestruko nagrađivanom CD-ROM-u How to Make Your Movie te je kraće vrijeme predavala na Harvard Film Archiveu, dok je vrativši se u Hrvatsku počela raditi kao zamjenica glavne urednice Cosmopolitana, a do nedavno i kao glavna urednica ženskog časopisa Gala. Godine 2004. objavila je prvu hrvatsku coffe-table knjigu Sretni stanovi, koja je postala bestseler.

Od kiča do Campa jest knjiga koja na određen način pokušava kemp i kič lišiti gej predznaka pritom ne omalovažavajući gej podrijetlo tih estetika te na pitanje da li kemp lifestyle izaziva homofobiju autorica ističe: “Po meni Camp nije ekskluzivno gej niti može, kao senzibilitet i estetika biti ‘izabran’. Nisam sigurna ni izaziva li Camp homofobiju?! Zašto bi npr. Camp istup Davida Bowieja kao Ziggyja Stardusta izazivao – homofobiju? To je gotovo kao da kažete da crnci izazivaju rasizam. Homofobija i sve fobije, što im samo ime kaže – pretjeran su i nepotreban strah od nečega. Obrnula bih malo tu tezu, ili je produbila: svaki izam (rasizam, nacizam, fašizam) su kič. Uostalom, pogledajte samo njihovu propagandu (plakate, retoriku etc.). Stavlja u suodnos političke aspekte moći, filmove, pop art, avangardu, masovnu proizvodnju, vulgarnost, stereotipe, teatralnost pri tom jasno razgraničavajući Camp od kiča.”

Muzaferija je suvislo razmotrila dva po njoj najznačajnija kemp filma – Plan 9 From Outer Space i Ed Wood te na vrlo precizan način ukazala kako taj tip estetike može biti čitan iz “objekta”, tekstova, filmova i osoba, a ne nužno učitavan u njih. Smatra da kemp može biti iskorišten kao oblik priopćavanja Drugosti u različitim diskursima suvremenoga društva.

Kada govori o kiču, autorica se vrlo izravno sukobljava s definicijom oksfordskog rječnika koji kič objašnjava kao umjetnost ili umjetnički predmet koji karakterizira bezvrijedna pretencioznost tvrdeći da je to čist paradoks jer, kako kaže: “nemoguće je autoritativno definirati jedan tako nesvodljiv koncept” te predlaže pronalaženje novih pitanja (ako već nema odgovora) na primjeru: što su perverzija, inverzija i subverzija u odnosu prema kiču i kempu?

Knjiga na vrlo formalan i stručan način kemp i kič stavlja u znanstveni diskurs u koji uplivava s pomalo romantičarskim uvodom u kojem autorica objašnjava svoju motivaciju i važnost izdavanja navedene knjige, što je možda i nepotrebno jer u neimaštini suvislih interpretacija suvremenih estetika i lifestyleova više je nego jasno da je ova knjiga odličan doprinos (našoj) suvremenoj interpretacijskoj teoriji i kulturi uopće. Dobri, ali ne i radikalni zaključci ovog magistarskog rada usuglašeno ujedinjuju kemp kao samovoljnu estetiku opsjednutu travestijom, glumatanjem, patosom i nostalgijom koja uporno propituje ideju jastva kao stabilne kategorije. Autorica navodi primjere: Pia Zadora, Bette Davis, Superman, Batman, Absolutely Fabulous te objašnjava kako kemp slavi humor, seksualnost i glamur s idejom da zapravo slavi ljudskost, rugajući se konvencionalnom, konzervativnom i klasičnom u društvu.

Kemp i politika identiteta

Kemp se danas najočitije manifestira u gender queeru, nešto profinjenijem – neidentitetu; identitetu osoba koje još više izazivaju rodne norme gdje ponekad suvremenom tehnologijom modificiraju svoja tijela tako da se, primjerice, dio tijela supermaskulinizira, osim glave, koju se plastičnim operacijama nastoji još više “poženstveniti” u stilu Jessice Rabbi, na primjer.

Te osobe na sve moguće načine pokušavaju srušiti bilo kakvu rodnu ili spolnu pretpostavku, otvoreno pričaju o svojim seksualnim aktivnostima s oba “konvencionalna spola”, ali i s drugim gender queer osobama, uglavnom govoreći o sebi u oba gramatička roda. Genderqueer jesu osobe koje se ne uklapaju u tradicionalni binarni rodni sustav, a identificiraju se s queer vremenom, prostorom, kulturom i izričajem.

Važno je naglasiti da kemp ima i ozbiljan politički program koji izaziva određeni konsenzus o “dobrom ukusu” koji štiti većinu manjina od javnog prikazivanja. Što se tiče politike identiteta, kemp je, kako navodi Muzaferija: “fleksibilno, otporno oruđe koje se opire rigidnim strukturama hegemonističkog, homofobičnog modela društva”. Na pitanje što točno znači politizacija kempa, odnosno što je političko u kempu i kiču, autorica odgovara: “Camp kao takav je potencijalno politički moćan, dakle – može biti subverzivan, što znači disruptivan prema aktualnoj društvenoj situaciji, tj. omjeru snaga između marginalnih (crnci, žene, gej) i ovih drugih tzv. ‘normalnih’, tj. većinskih snaga u društvu… No, da li će camp uistinu biti iole potentan ovisi o društvu u kojem se nalazi i kreće (ili stoji – ili uopće /po/stoji). O njemu sam pisala i pokušala ga definirati iz svoje pozicije, a to je, pretpostavljam, pozicija osviještene, recimo to tako, intelektualke, koja je oduvijek prihvaćala sve spolne i rodne opcije oko sebe: štoviše, osobe koja je u kazalištu, filmu i modi, ali i kod ljudi u ‘svakodnevnom životu’, oduvijek prepoznavala njihove ‘performativne’, glumljene i konstruirane elemente. Zbog tih razloga (i ne samo tih…) kič i camp su ušli u vidokrug mojih interesa. Ne bih ulazila u teorije koje su možda u međuvremenu iznikle na međunarodnoj znanstvenoj sceni, jer sam po povratku u Hrvatsku i njeno medijsko okruženje – bila naprosto ‘usisana’ u svakodnevnu praksu i odalečila se od teorije, no mislim da je camp (barem u nas) i dalje zadržao neku vrstu političke potencije ili potencionalnosti, samo što je ovo društvo (i društvena teorija) previše uronjeno u te kategorije da bi ih uopće prepoznalo. Ako mogu biti slobodna pa reći – to je kao da plovite ili ste čak uronjeni, ali nemate pojma je li to slana ili slatka voda.”

Kemp i Hrvatska

Hrvatski kemp je najvidljiviji baš u mainstreamu, misli Muzaferija, te nadodaje: “Logično bi bilo (ali u našem kontekstu malo je toga logično) da je camp nešto sasvim anti-kontra-alter i off mainstream. No, s druge strane u nas, čini se, svjedočimo da su kič (pa čak i osviješteni kič, dakle camp) prvo mainstream. Čudna i s mojeg stajališta čak bizarna situacija. Vjerojatno će se (nadam se) jednom o tome teoretizirati... Ne znam tko je hrvatski camp, to jest – to bi iziskivalo ipak neku barem malo dublju analizu. Moglo bi se o tome… Ja nisam camp, ali se njime volim poigravati. Ili točnije, sviđaju mi se neke kič stvari – od kazališnog izričaja u tom smjeru, preko mode, do unutarnjeg uređenja, do trash filmova, etc.”

Theodor Adorno u kempu vidi samo još jedan od mehanizama koji održavaju status quo koji “preusmjerava radnike od uzroka njihova nezadovoljstva – kapitalizma” te efemerno podržava konzumerizam kroz svoju frivolnost i površnost koju promovira. Kemp se često susretao s različitim kritikama, kako iz političkih tako i umjetničkih krugova. Ključni argument protiv kempa jest da već kao koncept daje izgovor za nisku kvalitetu te dopušta da svekolika vulgarnost postane hvalevrijednom umjetnošću opet kroz svoje glavne odrednice kao što su trivijalnost, površnost i davanje prvenstva formi pred sadržajem. Feministkinje su ponajviše zamjerale dragqueenovima – mizoginiju, jer su u ostvarivanju svojih ženskih uloga previše naglašavale/i streotipe i predrasude vezane za ženstvenost i žene kao takve.

Kemp je zabavan antibiotik za društvene anomalije (nacionalizam, rasizam, homofobiju) koje trenutno, a ponekad i dugoročno, eliminira. Popularnost te estetike pokazuje da se putem zabave, koja nije i ne mora biti trivijalna, mogu odaslati društveno odgovorne i korisne poruke koje primarno zabavljaju, a tek onda emancipiraju.