U ljubavi kao i u svim drugim manifestacijama bliskosti postoje (barem) dva aktera, dva imena. Blanche Wittman, slavna pacijentica profesora Charcota i Marie Curie, fizičarka i kemičarka, dobitnica dviju Nobelovih nagrada su imena ove priče. Znanstvenica nastoji otkriti prirodu zračenja, dok Blanche, njezina asistentica, triput podvrgnuta amputaciji zbog posljedica radijacije, ispunjava tri bilježnice svojim istraživanjem naoko jednostavna pitanja: Što je ljubav? Iako se epizodno pojavljuju i Freud (Charcotov asistent), Strindberg i drugi znanstvenici tog vremena primarna im je uloga naglasiti važnost glavnih likova: Blanche i Marie. Blanche je pola života provela kao pacijentica bolnice Salpetrier, da bi potom kao asistentica Marie Curie postala predmetom bizarnih tretmana zračenja. Marie Curie je drugačiji primjer. Nakon tragične muževljeve smrti, zaljubljuje se u oženjenog muškarca s kojim je ostvarila vezu koju je tadašnja francuska javnost osudila, te joj je ta veza narušila reputaciju znanstvenice i javne osobe.
Per Olov Enquist prepričava povijesne dokumente, biografije i autobiografije kao i tri knjige zabilježaka Blanche Wittman: žutu, crvenu i crnu, simboličnog naziva Knjiga pitanja. U svojim zabilješkama Blanche pokušava odgovoriti na pitanja poput: Što je umjetnost?; Koja je bila boja tvoje haljine?; Koji je bio tvoj prvi telefonski broj?(retro fikcija)... s jednom jedinom namjerom, a to je da stavi u suodnos temu Knjige pitanja s temom ljubavi. Tema i struktura ove priče neodoljivo podsjećaju na već iskušani “tihi način” prepričavanja fenomena ljubavi koji su ponudili Milan Kundera u Nepodnošljivoj lakoći postojanja i Marguerite Duras u Ljubavniku. Žrtva je i ovdje polazišna točka dokazivanja ljubavi, te knjiga stoga postavlja niz filozofijskih pitanja kao što su: Postoji li granica ljubavi? Što sve radimo zbog ljubavi? Zašto je ljubav ta zbog koje to sve radimo?
U ovom slučaju, ljubav je mehanizam razjašnjavanja svih drugih kategorija odnosa, kao što su strah, žrtva, osuda, prihvaćanje itd. Blanchin odabir subjektta ljubavi je Marie, kao točka oko koje se vrti tema njenog poklona umrloj majci. Poklon je cjelovita Knjiga pitanja jer, kako Blanche objašnjava, njena je majka umrla bez da je znala što je ljubav, a Blanche upravo to želi objasniti, na znanstveni, literarni i svaki drugi način dok čitavo vrijeme zapravo piše o svojem odnosu s Marie. Blanche je ubila Charcota, liječnika koji ju je odabrao kao najbolji primjer histerije među histeričnim ženama, a Marie je ubila Blanche, zbog ljubavi također - ili prema znanosti ili prema njoj samoj. Enquist permanentno prekida narativni tok naglašavanjem da je njegovo djelo roman usprskos korištenju povijesnih dokumenata, braneći pri tom opisnu i interpretativnu slobodu odnosa svojih likova i njihovih dijaloga. Knjiga je u najširem smislu faux-biografija s literarnom interpretacijom. Prepuna je presjeka tokova misli, monologa, verificiranih povijesnih činjenica, citiranja znanstvenih i literarnih djela... Enquist činjenice stavlja na papir, potom ih propituje, pa ih ponavlja, a potom rearanžira. Pretresa povijesne činjenice vezane uz znanstvenicu i asistenticu usput očigledno smatrajući da stvara slatko-hollywoodsku priču. Blanchina uloga je u tom smislu vrlo zahtjevna: ona povezuje znanost, umjetnost i ljubav u jednu cjelinu, u svoju Knjigu. Dobar dio romana vrti se oko maštanja koje dolazi nakon ispisanih činjenica, pogotovo na primjeru Blanche koja za vrijeme hipnotičkih seansi sanjari o ljubovanju s mlađim dečkom, i Charcota, koji je, iako formalno njezin liječnik zapravo zaljubljen u nju pa i mašta o njoj.
Sjajno, smrtno plavo svjetlo radija u neku ruku rasvjetljuje i priču odnosa Blanche i Marie. Vrtoglave asocijacije i pitanja koja prate svaku situaciju kontinuirano i vrlo uspješno se vraćaju na osnovno pitanje knjige: Što je ljubav? Blanche indirektno sugerira da je znanost iskoristila ne samo njeno tijelo već i tijela mnogih anonimkinja te na tim temeljima izgradila svoje „dvorce”, misleći pri tom prvenstveno na ulogu žena u znanosti, kako na svoju tako i na ulogu Marie, dvostruke nobelovke koju su francuska javnost i mediji uglavnom ignorirali, odnosno više se bavili njenom ulogom strankinje u Parizu, ženom Pierre Curiea nego njezinim znanstvenim radom. Struktura romana se u najvećoj mjeri temelji na bilješkama jednoruke Blanche, posebno slijedeći nazive dijelova njezine Knjige: crvena, crna i žuta. Amor vincit omnia (ljubav pobjeđuje sve), osnovna je radna hipoteza i tematska preokupacija i Knjige i romana. Roman stoga ne govori o samo dva života, a Enquist ne skriva svoje mjesto i značaj pisca, pa se ponekad referira i na vlastita iskustva i vlastite knjige, na primjer Pasqual Pinona s dvije glave (lika iz Downfalla), koji neodoljivo podsjeća na Blanche Wittman. Autor ne kreće od konkretnog seta hipoteza o ljubavi koji treba dokazati u prepričanim (i fiktivnim) događajima, već mu životi i događaji daju priliku da promisli i spekulira o ljubavi.
U kojoj je mjeri autor uistinu zainteresiran za Blanche kao ljudsko biće, a u kojoj je mjeri zainteresiran za Blanche kao torzo ostaje na čitatelju da procijeni. U svakom slučaju stranice ovog romana su prepune raznoraznih izmjena kronologija iste priče, dijaloga i monologa, misli samog autora, citiranja citata... Knjiga je čudna mješavina već ispričanih priča i zanimljivog popularnog filozofiranja. Ujedno je kratka knjiga koja se brzo čita, ali istovremeno zahtijeva pažljivost pri čitanju, jer Enquist odbija biti direktan. On daje jasniji pogled na žrtvovanje zbog višeg cilja, u konkretnom slučaju zbog znanosti, a istodobno i intiman i potresan portret prijateljstva dviju hrabrih i darovitih žena. Prikazani odnos mogao bi postati paradigmatskim odnosom u kojemu su žrtve svjesne svoje pozicije i uloge, ali se zbog toga ne kaju.
Enquist pripovijeda priče o emancipaciji žena, o sudbonosnim događajima koji su promijenili svijet, o ulozi žrtve i žrtvovanja, o ljubavi i ljubavnim odnosima, o moći i odabirima, ali je to prije svega intiman portret života dviju iznimnih žena.
Nema komentara:
Objavi komentar