Dora Budor & Maja Čule već dugi niz godina djeluju kao dizajnerski dvojac. Počele su raditi skupa još za vrijeme Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bile su odlične studentice, s brojnim angažmanima, kao i lokalnim i državnim nagradama. Radile su prijelome, plakate, flyere, na predstavama i oko njih. Sve su potpisale i vrlo se dobro izbrendirale. Došle su međunarodne nagrade te zajednička odluka o upisivanju School of Visual Arts u New Yorku. Odmah su ih primili. Sada uživaju status egzotičnih Europljanki s ekscentričnim predznakom. Rade 24/7, malo manje jedu, ali su više nego zadovoljne svojim dosadašnjim postignućima.
KP: Jeste li za svoj studij u Americi uspjele osigurati stipendiju i ostavlja li vam studiranje dovoljno prostora i za rad? Ako da, o kakvim je poslovima riječ?
DM & MČ: Fondacije koje dodjeljuju stipendije studentima su od ove godine ili ukinule sredstva zbog ekonomske krize ili stipendiraju isključivo studente specifičnih fakulteta tj. izvan umjetničkog područja i dizajna. Odlučile smo se da je studiranje u Americi investicija zbog koje ćemo se zadužiti, zapravo već i jesmo. Studij se pokazao dosta zahtjevnim i time-consuming, tako da nismo imale vremena raditi, barem ne na prvom semestru. No, u nastavku planiramo raditi i obje smo primijetile da nam nakon četiri mjeseca rada praktički nedostaje real life experience, kontakt s klijentima i uzbuđenje koje prati rad za naručitelje.
KP: Ukratko, opišite iskustvo njujorškog obrazovanja koje je u tijeku?
DB & MČ: Ne radi se samo o školi, iako School of Visual Arts ima jako kvalitetne predavače. Biti u New Yorku je neprocjenjiva edukacija sama za sebe. Općenito je američki sustav obrazovanja strašno skup, što ostavlja studente u dugovima prije nego i počnu zarađivati. Grupa studenata sCooper Uniona poduzela je dobru inicijativu prošle godine pokretanjem nove slobodne "škole"- The Bruce High Quality Foundation University, koja funkcionira po principu besplatne edukacije među volonterskim sudionicima, a studenti ujedno i rade kao administracija.
KP: Možete li malo bliže predstaviti koncept postdiplomskog studija koji pohađate? Koje su njegove temeljne postavke i koncepti i na kraju krajeva kakvim pristupima dizajnu vas uči?
DM & MČ: Postdiplomski dvogodišnji studij koji pohađamo zove se Designer as Author i usmjeren je ka razvijanju dizajnera kao autora, pisca, urednika, biznismena, umjetnika. Škola je osnovana je 1998. kao alternativa tradicionalnim programima koji naglašavaju formu iznad sadržaja, a ovdje se počinje od sadržaja koji se za razliku od staromodnog načina ovdje i kreira. Uče se principi osnivanja vlastitog dizajnerskog biznisa, sa svim koracima od kreativnog procesa do same realizacije, uključujući i poslovnu i ekonomsku stranu. Traže se originalni koncepti i dizajnerska rješenja koji su inovativni. Također studij je izvrstan networking place, jer na njemu predaju profesionalci iz svijeta dizajna, filma, umjetnosti i novih medija, što studentima direktno pruža bitne kontakte.
KP: Dok ste djelovale u Zagrebu, koji su bili kako institucionalni tako i profesionalni problemi s kojima ste se susretali? Kakva je kulturna politika Grada Zagreba, dajte svoju ocienu?
DB & MČ: Količina kvalitetnog kulturnog programa u Zagrebu je zaista dobra, uz to je većina programa još i besplatna, što je neprocjenjivo. Upravo zato jer je program jako dostupan ili besplatan, publika je iznimno educirana i ima začuđujuće puno više kriterije nego u New Yorku. Ovdje ne možete besplatno gledati ciklus Chabrola ili Kaurismakija pa tako nitko ni ne zna za njihov rad. No, budući da se u Hrvatskoj većina kulturnih programa financira iz proračuna i nije profitabilna, nažalost nije baš moguće preživjeti radeći samo za taj dio produkcije. Zbog toga smo i htjele doći ovdje. Kao što i svi sanjaju, keramika pod vodom u kineskom restoranu zaista drukčije pjeva u New Yorku nego na Balkanu.
KP: Dok ste radile u Zagrebu, od SC-a do drugih mjesta, zapravo niste naplaćivale svoj rad kao dizajneri koji rade za komercijalne projekte? Je li za vas to bilo demotivirajuće i koliko je pitanje zarade važno za vas? Kako uopće unovčiti kulturu u ponuđenim okvirima (Zagreb, New York)?
DM & MČ: Naš je honorar uvijek bio prilagođen klijentima iz područja kulture za koje smo radile, uzimajući u obzir da nam nije bilo niti teško niti demotivirajuće raditi s malim budžetom za promociju kvalitetnih kulturnih programa, koliko god to filantropski i utopijski zvučalo. Zarada nam nije bila toliko bitna, na listi prioriteta je prvenstveno bila kvaliteta dizajna, sloboda i povjerenje koje smo dobile od strane klijenata i kvaliteta samog sadržaja koji oblikujemo. Pošto smo počele raditi kao studentice, to je imalo smisla. No, danas mislimo da je bitno da se dobar rad i dobro plaća te stoga ne radimo za pro bono ili niski honorar, osim u izuzetnim slučajevima. U New Yorku je začuđujuće slično kao u Zagrebu što se financijske situacije tiče. Raditi za kulturu smatra se iz nekog razloga privilegijom te se također puno manje plaća nego poslovi za visoko profitabilne organizacije. Očito da postoji cijena slobode i kvalitete koja je vrlo niska. No, pokazalo se da seniša za unovčavanje kulture nalazi u tome da dizajneri osmišljavaju vlastite projekte, što možemo pogotovo ovdje vidjeti u bujanju izdavaštva, neovisnih magazina, projekata kao što je Dexter Sinister, koji imaju vlastiti časopis DotDotDot i svoj studio koji subotom pretvaraju u prodajnu knjižaru, ili da spomenemo dizajnerski kolektiv Åbäke iz Londona koji izdaju vlastiti časopis Sexymachinery, pokrenuli su i record label Kitsune, a i rade kulinarske evente u suradnji s industrijskim dizajnerom Martinom Gamperom pod imenom La Trattoria koji su izdizajnirani za svaku prigodu od plakata preko posuđa, jelovnika, prostora i samih jela. Dizajnei postaju kreatori sadržaja, a ne samo više forme, i u transdisciplinarnom dizajnu također i mi vidimo budućnost.
KP: Dakle, važni su vam projekti koje dizajnirate. Kako onda vidite razliku između dizajna koji zagovara neku društvenu odgovornost i onog tzv. komercijalnog dizajna?
DM & MČ: Za nas je oduvijek bio izuzetno važan sadržaj i tematika onog što vizualno oblikujemo, budući da ovisno o projektu uvijek pokušavamo raditi u skladu sa samim sadržajem, atmosferom, filozofijom i modom onoga što će dizajn promovirati te se konzekventno postavlja da ako je primarni sadržaj loš ili nekvalitetan iz toga teško može proizaći dobar i originalan dizajn.
Primijetile smo da nam je, zbog toga što biramo poslove prema osobnim afinitetima, lakše postići dobrobit za sve strane koje sudjeluju u procesu: publiku, klijenta i nas. Iz tog smo razloga također uvijek bile sklonije raditi za kulturnu scenu naspram komercijalnim i advertising projektima. Tako se pokazalo na par primjera kada smo od lošeg inputa trebale proizvesti nešto posebno i dobro da smo naišle na kreativni blok i nemogućnost laganja o tome što bi se trebalo reprezentirati. Sjećam se fascinacije s kojom smo raspravljale o bitnosti samog sadržaja u projektu na primjerima Jopa van Bennekoma, urednika i dizajnera Re i Butt magazina te Tibora Kalmana, osnivača, urednika i kreativnog direktora Colours magazina. Dizajn koji je u potpunosti autorski, u kojem dizajner igra ulogu kreatora sadržaja ima mogućnost postati boljim te je takav princip u skladu s onim što vjerujemo o dizajnu.
KP: Poimanje zvanja "dizajner" u vašem slučaju znači nešto drugo.
DB & MČ: Da, dizajnerice. Pokušavamo raditi ono što nas iskreno zanima, a ako je to trenutno pisanje i teorija kaosa, probat ćemo to uključiti u projekt na kojem radimo. Ili će nam projekt odrediti nove interese. Ono što je važno jest da stalno učimo i da ne nađemo formulu po kojoj će stvari teći glatko. Ne želimo se ograničavati u medijima ni u rokovima.
DB & MČ: Osniva svoj studio koji je drukčiji od onih za koje ne želi raditi. Ili otvara dućan sa organskim sendvičima punjenim sladoledom i naziva ih imenima poput Vanilla der Rohe, kao što je slučaj s nekim američkim dizajnerima koji su zatvorili studije zbog recesije. Radi fontove za bliskoistočno tržište. Reciklira omote od Hershey's čokoladica i od toga radi ženske torbice. Karikirano, ali radi se o tome da ima mnogo načina kako zaobići rutinski neuzbudljiv posao od devet do šest, zadržati prijatelje, smršaviti 40 kilograma i upoznati boga. Našu formulu, barem za ove prve stvari držimo skrivene duboko u zamrzavanju zajedno s ovarijima.
KP: Kakav je položaj dizajnera u umjetničkom svijetu? I dalje traju vječni sporovi je li dizajn uopće umjetnost?
DB & MČ: Loš dizajn ne može biti dobra umjetnost, a niti loša umjetnost ne može biti dobar dizajn. Fotografija je prošla sličan put koji se već desio i dizajnu. Dugo vremena svi su striktno odvajali umjetnost od fotografije koja je bila obrtničko zanimanje, a kada su prvi galeristi uočili mogućnost za profit i prodaju i fotografija je ušla u fine arts. Granice umjetnosti i dizajna brišu se još od Warhola i Rusche. Dok svi kritiziraju kada se dizajn referira i 'krade' iz umjetničkih pokreta, umjetnost itekako koristi dizajn. Također, umjetnost se već jako dugo vremena ponaša kao dizajn, osobito onaj komercijalni i profitabilni segment koji polazi od razmišljanja kako osvojiti ciljanu publiku.
KP: Retro je IN i vrlo je trendy, što je za vas IN u dizajnu?
DB & MČ: Sve što će uskoro biti out je trenutačno in. Nošenje odjeće od bake i djeda riskira bedbugse, koji su vrlo prošireni u Americi, nešto kao podivljala krvoločna hibridna vrsta europskih grinja. No Amerikanci ih se, sudeći po njihovom dizajnu, nikako ne žele riješiti. Alex je rekao good old in-out, a mi ćemo se složiti da su trendovi potrebna, ali ne osobito uzvišena stvar.
KP: Zadnja nagrada koju ste primili je iznimno važna, a jedna je već od mnogih koje ste primili. O kojim je nagradama riječ?
DB & MČ: Young Guns Award 7 je nagrada koju njujorški Art Directors Clubdodjeljuje za 50 najboljih mladih kreativaca iz cijelog svijeta. Među nagrađenima prijašnjih godina su i Stefan Sagmeister, Mike Mills, Ryan McGinness. Par mjeseci prije toga dobile smo New Visual Artist Award odPrint magazina koji nas je uvrstio u 20 najboljih mladih dizajnera 2009. Lijepo je dobiti nagradu za nešto što smo radile, osim toga bitno ih je jako brzo zaboraviti i raditi dalje. Osjećamo se izvrsno, muče nas jedino povremeni iracionalni strahovi vezani uz podrijetlo organskih proizvoda i začudni miris u zgradi.
KP: Opišite jedan kreativni proces nastanka kampanje ili nečega što volite raditi u dizajnu? Kako to Dora i Maja rade?
DB & MČ: Prije nego što počnemo zaista raditi redaju se mučni dani egzistencijalnih kriza, samonaukovanja i patnje, razrijeđeni dobrom literaturom, noćnim razgovorima, pokušajima krađe, promašajima, ali u jednom trenutku se uvijek desi bljesak u kojem znamo što ćemo raditi i tada počinje fizički dio posla koji je potpuni užitak i kojeg zaista možemo raditi ako treba bez spavanja, danima.
KP: Što vas dvije čini timom? Zašto ste odabrale jedna drugu, koja što radi?
DB & MČ: Dorini dominantni austrijsko-židovski korijeni su zaslužni za kolekciju male keramike i filatelije. Majina nezgoda iz djetinjstva rezultira neočekivanim i eksplozivnim rješenjima. Dobro se slažemo većinu vremena, a otkrile smo da imamo puno toga zajedničkog još davno, uz obrve na licu. Jedna drugoj najčešće prepričavamo knjige koje čitamo potajno, ali istovremeno. Uvijek se iznova iznenadimo.
KP: Profesionalni povratak u Zagreb ili nešto drugo? I zašto...
DB & MČ: Dok ne uspijemo u svemu što smo si tetovirale na leđima prije odlaska ili ako jednu ne deportiraju zbog glasnog kihanja po slici nekog minimaliste u MOMI nećemo se vratiti. Ove godine planiramo samostalnu izložbu u Bruxellesu pa nakon toga i u Hrvatskoj, čemu se baš veselimo.
KP: Izložba koju planirate u Bruxellesu je nova izložba ili je presjek vaših radova do sada? Što će se vidjeti na hrvatskoj izložbi?
DM & MČ: Izložba koja će biti postavljena u travnju u Wai Wai Space-u u Bruxellesu predstavit će nove radove na kojima upravo radimo. Nakon toga će se ista izložba preseliti i u Zagreb, a više o detaljima za kojih mjesec dana! The Rise of Creative Class, što je naziv izložbe, bit će monumentalno-monstruozni i idilični spektakl za sva, ali baš sva osjetila.
Nema komentara:
Objavi komentar