Smisao života / Terry Eagleton [Zarez: Srđan Sandić ]

Što je smisao života? Terry Eagleton daje tragove mogućih odgovora na ovo pitanje stavljajući samo pitanje pod upitnik. Je li pitanje smisla života pravo pitanje ili samo tako izgleda? Postoji li nešto što se može računati kao odgovor ili je to zapravo neka vrst pseudopitanja? Neki mislioci samo pitanje o smislu života smatraju besmislenim, a argument koji ide u prilog toj negaciji jest da je to pitanje jezika, a ne objekta. Literarnije razjašnjeno, ti će isti mislioci reći da životu možemo dati smisao tako što ćemo o njemu razgovarati, ali on sam po sebi ne može imati smisao kao što ga ne može imati niti na primjer... dim?
Smisao života je u ovoj knjizi sadržajno striktno podjeljen, te tom sistematizacijom vidimo nastavak Eagletonove Teorije i nakon nje kojoj se sadržajno najbolje priklapa baš Smisao života. Teme su: Pitanja i odgovori; Problem smisla; Pomrčina smisla; Je li život ono što od njega učiniš?
Fokus stavljam na dvije potonje teme jer djeluju kao blago prepričana srednjoškolska filozofijska lektira (zbog toga ništa manje bitna), a samim time i dobar vodič za daljnja isčitavanja i instant lijek za samodopadne odgovore u wannabe panel diskusijama uz kavicu, za vas i mene. Knjiga je kratak pregled znanja i mitova o smislu života kroz usta mislioca i onih koji su se takvima smatrali u novijoj povijesti civilizacije. Uzimajući za primjer Kafku, Conrada i Becketta autor propituje smisao apsurda koje ima smisla samo u kontrastu sa sigurnošću. Njihovi likovi, opravdano se raspituju za smisao života budući da samo identificiranje situacije uključuje smisao, kako autor tvrdi. Oni se utoliko ne mogu žaliti da život nema smisla. Par mogućih kandidata za smisao života su svakako sreća i ljubav, no o tim kandidatima i njihovom natjecanju nešto više kasnije.
Beckett je za Eagletona temelj od kojeg kreće u analizi onoga što je smisao za moderniste, a i za današnjeg “suvremenog čovjeka”, te je poglavlje Pomrčina smisla najviše i posvećeno temi i sadržaju drame U isčekivanju Godota.
Estragon je rekao: „Ništa se ne događa. Nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno..”, tako je negdje i s čitavim smislom simbolike koje Beckett isporučuje, koju Eagleton citira i interpretira u Smislu života. Za djelo Samuela Becketta autor tvrdi da je zapelo negdje između modernističkog i postmodernističkog “slučaja”. Njegovo djelo utoliko progovara o osjećajima vlastite privremenosti, ironične svjesti o tome da uopće nije moralno postojati. Smisao mu blijedi pa zaplamsa, briše se čim se pojavi. Smisla nema niti toliko da ga se može imenovati, a kamoli vidjeti što s njim ne valja. Ključan primjer koji radi distinkciju između navedenih inherentnih i propisanih smislova života jest Auschwitz - nakon kojega je sve dvosmisleno i neodređeno. Nakon tog zla teško je, tvrdi Eagleton, biti siguran događa li se išta ili ne, te se nastavlja na Becketta s pitanjem: Je li čekanje Godota događaj ili odgoda događaja? Što je onda čin čekanja? Možda će Godotov dolazak poslužiti kao zdravo otrežnjenje i otkriti da za njim uopće nije bilo potrebe te da nikada nije postojala jedna velika stvar koja je vapila za spasenjem... već je to sve dio lažne svijesti? Nestabilnost smisla glavni je razlog problema u opisivanju Beckettovog djela kao tragičnog, jer je previše neodređeno. Drugi razlog leži u tome, što je u cijelom tom pristupu pisac utkao svoju “ irsku” sklonost razobličavanju i ismijavanju umišljenih veličina, baš kao što je Stevan Sremac napravio u Pokondirenoj tikvi. Eagleton dalje objašnjava da u pronalasku i objašnjavanju smisla glavna barikada leži u definiranju istih, odnosno, svi pojmovi koji koreliraju sa Smislom poput: život, ljubav, moć, čast, istina, užitak, sloboda, razum, država, nacija, Bog, požrtvovanost, kontemplacija, samozatajnost, smrt... jednako su teško objašnjivi i u žustrom su natjecanju za prvo mjesto u odgovaranju na pitanje smisla života.
Autor ponekad napreskokce ubacuje misli velikih filozofa i filologa, te ih dekonstruira, čime knjiga na trenutke izgleda kao prijepiska, na trenutke kao prepisivanje, a na tren samo kao čista interpretacija ideja koje su kolale u određenim estetsko-misaonim razdobljima, ponajviše u modernizmu i postmoderni. Na početku knjige kreće s Wittgensteinom i njegovom startnom pozicijom pri radu na Filozofijskim istraživanjima, dakle važnosti razlike između pravih i lažnih pitanja. Nastavlja Nietzscheom kod kojega se hvata na ideju da životu smisao dajemo mi, a ne neki pretostavljeni, imaginarni autoriteti (Bog). Svoje referiranje nastavlja Heideggerovom knjigom Bitak i vrijeme, ali samo na tren da bi odmah “skačio” na Sartrea pravdajući poziciju da “možda svi ljudi razmišljaju o smislu života, ali neki iz opravdanih povijesnih razloga imaju jaču potrebu da se udube u takvo razmišljanje”, poziciju koja objašnjava da pitanje smisla života nije niti može uvijek biti jednako bitno, važno ili interesantno, te da je društveni kontekst to što to pitanja omogućuje odnosno onemogućuje. Sam kraj knjige je nešto suzdržaniji i jasniji jer uvodi manje referenci: Aristotela, Juliana Bagginia, Roberta Nozicka i nekoliko Freudovih interpretacija i zaključaka. Zanimljivo je što eksplikacija smisla života u posljednjem poglavlju sasvim jasno podrazumijeva pobjedu ljubavi i sreće kao dva ključna fenomena koja bolje od ičega objašnjavaju jednostavnim jezikom što smisao može i mora biti. Eagleton prepričava i objašnjava Aristotelove glavne argumente: “..sreća funkcionira kao neka vrsta polazne vrijednosti u ljudskom životu, u smislu da nije razumno pitati zašto želimo biti sretni. To nije sredstvo kojim se postiže nešto drugo, kao što se to uglavnom može reći za novac ili moć. Sličnije je želji za poštovanjem...” S druge strane uvodi Bagginijevu prilično nearistotelsku ideju sreće koja je više nego očita u scenariju koji posuđuje od filozofa Roberta Nozicka, te navodi primjer: “Zamislite da ste priključeni na nekakav stroj, nešto slično superračunalu iz filma Matrix, koji bi vam omogućio da doživite virtualno iskustvo potpune, nesmetane sreće. Zar ne bi većina ljudi odbila taj zavodljivi raj zato što je nerealan?”. Baggini naime vjeruje da bi većina ljudi doista odbila mogućnost da se priključi na stroj za sreću i, tvrdi Eagleton koji se ovdje postavlja kao debatni sudac, u tome ima svako pravo. Pravi literarni aktivizam autor pokazuje tek na kraju knjige gdje kroz, istina, vrlo liberalnu prizmu objašnjava današnje pomanjkanje smisla i potrebe za istim, a ujedno kritizira popularni (američki) pristup konzumacije života: “Neobuzdana jouissance koja nalaže čovjeku da uhvati trenutak, iskoristi priliku, ispije još jednu čašu i živi svaki dan kao da mu je zadnji očajnička je strategija da se nasamari smrt, strategija koja je uzalud nastoji prevariti umjesto da je pretvori u nešto pozitivno. U svom mahnitom hedonizmu odaje počast smrti koju nastoji poreći...”
Ipak i nakon te, rijetko osobne konstatacije autor se vraća na Wittgensteina potkrepljujući glavnu tezu knjige, da smisla možda baš i nema: “Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti. Naravno, tada više ne ostaje nikakvo pitanje; i upravo je to odgovor. Rješenje problema života vidi se u nestajanju ovog problema.”
Terry Eagleton je napravio kratki mali vodič kroz povijest recentne misli o smislu života, pa je utoliko to odličan podhvat. Glavni je prigovor što je većina knjige nekoherentno povezana u tematski smislena poglavlja s primjerima koji ne drže toliko vodu argumenata koliko je s početka knjige izgledalo da hoće. Priznanje (možda) vlastitom krahu ove knjige pokazao je s par stranica na samome kraju na kojima preporuča što treba pročitati da bi se njegov rad mogao bolje razumjeti. Navodeći Aristotela, Schopenhauera, Nietzschea, Wittgensteina, Modernizam i Postmodernizam, Marxa, Freuda i “ostale”, više je nego pretenciozan, jer se na početku knjige ogradio od toga da je sam filozof, iako je pokušajem analize upravo išao u korak sa filozofskim pokušajima objašnjavanja fenomena, što nije loše, ali nije ni u potpunosti dobro.