Reborn- Early diaries by Susan Sontag

“I intend to do everything...I shall anticipate pleasure everywhere and find it too, for it is everywhere! I shall involve myself wholly.....everything matters!”

Dnevnici koji nisu bili planirani za objavljivanje –objavljeni su. Osjećaji, htijenja, žudnje, anonimnosti, ideje, potrebe, perverzije u pisano-reduciranijoj formi su ogoljena, izbačena, otisnuta...
Susan Sontag je u jednom razgovoru sa sinom, kako, kao urednik izdanja Reborn -early diaries 1947 – 1964 by Susan Sontag navodi, izjavila : “Ti znaš gdje su dnevnici”, a on je to mnogo kasnije, nakon njene smrti – shvatio kao znak ili dozvolu za objavljivanje. Ono voajersko u nama upravo uvijek trči ka detaljima, ka privatnom, ka ne nužno obrazlaganju ponašanja i misli koliko ogoljavanju. Potreba za ulazak u svaki mehanizam emocije, a to nam je poglavito zanimljivije kod javnih ličnosti, nešto je što bi ova knjiga mogla utažiti, pa čak ako i niste nužno fan Susan Sontag.
Na izvjestan način ovaj tip journala čitatelja razoružava bilo kakvog vrednovanja, ako ni zbog čega drugog, onda zbog entuzijazma koji može imati samo četrnaestogodišnjakinja puna gladi i ljubavi prema pisanju i čitanju; potom kao mlada majka, kao feministkinja, kao istraživačica, kao intelektualka, kao emotivna disidentica. Tekstovi obojeni dosjetkama, idejama i planovima, svojevrsnim mazohističkim moranjima ili samo prepisanim, ukradenim mislima velikana ono je što se može zvati sexy pisanjem. Dnevnici u tom smislu razotkrivaju talent i pretpostavke na kojima će kasnije etablirana spisateljica graditi svoj opus kako kroz autore kojima se bavi, tako kroz muziku i teatar koji gorljivo pohodi. Većina dnevnika mladih ljudi ima istu “glavu i rep”: Obojeni emotivnim disbalansima, erupcijama, kaotičnošću i nesigurnostima s aplikatornim tendencijama – pri čemu uvijek pokušavaju usmjeriti svoj život; ne nužno ga objasniti, već prepričati. Manfred Jürgensen definira dnevnik kao pripovjedni žanr, dokument suvremene povijesti (povijesti u kojoj nastaje) koju bilježi subjekt kao privatni individuum i kao društveni suvremenik. Glavna tema dnevničkoga subjekta je i pokušaj identificiranja sebe unutar vlastite egzistencije kao i tumačenje vremena i povijesti.
Dnevnik je počela pisati s dvanaest godina. Objavljeni dnevnici kreću od 1947. Već s petnaest uspijeva iznijeti svu anksioznost, bijes i razočarenje koji će ju pratiti cijeli život (barem kao literarni motiv) polazeći od općih mjesta ka vrlo specifičnim privatnim asocijacijama: izgovaranje krive stvari, uvježbavanje govora i/ili što reći sljedeći dan, mržnju unutar obitelji i mržnju spram sebe (zbog povremenog laganja) do trenutka priznanja i prepoznavanja da vlastitoj majci nije kćer, već subjekt, prijateljica, sudružnica. Takvom agonijom i tim tonom obuzet je cijeli dnevnik.
Kroz Early diaries uspjevamo upoznati Sontag i kao mladu, ambicioznu učenicu zaljubljenu u književnost i znanje, punu filozofijskih predznaka. Usput i kao hrabru i poprilično decidiranu osobu s nedorečenim, ali i prilično jasno određenim pogledima na svijet. U nizu ispisanih fascinacija, dominantnu ulogu imaju gay-straight vokabular, vlastiti gay identitet na kojemu vrlo pažljivo “radi”, žena imenom H. i sin David. Iako je, poput brojnih drugih dnevničkih zapisa, i dnevnik Susan Sontag prostor u kojemu (nesvjesna sudbine koja će ga čekati) komunicira sa samom sobom. Nasuprot brojnim primjerima autora/ica koji su vodili dnevnike s namjerom njihova kasnijeg objavljivanja, ona to nije imala namjeru, ali Rieff opravdava izdavanje jer kako kaže: “Da nisam ja to napravio, netko drugi bi”- misleći pri tom na Sveučilište u Kaliforniji u čijemu su arhivu i ostavljeni). Pitanje koje se zbog toga u ovom slučaju nameće je: s kakvim očekivanjima čitatelj/ica može pristupiti ovom dnevniku? Je li potrebno biti upoznat s djelom i životnim putem Susan Sontag ili mu možemo pristupiti kao samostalnom uratku. Uspio dnevnik (prema Jürgensenu) dokazuje svoju validnost i vrijednosti izmjenjivim identitetom ulogâ autora i čitatelja, što je u slučaju ovih dnevnika više nego očito, dakako s nešto manjebrojnom publikom. Čitateljska recepcija je ovdje osuđena na razumijevanje i identificiranje s ovom nimalo prostodušnom autobiografskom formom. Od ekstremne ozbiljnosti, pokušaja etabliranja autoriteta, apsolutne netolerancije spram bilo kakvog mediokritetstva Early Diaries nam otkrivaju i iznimnu ranjivost autorice koja pomalo iznenađuje. Dnevnici, kroz pažljivo odabrane djelove, pokazuju nevjerojatan razvoj misli na koju je utjecalo intenzivno čitanje kao i dnevni kontakti; od perioda kada je bila učenica, studentica koja otkriva svoju biseksualnost do upoznavanje i udaje za Phillipa Rieffa i rođenja sina. Najintrigantniji dio dnevnika (u senzacionalističkom značenju) su dijelovi pisani u Engleskoj, kada je napustila sina i muža s kojim je brak propao i kada ulazi u vrlo intenzivnu lezbijsku vezu. Postoji nešto katarzično u pristupu pisanju koje je gajila u dnevniku. Nešto tragično i konačno s mišlju o nastavku, nikako predaji - Sontag stalno ističe svoju enormnu glad za znanjem, potrebu za iskušavanjem i isprobavanjem svega što je novo.
Dnevnik tome vrlo predano svjedoči.

Objavljeno u Zarezu