“Ona je živjela u sramoti, kao što je on živio u patnji, ona je bila obeščašćena, kao što je on bio prognan, i osveta- osveta neka sad bude njihova bratska ljubav.”
Konačno je prevedena jedna od možda najznačajnijih pripovjetki Thomasa Manna, Wälsunška krv. Smještena u kontekst zbirke pripovjedaka namjerno ograničene na rani period Mannova stvaralaštva i prvo pripovjedačko razdoblje, dobiva dodatno na vrijednosti. Namjera je bila prirediteljice i prevoditeljice predstaviti nekolicinu njegovih temeljnih umjetničkih preokupacija.
Njemačku književnost prve polovine dvadesetog stoljeća najdostojnije reprezentira upravo Thomas Mann (od Budenbrokovih 1901. do Ispovjesti varalice Feliksa Krula, 1954.), autor, poznat po svojim intertekstualnim postupcima, pa i upotrebe arhaičnog jezika. Romanopisac iznimnog talenta, široke erudicije i sposobnosti dubokog zahvata i uvida u problematiku čovjekove egzistencije. U njegovim proznim ostvarenjima (Čarobni brijeg, Josip i njegova braća, Doktor Faustus i dr.) najsnažnije je došla do izražaja politička filozofija europskog građanskog društva onoga vremena.
Njegove su središnje i omiljene teme antagonizam duha i života; zdravlja i bolesti; umjetničkog i (malo)građanskog, kao i fokus na položaj umjetnika i intelektualca u datom građanskom društvu (bezvremenska tema).
To se vrlo dobro može iščitati već u prvoj objavljenoj pripovjetci – Viziji - koju kao osamnaestogodišnjak, 1893., objavljuje pod pseudonimom Paul Thomas. Pitka je to i sanjiva naracija ispunjena minucioznim preslicima visoke prijemčljivosti mladog uha i oka o boli, o vrijednosti koju voljenje poprima samo kada bol nastupi. U Smrti autor ukazuje na sistemske pogreške (ne)definiranog htijenja, želju za vlastitom smrću koja kada se “obistini” ne znači da je fizičko nestalo već da si umro zbog Drugog, tvog voljenog Drugog, jer je Smrt ušla u krivu sobu i sa sobom povela Drugo tijelo. Smrt u epistolarnoj pripovjednoj formi prati dnevnik čovjeka koji je odlučio umrijeti; čovjeka koji zna datum svoje smrti; onoga koji se namjerno i nenamjerno oprašta; onoga koji vidi melankoliju; onoga čiji koraci postaju sve sjetniji i sjetniji; onoga koji vjeruje da nam već misao o nečemu u život uvodi baš taj sadržaj, da je odluka o smrti namjerna. Na kraju se pokazuje da unatoč možda i psihologijski “čistoj namjeri” ništa ne garantira uspjeh; odnosno taj uspjeh dolazi u drugome, pojedincu ili situaciji.
Ormar, podnaslovljena Priča puna zagonetki s umirućim Albrechtom van der Qualenom je pak tiha oda smrti. Životni put, vlak, sjena i ormar, starica, blatnjavi putevi, stoje u redu kao sinonimi za umiranje, sa željom da ublaže neizbježnost. Albrecht je čovjek koji ne voli mjerenja niti znanja koja mu ova društva daju; ne želi znati gdje je, niti koliko je sati, je li noć ili je jutro, ”jer taj sumrak je uvijek isti”. Dobro je poznato da je Mann bio pod velikim utjecajem svojih suvremenika (Nietzsche, Schopenhauer, Wagner), kao što su i poznate prijepiske s također briljantnim autorom Hermanom Hesseom. Glavni lik obrisno vrlo sliči Stepskom vuku ili stepskim vukovima; udaljen je, decentan, pun lijepih manira i dobrog odgoja – usprkos tome snen. Ili je to bila priča o umiranju u snu. Kako se nekoliko puta navodi u pripovjetci: “Sve treba biti neizvjesno..”
U Luischenu pak predstavlja Amru s karakterom punim narcizma i bovarizma te njenog muža koji se stalno ispričava, kaje i žali. Vrlo precizni opisi sadomazohističkog odnosa pri čemu negativan vrhunac kulminira javnim sramoćenjem i gdje kraj istog donosi jedino smrt. Mann kao narator daje tihu moralnu osudu, ali i dalje realistički opisuje slijed situacije koja moralnu osudu opisuje kroz situaciju per se i gdje ne treba zaključak jer zaključak je smrt, a uvod istoj je društvo koje forsira humor, društvo koje sebe smatra početkom i krajem.
U Gladnim ljudima nas pak upoznaje s Detlefom, čovjekom koji upoznaje “vlastitu suvišnost” kako kroz glazbeni motiv iz Tristana, tako i kroz naraciju koja sveobuhvatno govori o čežnji; kako kroz tonove, tako i kroz Detlefa koji se definira kao sjetni usamljenik “koji se gubi u zavisti i ljubavi prema svijetlom i običnom životu”. Na vrlo petrarkistički način Mann nam Detlefa predstavlja kroz njegovu ljubav prema Lilli, opsesiju od koje on priželjkuje da ga ona “spasi, zaustavi”. Pitanje koje se nameće u Gladnim ljudima pitanje je ustrajnosti, zaustavljanja sebe od odlazaka radi ponovnih povrataka, pitanje izbjegavanje tuge i rezignacije, mogućnosti stavljanja umjetničkog i strastvenog u kohabitaciju s realnim i normalnim. U harmoniju(?)
Za razliku od ostalih pripovjetki u ovom izboru Tristan je već postojao u hrvatskome prijevodu, ali, kako ističe urednice i prevoditeljica Štefica Martić, bilo je sasvim na mjestu ga ponovno prevesti i objaviti. To je naime, još jedna wagnerovska tema u kojoj se autor vrlo esencijalno bavi sukobima života i umjetnosti: onog trivijalnog života kao glavnog “neprijatelja” ljepoti (dok se radnja događa na mjestu gdje će se dva desetljeća kasnije odvijati radnja Čarobne gore - u sanatoriju). Poznavatelji Mannova opusa tvrde da je Tristan neka vrst predloška za kasniji roman koji će znatnije i šire obraditi sličnu tematiku. Posljednja pripovjetka, po kojoj ova zbirka i nosi naziv, je Wälsunška krv, još jedna u nizu pripovjetki s nazivnikom wagnerovske teme. Prvi puta je objavljena 1906., a ubrzo ju je Mann povukao te je u limitiranoj nakladi ponovno objavio 1921. Priča je to o blizancima, bratu i sestri odgojenima u “kristalnoj kugli” roditeljskog doma koji im je pružio mogućnost egoističnog i nadasve luksuznog odmaka od sadašnjosti i koji ih je, na kraju, odveo u incest. Bez puno objašnjavanja Mann osudu ili pohvalu tog čina daje u trenutcima Siegmundove dvojbe, ali ne i njene. Opisujući “zabranjenu ljubav” Mann se ne ustručava ukazati i na svu bolesnu uzvišenost te odluke ili namjere ili neophodnosti u kojoj su se brat i sestra našli, već upravo kroz taj drski podhvat uspješno oslikava dvije narcističke prispodobe koje štiti vrijeme i mjesto u kojima su se našli, kao i nedostatak pažnje svijeta (obitelji) koji bi ih trebao “spasiti”.
Odabir gore spomenutih pripovjetki nikako nije slučajan jer upravo kroz vrlo fino protkanu nit, Mann govori i oslikava već istaknutu bezvremenost tema koje su ga fascinirale i koje bi u suvremenoj interpretaciji sigurno dobile nazivlje queer (ne samo zbog spornih dnevnika autora ili novele Smrt u Veneciji) ne samo zbog zbog koketiranja sa kontroverznim temama (incest, pedofilija, homoseksualnost, preljub...) već i svojim predstavljanjem likova koji iako naizgled predstavljaju društveno uzorne subjekte, u svojoj su intimi od takve slike gotovo beskonačno udaljeni, što je poglavito za doba u kojemu je autor živio bilo više nego neuobičajeno.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar