Per Petterson: Kad smo krali konje [Srđan Sandić, Zarez]

Sami odlučujemo kada će boljeti

Trond Sander, čovjek koji je izgubio ženu i sestru, čovjek koji se nada da će svoju usamljenost izliječiti osamljivanjem, čovjek koji je izgubio interes za bilo kakvim razgovorom, koji kada se napije sluša Billie Holiday, a svom prošlom životu daje više nego prolaznu ocijenu: “Bio sam sretan”. Do uzroka odluke (ili tek jednog od uzroka) da se udalji od svijeta i osami se - napuštanje od strane oca kada je bio mali – vodi nas na suptilan način: kroz retrospektivu, kroz portrete, kroz sjećanja... Zašto je otišao, kamo je otišao, zašto se nikada nije javio?
Fotorealni opisi s nadrealnim trenucima: prvi susjed je davno nestali blizanac, prijatelj iz djetinjstva se vraća, kćer ga nakon dugo vremena pronalazi, ali ne previše zabrinuta. Pitanje koje onda njemu postavlja jednako je onom koje bi on postavio svom ocu: “Zašto se nisi javio? Obavjestio? Najavio svoj odlazak?”
Melankolija je epicentar bujice emocija koje na vrlo tih i kultiviran način oblikuju ovu knjigu, te je moguće baviti se samo jednim detaljem, a zapravo objasniti cijelu priču ovog romana. Odabrani detalj je pitanje koje oblikuje, utjelovljuje i oživljava tu sjenu koja prati ovu knjigu, a to je tuga. Tuga zbog, tuga za, nije važno. Subjekti su određeni: Trond, njegov otac, Jon, kći, njemački nacisti; kao i datumi: 1999, godina osamljivanja i 1948, godina gubitka oca. Možda bi bilo krivo reći da ovaj roman na neki način aplaudira neugodnim životnim iskustvima kao jedinim vrijednim situacijama iz i zbog kojih čovjek “ide naprijed”.
Pitko, suzdržano pisanje s povremenim izletima razočaranih konačnosti, koje samo jedan šezdesetsedmogodišnjak može izreći, pravi je melem za napaćene duše koje traže još jedan oblik pečata za njihova vlastita dvojenja, strahove i nekonvencionalnosti kojima svjedoče. Trond je (ili bi mogao postati) paradigmatski primjer lika koji ujedinjuje: mirno ophođenje s tugom, nepošteno udaljavanje od voljenih, konstruktivnu introvertiranost, sklonost ka romantičnom, čovjeka koji je isključivo bio inspiriran macho-herojima. On je dakle melankolični lik koji tek tihom upornošću i stoički podnosi udarce sudbine.
Rasplet se događa na više razina, kako samim pojavljivanjem likova koji ne traže opravdanja, tako i jasnom porukom kćeri o tome da razumije očev odabir, ali to i dalje ne znači da ne mora imati telefon s kojega se može (mora!) javiti. Jasnija poruka raspleta je i druga nit koju kao čitatelji prepoznajemo, a to je jedna od važnijih lekcija koju je naš heroj naučio: “…sami odlučujemo kada će boljeti”. Postoji li uopće mogućnost da nešto zaista prebolite ili je to samo fraza koja se koristi u slučaju zaborava i najmerne ignorancije? U slučaju da vam se vrati, kako živjeti s njom? Zaboraviti opet? Isčitavanje Tronda kao lika vodi dalje u pretpostavku da svatko od nas ima neki prekidač, sklopku, detalj, glupost od koje nesvjesno dijelimo vrijeme na prije ili kasnije, osjećaje na intenzivne i tupe, neko mjesto na koje odlučujemo staviti točku. To vrlo vjerojatno nije ona krajnja granica do koje smo trpjeli jer točku nesvjesno određujemo kako bismo se osigurali da se ista situacija neće ponoviti, dakle, gotovo na samom početku. Trondu je točka bila ispunjenje davne potrebe za mirom s cijelim nizom izgovora, htijenja da (možda) ponovno proživi život koji je iza, završio, okončao.