Kazuko Kono je rođena prije 27. godina, od prošle godine se preziva Hut(udala se za hrvatskog državljanina). Već puno godina studira po Zagrebu, svašta i ništa - voli reći. Završava - kako sama kaže – kao propali apsolvent hrvatskog i ruskog jezika i književnosti. Jedno je vrijeme čak studirala i rumunjski. Na znanju hrvatskog joj većina Balkanaca može zavidjeti. Aktivno prevodi s hrvatskog na japanski i obrnuto. Od prevođenja živi dok iz čiste ljubavi pjeva. Nastupa u bendu WCIF (Welcomin´ Committee in Flames). Bend je postao vidljiv još 2006. zbog karizmatičnog bubnjara i supertalentiranog gitarista, a onda je 2007. došla Kazuko kao šećer na kraju. Bio je to sjajan PR i početak odlične i uspješne suradnje. WCIF su već mnogo puta nastupali po Hrvatskoj i Europi. Sviraju, kako na službenojmyspace stranici piše, garage, punk s melodramatičnim i perverznim popstihovima. Troje je tih trash' n' roll kamikaza. Kako se sami predstavljaju, redom: Mr. Drumsonic kao čudni i netalentirani bubnjar poznat također pod imenom DJ Hellsonic, drugo umjetničko ime je Dodo Eichmann, gitarist, a treće Kazuko koju ovdje i predstavljamo. Kazuko pak nije toliko bliska ideologiji rock' n' rolla – a kada i je - onda je to prevedeno u suvremeni kontekst - dizajnerska odjeća, nekad fini restorani, nekad ultimativno trash mjesta, nekad Tokio, a nekada Celje. Pravi izazov prave umjetnice - spajanje nespojivog.
KP: O čemu se pjeva u WCIF-u? U koju vrstu, podvrstu spadate?
K. K. H.: Ja najmanje znam o tome, ali navodno se kaže - garage, neka podvrsta rock' n' rolla, mislim. Prije nego što sam počela s bendom, nisam uopće znala što je to do vraga garage, a sad nakon par godina još uvijek ne mogu baš prepoznati kad nešto to je, a kad nije, ali me u biti boli dupe jer mrzim filozofirati oko takvih stvari, ja samo pjevam bez obzira na vrstu glazbe.
KP: Kako i kada se osnovao WCIF? Ti si bila očekivana i odabrana?
K. K. H.: Godinu dana prije nego što sam ušla u bend, znači oko 2006. moji dragi šefovi, tako ih zovem, bili su dobri prijatelji i odnekud im je pala ideja da bi osnovali bend iako bubnjar nikad prije ništa nije svirao, dapače, navodno je cijeli život mislio da je antitalent što se tiče muzike, ali eto vjerojatno pod utjecajem velike količine alkohola i krize srednjih godina, odlučio se na taj izazov. Prvo su imali drugu pjevačicu, ali kad je ona otišla iz benda, šefovi su odlučili potražiti Japanku jer su obožavali japanske bendove, navodno zato što Japanci imaju specifičnu boju glasa. Kako kažu, nisu se baš puno tome nadali, s obzirom na broj Japanca koji živi u Hrvatskoj, ali su dobili moj mobitel od zajedničkog frenda i pitali su me hoću li pjevati u bendu. Ni sama nisam znala hoću li ili neću, ali kako sam bila velika obožavateljica Karaoka, ipak sam otišla na "audiciju" na kojoj sam bila samo ja, misleći ako mi hoće prodati skupu vazu ili nešto (to je popularan kriminal u Japanu, zoveš ljude pod nekakvim izgovorom i kad se nađete, hoće ti prodati neke skupe perverzije) kako ću vrištati i otići. Nisam baš sigurna jesam li baš odabrana, jer nema puno Japanki u gradu... to je još dan danas misterija, možda su svih ovih godina imali plan B, samo ga nisu bili u mogućnosti iskoristiti...
KP: Pjevaš li na hrvatskom ili?
K. K. H.: U Welcomin´ Committee in Flamesu pjevam samo na engleskom i japanskom., ali to nitko ne zna jer se moj glas nikad ne čuje na koncertima. Ne znam imam li toliko sitan glas, ali kako nemamo bas gitaru, moramo jako ozvučiti gitaru i pola seta bubnjeva pa se na kraju glas najčešće ne čuje, aliwho cares. Zapravo, vrlo uskoro počinjem pjevati i na hrvatskom, ali o tome kasnije...
KP: Uz to što pjevaš, cijeli si život svirala klavir i flautu. Ima li naznaka da ćeš nastaviti, možda u bendu?
K. K. H.: Flautu kratko, ali sam klavir svirala 12 godina i još uvijek tu i tamo sviram, to je kao neka vrsta hobija. U bendu sam malo svirala klavijature, ali smo skužili da entuzijazam pada čim stanem pred klavijature pa sam prestala. Htjela bih probati bas ili bubnjeve, ali mi je ipak najdraže pjevati jer onda mogu skakati i istresti svu energiju iz sebe. Svirajući instrumente nisam sigurna hoću li moći jednako energično histerizirati uokolo po stageu.
KP: Uskoro izdajete album i to ni manje ni više nego u Švedskoj? Ukratko o njemu.
K. K. H.: Svaka naša pjesma traje prosječno minutu i pol tako da će biti 20-ak pjesama na njemu, od starih do najnovijih. Od početka do kraja čista energija, toliko koliko može biti na studijskoj snimci, ali možda netko neće prepoznati da smo to mi jer na koncertima inače sviramo i pjevamo vrlo kaotično i nekad skroz neprepoznatljivo! To je zapravo talijanska etiketa koja se preselila u Švedsku i imali smo dogovor za izdavanje albuma kod njih prije godinu dana, ali snimanje se jako odužilo. Bili smo lijeni, životni problemi, nismo se podnosili, htjeli smo se ubiti... blablabla i tek sad je to završeno tako da nismo sigurni jesu li Talijani još uvijek za, ali nadamo se da jesu. U svakom slučaju izdat ćemo to bez obzira na sve.
KP: Čujem da imaš drugi projekt, odnosno drugi bend?
K. K. H.: Yep, to je sad brand new informacija koju moram proširiti do svakog kutka RH-e! Zove se BITCHSLAP!! Ovo je stvarno jako čudna priča. Nakon svirke u Močvari, na praznom stageu sam našla malog anđela koji je tako slatko spavao, tako mirno da sam doslovce buljila neko vrijeme i umjesto da to slatko stvorenje gurnem na pod i silujem, probudila sam ga i razmijenili smo broj. Unatoč većoj dozi alkohola koji je kružio u meni, uspjela sam se obuzdati, fakat sam ponosna na to, yes! Kasnije sam upoznala njegovogfrenda koji mi je na prvi pogled izgledao kao moj "najveći obožavatelj",skins, a u biti jako drag Marko i tako smo on, ja i anđeo koji je spavao nastageu, odnosno Trpimir skupa osnovali bend nakon što smo progutali nekoliko troduplih viskija. Oni sviraju u hardcore bandovima i mislila sam da nemamo baš sličan ukus u muzici, ali smo skužili da imamo zajednički zadatak koji ćemo absofuckinglutely ostvariti! Punk’ n’roll muzika s popelementima i puno orgazmičkog vrištanja, bit će puno žestokog veselja! Za razliku od WCIF-a pjesme će uglavnom biti na hrvatskom, tu i tamo na engleskom pa će mi to biti zanimljiv izazov! Kad ću već pjevati na hrvatskom, bilo bi dobro da nas pozovu na Eurosong da predstavimo Hrvatsku, samo da imam državljanstvo. Uskoro ćemo otvoriti svojmyspace pa tamo chekirajte što će za vas pripremiti Marko, Trpimir i Kazuko!!
KP: Kako bi opisala hrvatsku glazbenu alternativu?
K. K. H.: Pojma nemam o tome. Ni prije ni nakon što sam ušla u bend, nikad nisam pratila alternativnu glazbu, volim pop i klasiku, ali i nisu mi baš dragi oni koji pretjeraju s "alternativom" i prave od toga ne znam što, kao da je to djetelina s 4 lista. Upoznala sam dosta ljudi koji preziru nešto samo zato što je mainstream, a ne ona njihova cool alternativa.
KP: A "scenu"?
K. K. H.: Meni se sviđa što je Zagreb jako malen pa možeš prilično lako saznati što ima u gradu, za razliku od velikih gradova, ali opet ne bih znala puno o sceni otkako sam se skrasila i postala obiteljski čovjek (grohot).
KP: Što nedostaje hrvatskoj glazbenoj (alternativnoj) sceni, a što zagrebačkoj?
K. K. H.: Ne znam pripada li to glazbenoj sceni, ali jako mi fale mjuzikli! Toga skoro uopće nema. Mislim da fali svašta, ali ujedno se i događa dosta toga s obzirom na veličinu grada i broj stanovnika. Često sviramo uSloveniji i primijetila sam da puno klubova ili događaja prima dosta pomoći od države ili grada, to nam pričaju organizatori, za razliku od ove Lijepe Naše. To svakako dobro pokazuje stav države prema (alternativnoj) glazbenoj sceni.
KP: Već si preko deset godina u Hrvatskoj pa možeš nešto reći i o hrvatskom društvu? Možda ocjena stava Hrvata prema strancima, jer iako si udana i dalje ne uživaš sva prava kao drugi državljani? Što misliš o tome?
K. K. H.: Ne mislim da je drugdje puno bolje, ali je istina, ne osjećam se ugodno niti dobrodošlo u ovoj zemlji, ali moram priznati da je neka opća situacija sve bolja i bolja. Kada sam ovdje došla 1998., nije bilo puno stranaca, odnosno stranaca druge boje kože pa sam se zaista osjećala neugodno kad bi me ljudi gledali kao da sam klaun ili još gore duh, biće druge dimenzije, pa ti ogavni izrazi s kojima su mi se obraćali… Međutim, u zadnje vrijeme ljudi su se nekako navikli na druge rase, vjerojatno zbog velikog broja turista iz cijelog svijeta, pa je nekako bolje. Ne možemo sad ići u detalje je li zaista nestao rasizam (btw. to nikad neće nestati nigdje na svijetu) ili slično, ali je nama svakako bolje.
KP: S obzirom na to da puno nastupate, kada vas se ponovno može čuti u blizini?
K. K. H.: Svirat ćemo u Rogaškoj Slatini 26.veljače, a u ožujku u Rijeci, ali u ožujku ćemo još negdje svirati, pa chekirajte na našoj myspace stranici. Kako govori naše ime benda, tu smo da vas dočekamo u plamenu rock´n´rolla, progutamo i izgnječimo vas - only to make you feel up side down!!
| Razgovarao: Srđan Sandić
Objavljeno na www.kulturpunkt.hr
Nema komentara:
Objavi komentar