Nenad Ivić je profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tekstove o tekstovima objavio je u časopisu Gordogan gdje je jedan od članova uredništva. U svojim se tekstovima Ivić predstavlja kao društveni kritičar, povremeno s diskretnom autobiografskom crtom, a gdjekad i polemičkom. Knjiga Napulj i druga imaginarna mjesta donosi nam izbor tekstova koje je Ivić objavljivao u proteklih tridesetak godina. To su eseji koji na vrlo spretan način povezuju dvije velike autorove strasti: prošlost i književnost. Autor piše o velikanima svjetske književnosti, sastavlja minijature, govori o teoretičarima i ocjenjuje knjige stvarajući rukopis koji na nevjerojatan način spaja i klasično i moderno, poetsko i znanstveno.
KP: Naslov knjige je Napulj i druga imaginarna mjesta. Zašto Napulj?
N.I.: Upravo stoga što ga u samom tijelu knjige nema. Napulj je sanjano mjesto, poput Calvinovih Città imaginarie, poput platonističke ideje možda. Govori stanovitu prazninu i manjak, neuspjeh svakog završavanja. Ima nešto vulgarno u zadovoljstvu sa vlastitim završenim tekstom. Međutim, ta vulgarnost je istodobno i zalog figuriranja teksta u ekonomiji tekstova i autora, tj. drugačije rečeno, u kulturi.
KP: Jedan od tekstova iz spomenute zbirke Napulj i druga imaginarna mjesta je i onaj iz ranih 80-ih o dandyma. Oni su danas mutirali i transformirali svoj identitet. Tko su današnji nosioci tog identiteta u književnosti, postoje li uopće?
N.I.: Oscar Wilde je nemoguć u svijetu u kojem su nogometaši i manekenke uzor života, a wikipedia uzor znanja. Wilde je govorio otprilike da Engleska još nije spremna za njega i to je proročanski u jednom posebnom smislu: danas, sto godina kasnije, svijet je spreman za anti-dandyje koji odgovaraju na utvaru Wildea.
KP: Jedan od zanimljivih naslova u knjizi je i Kako studentima govoriti istinu o povijesti. Koji je populistički odgovor na to pitanje?
N.I.: Populistički odgovor je pred nama posljednjih dvadeset godina, u svakodnevnici novina, publikacija o Gotima i Stepincu, da spomenem samo neke. Doista se može žaliti za antikom, kad povijest nije bila važna u onom smislu u kojem je postala važna u XIX. stoljeću.
KP: Prva rečenica u tekstu o mikrofašizmu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da je fašizam diskreditiran. Obrazlažeš to lažnim proklamiranjem onih koji su duboko u sebi zagađeni tom ideologijom. Može li se uopće govoriti o smrti mikrofašizma u skoroj budućnosti ili je to najnoviji i najopasniji mutant nakon eskapade sredinom dvadesetog stoljeća?
N.I.: Fašizam je diskreditiran u ime političke korektnosti ("pa ipak smo mi svijet") ali zbog toga nije nestao iz svakodnevnog ponašanja. I on je, kao i populistička povijest s kojom često ide zajedno, stalno pred nama i u nama, u obliku mikrofašizma među ostalim. To samo po sebi nije ništa novo ni posebno značajno, iako poziva na stalnu borbu. Postaje značajno kad se mikrofašistički stavovi ustanove kao norma neke kulture, kad isključivanje na svim razinama postaje način života i pisanja.
KP: Kada se piše književna kritika, kada se pišu osvrti ne može se ne misliti o tome - kome se obraćamo. Kome si se ti obraćao kroz svoje tekstove?
N.I.: Samome sebi. Neki su mi tekstovi bili ponuđeni, ali uvijek sam, najprije, pisao samome sebi, ne stoga što mi drugi nisu važni, nego stoga što mi često kriteriji drugih djeluju upitno. Ako ispitujem neke izvjesnosti u tekstovima o kojima pišem, ne mogu svoje ispitivanje ograničiti samo na te tekstove. To ne znači da sam sam sebi neizvjestan nego da su i moje izvjesnosti jednako tako podložne ispitivanju kao i izvjesnosti drugih. Ne čita se nekažnjeno Marka Aurelija: gnušam se onih koji su sposobni, vrlo akribično, učeno i često ispravno pronicati tekstove drugih suspendirajući pritom pronicanje samog sebe kao subjekta koji proniče.
KP: Postoji li "viša" zadaća pisca koji piše tekstove o tekstovima. Koje su opasnosti i prednosti?
N.I.: Ovo "viša" mi djeluje jako devetnaestostoljetno. Pisanje, kao što je govorio Sartre, ne spašava nigdje i nikoga ali pomaže živjeti. Ne bih odijelio opasnosti od prednosti: kad se piše o tekstovima, opasnosti (od vlastitih pogrešaka do sasvim prizemnih agresija od strane drugih) su istodobno prednosti jer otvaraju prilike koje možda ne bi bile viđene. Da nastavim sa Sartreom, pisanje nije mač - opet jedna devetnaestostoljetna, ali ustrajna himera, posebno živahna u današnje vrijeme: zanimljivo je kako mnogi današnji kritičari, teoretičari i pisci insistirajući na političkom impaktu tekstova o kojima govore, čak i s najboljim namjerama i najkorektnijim stavovima promoviraju totalitaristički pogled na svijet.
KP: Jedna od tvojih teza govori o tome da se strane tekstove ne može čitati ako ne poznajemo jezik na kojemu autor piše. Ključni je problem stvarna mogućnost prevođenja. Možeš li malo objasniti tezu jer se ona odnosila primarno na neke od naših vodećih, uvjetno rečeno, intelektualaca koji se prelakonski odnose prema citatima i referencama velikih mislilaca.
N.I.: Ono što sam govorio i pisao znači samo da je pomna analiza nekog teksta neozbiljna bez dubinskog poznavanja jezika na kojem je napisana. Razumljivo je da ova, kako ti kažeš, teza, izaziva urlike i cvilež naše intelektualne estrade: intelektualna estrada je simulakrum intelekta i sasvim je logično da se bavi simulakrumom analize na simulakrumu teksta. Ne mogu vjerovati tekstovima koji navode Derridu iz internetskih kanibalizacija ili prijevoda, pozivaju se na njega, brišući pritom sve što je on opetovano rekao o prevođenju i kanibalizaciji. Ozbiljnost analize je u poniznosti koja znači uzdizanje do razine onog što se analizira, a ne skupljanje svega u bezdanu otpadaka globalizacije, tj. internetu. Ne radi se o spuštanju Derride npr. na svoju razinu, nego o uzdizanju sebe do Derridine razine, do polja gdje dijalog doista počinje, tj. prestaje bitisimulakrum dijaloga.
KP: Možda najcitiraniji francuski autori su Foucault i Barthes, kao Derrida i Deleuze. Njima se kite i prostituiraju njihove misli na sve strane. Radi li se o trendu?
N.I.: Da, trend ali da li nazvati nešto trendom išta objašnjava? U svakom su vremenu neka imena u svim ustima: jednom Schopenhauer, jednom Nietzsche, jednom Sartre. To nije ništa novo. Kao ni ono što Foucault (evo ga opet, hehe) zove rijetkošću misli. U toj posvemašnjoj rijetkosti misli koja je isto posvudašnja, citati tih autora zvuče kao zazivanja ili inkantacije svećenika, vračeva i derviša. Praznina je podnošljiva ako na njoj sjedi Deleuze ili neki drugi autoritet; zaziv se miješa u zboru drugih praznina. To zborsko zazivanje je simulacija dijaloga o kojoj sam maločas govorio. I, što je još zabavnije, simulacija kritičnosti i kritike.
KP: Trend je fake i kopija-kopije, kako u filmu, kazalištu tako i u književnosti te pretjerana citatnost, pretjerano oslanjanje na druge autore i strukture. Što misliš o toj struji, stilu? Jesu li balkanski autori, da ih svedemo na to obilježje - još uvijek zakopani u postmoderni?
N.I.: Opet nema ništa samo po sebi loše u citatnosti. Gdje počinje pretjerivanje? S jedne strane, citatnost je postojala oduvijek: Platon i Montaigne citiraju na veliko. I nikome ne pada napamet reći da pretjeruju. S druge, ima epoha koje su obilježene originalnošću, kao romantizam na primjer. Problem postmoderne (opet, što je to?) je, djelomice, i u opreci s romantizmom koja, kao i svaka opreka, čuva u citatnosti trag originalnosti. Otuda rad u napetosti, vidljiv kod dobrih pisaca. A kod nas dobrih pisaca ima jako, jako malo. Kao stanovnici Maconda u Cien años de soledad, mi živimo u fatamorgani književnosti. Možda stoga što živimo, unatoč internetu i globalizaciji, jednu lokalnu stogodišnju prazninu, rijetkost i samoću.
KP: Ako se mora klasificirati, ti sigurno spadaš u moderne pisce koji se uz moderne tekstove jednakim guštom bave i antičkim. Fascinaciju je teško ne primijetiti, ali od kud dolazi?
N.I.: Moja fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva. Kao dijete, čitao sam udžbenike iz povijesti mojih starijih rođaka, obožavao sam biblioteku jednog od mojih prastričeva povjesničara. Poput barbara u IV. stoljeću, kad sam bio jako mali, fascinirale su me kamene ruševine, Salona npr. čije su ruševine bile u blizini te biblioteke. Kasnije, čitao sam tekstove i još mislim ono što sam davno mislio: dao bih život da mogu napisati rečenicu poput Tacitove.
KP: Velika književna ljubav ti je Marguerite Yourcenar, a u jednom intervjuu si rekao da je to iz "osobnih razloga". Smijemo li znati koji su to razlozi? Može li se za njene Hadrijanove memoare reći da su klasična platforma queer pisanja?
N.I.: Pišem, kao što sam rekao, samome sebi, stoga moja "ljubav" prema Yourcenar može biti jedino osobna. To je užitak teksta, užitak čitanja. Yourcenar nije moja jedina "ljubav", već jedna od njih, o kojoj sam opetovano pisao. Ali ja jednakom "ljubavlju" volim i mnoge druge pisce. U stvari, teško mi je zamisliti književnost (u antičkom smislu litterae, svega što je napisano) bez "ljubavi". Sumnjičav sam prema tehnokratima književnosti za koje ona predstavlja dokazni materijal.
Hadrijanovi memoari su rijedak primjer klasičnog pisanja: klasičnog u smislu klasike (antike i klasičnog kao uzoritog) te u smislu klasicizma (discipline pisanja). Sa recimo Genetovim Querelle ili Journal d'un voleur (Genet i Yourcenar su manje više suvremenici), HM opasuje polje koje bi se moglo nazvati platformom queer pisanja. Možda. Pojam queer pisanja je beznadežno inficiran politikom, što samo po sebi nije ni loše ni dobro; postaje loše kad se ta politika otkriva totalitarnom, tj. kad se kontingentna polja konstruiraju kao otpaci ili agresivni susjedi.
KP: Parafrazirat ću tvoju misao i naslov da postoje oni romani za ljude koji ništa ne čitaju i romani za ljude koji svašta čitaju. Ti kao pravi književni sladokusac i ekspert sigurno možeš preporučiti neke nove buduće klasike?
N.I.: Baš zato što čitam klasike ne mogu preporučiti ni jednog budućeg klasika. Ne stoga što mislim da ih nema (ima novih autora koji mi se sviđaju) nego stoga što se neugodno osjećam prorokujući u budućnost za koju više volim da ostane potpuno otvorena. Imenujem li nekog budućim klasikom i to se obistini, dobivam naknadnu potvrdu vlastite pronicljivosti, što je tužno. Ali i oduzimam budućnosti sposobnost da proizvodi prave događaje, što je odvratno. Zapravo, iako kod nas ima mnogo onih koji zaposjedaju prošlost, ima ih još više, na svim poljima pa i na kulturnom, koji zaposjedaju budućnost, koji govore u ime budućnosti. I njihov govor, progresivan inače, odlično se slaže sa zazivima i inkantacijama nad prazninom o kojima sam maločas govorio.
KP: Misliš li da je danas pisanje podcijenjeno? Gdje je danas čovjek kojemu je pisana riječ najjače oružje, gdje je intelektualac u tranziciji?
N.I.: Da na to odgovorim, trebao bih znati što je tranzicija i što je intelektualac. A to ne znam. Mogao bih lako zazvati nekog velikog autora i proizvesti simulakrum odgovora... ne.
KP: Puno mladih pisaca, komentatora i svojevrsnih reakcionara nema odgovornost prema onome što potpisuju. Kako se stvara odgovornost prema tekstu? Na što se sve mora misliti prije nego li se nešto objavi?
N.I.: Na tekst koji se piše i samo na to. Sve drugo je sekundarno, puka ekonomija razmjene prizemnih interesa.
KP: Što misliš o bolonjskom procesu a posredno o studentskim prosvjedima prošle godine?
N.I.: Ponovit ću ono što sam rekao i napisao: sistem je dobar onoliko koliko su dobri ljudi koji ga provode. A isti ljudi su ustanovili bolonjski sistem i sad ga pokušavaju demontirati, kao obijesna djeca nezadovoljna igračkom. To je kao u starom vicu o bordelu: kad bordel ne ide, ne mijenjaju se kreveti i zastori nego kurve. Bolonja ili ne bolonja, uvijek će ostati jedna stvar: izravno suočavanje s problemom znanja i znanjem problema, i kod nastavnika i kod studenata, te otvorenost mogućnosti da to suočavanje nešto promijeni u onom koji se suočava. Ali i, kao tamna strana otvorenosti, zatvorenost promjenama i odbijanje suočavanja. Osim hvalevrijednih dnevnopolitičkih ciljeva (ne mislim to pejorativno), studentska blokada upozorila je upravo na tu zatvorenost i to odbijanje suočavanja, i to nažalost katkad sasvim nesvjesno i neizravno. Ali zbog toga nije manje dragocjena: studentska blokada, barem na mom fakultetu, je najznačajniji događaj koji se na njemu zbio u posljednje vrijeme.
KP: Što misliš o trendu "studies" koji se i kod nas sve više implementiraju u obrazovni sustav, više kao alternativa nego li klasično obrazovanje? (Mislim na Ženske i Mirovne studije kod nas, vani LGBT studies.)
N.I.: U tome ne vidim ništa loše ukoliko ono što zoveš "studies" uspije interiorizirati prethodno znanje: ženski studiji koji isključuju logiku i argumentaciju, kulturalni studiji koji isključuju filologiju (izabirem dva primjera iz mnogih što je naravno nepravedno) samo su simulakrum onog što bi trebao biti studium i postaju odlično rasadište, pravo sjemeništesimulakruma intelektualca i njihovih pseudokritičkih dijaloga.
Razgovarao: Srđan Sandić
Objavljeno na www.kulturpunkt.hr / 08.ožujka 2010
Nema komentara:
Objavi komentar