Maja Hrgović od 2003. radi za Novi list, a u studenom 2009. je osvojila BIRN-ovu nagradu za novinarsku izuzetnost. Pisala je i za Zarez, Nulačetvorku, Cunterview, Kulturpunkt.hr i Libelu. Objavljuje i na portalu ZaMirZine gdje piše kolumne o ženskim ljudskim pravima i njihovom medijskom tretmanu. U veljači ove godine je objavila svoju prvu samostalnu zbirku kratkih priča pod nazivom Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo. Objavljivala je i u višeautorskim zbirkama, kao što su Ekranpriče 04 i Da sam Šejn, a 2007. je sa svojom pričom uvrštena u antologiju Najbolje hrvatske priče 2007.
KP: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo je naslov tvoje prve zbirke kratkih priča koja je izašla netom nakon tvoje stvarne pobjede na BIRN-u. Koja je istina tog naslova u tvom slučaju?
M. H.: Što više razmišljam o tom naslovu, sve ga više doživljavam kao koncentrat mudrosti, kao pravilo broj jedan za snalaženje u modernom svijetu - nebrojeno puta sam na vlastitoj koži iskusila njegovu istinitost, a i puno ljudi mi govori u zadnje vrijeme kako su se nekako pronašli u toj frazi: znaš ono, kad se sav upneš da nešto postigneš, kad daš sve od sebe i staviš sva jaja u tu jednu košaru, kako vele cinični Englezi - tada najčešće ne postigneš ništa. Slučajno nogom prevrneš košaru i utučeno gledaš žumanjke kako se cijede po podu, da se nadovežem na metaforu. A kad ne uložiš cijeloga sebe u neki cilj, kad mu pristupiš s rezervom, bez grča, s oslobađajućom nonšalancijom - tada imaš veće šanse da ti stvari pođu za rukom. Nekidan sam za Novi list radila intervju s Elizabeth Strout, prošlogodišnjom dobitnicom Pulitzera za knjigu ulančanih priča Olive Kitteridge (koju toplo preporučam), i znaš što mi je rekla kad sam je pitala kako je dočekala taj veliki dan obznane pobjednika? Rekla mi je da nije imala pojma da je u finalu, i da joj je drago da je tako, jer da je znala, vjerojatno bi svojom žarkom željom da dobije nagradu nekako potukla izglede da je dobije. Čudovišna je ironija tog mehanizma koji odlučuje što će i kako će biti - zvali mi taj mehanizam Bogom, sudbinom ili horoskopom. Gledala sam dokumentarac o dobitnicima najvećih iznosa na lutriji u SAD-u; svi oni kažu da su listić uplatili usput i zaboravili na njega. S druge strane, moja mama koja strastveno prati Bingo i ludo je nabrijana na dobitak, nijednom nije dobila ništa. Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, što drugo reći? E sad, bilo bi lijepo kad bi se to pravilo moglo pounutriti i racionalno primjenjivati. Ja bih htjela da to mogu, da mi bude svejedno pa ako mi se posreći - super. Ali ne mogu, nema šanse. To je, izgleda, stvar naravi. Ja sam, nažalost, od onih koji se bezrezervno ulažu u sve što rade, bez plana B, bez ostatka, bilo da se radi o privatnim odnosima, bilo da se radi o poslu. A činjenica da mi je takav pristup donio pobjedu na BIRN-u - to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo.
KP: U svojim pričama uglavnom ispisuješ iskustva djevojke s ruba (koja pije, seksualno eksperimentira, vozi se u yugu, zaljubljuje se u oženjenog muškarca...). Kakav je odnos fikcionalnog i realnog u tvojim pričama te koliko tebe ima u njima / njoj?
M. H.: Ne znam bih li se složila s ovim da je riječ o likovima s ruba. Što je u našem društvu rub, margina? Prvoloptaški je i ne baš točno otpisati kao marginalce mlade ljude koji se u urbanim sredinama snalaze kako znaju s ograničenim financijama i (još uvijek) neograničenim duhom. Moji likovi žive onako kako živi premoćna većina mladih ljudi u Hrvatskoj danas, nezaposlenost koja ide pod ruku s diplomom, to je realnost, vucaranje po podstanarskim stanovima i otplaćivanje monstruoznih rata stambenog kredita - i to je realnost. A ono što nam lifestyle rubrike plasiraju kao poželjnu opoziciju toj nazovi-margini, ono što bi, kao, trebalo biti nekakva norma, to ustvari nije realno, i to je za mene prava margina. Onih desetak poduzetnika i starleta koje se sa svojim ekstravagantnim ispadima razvlače po Exkluzivima i Schpitzama - to je margina, to je devijantni otklon od norme ovog društva. A što se tiče odnosa fikcionalnog i realnog u ovim pričama... recimo da je fikcija štrudla s jabukama, a proživljena realnost su onda grožđice u štrudli.
KP: Da se vidjeti slobodarski, neopterećeni duh koji je u isto vrijeme i melankoličan i hladan i pametan u karakteru tvojih junakinja koje su, usudim se reći, de facto sve jedan te isti ženski lik svih priča. Kako bi opisala svoje junakinje?
M. H.: Svi likovi u djelima nekog pisca ustvari su taj pisac sam, kao i u snovima: ljudi koje sanjamo ustvari smo mi sami. I pisanje i sanjanje je stvaranje svjetova - jedan je kreativni proces svjestan, drugi nije. Dosta mozgam o toj paraleli, moja trenutno najdraža spisateljica Lorrie Moore nagnala me na to romanom A Gate to the Stairs u kojemu su ženski likovi kao Volkswagen iz kojeg bez kraja i konca izlaze klaunovi, to je njena usporedba, a ja ću se drznuti prisvojiti je i za svoje junakinje: one su nježne i okrutne i maliciozne i empatične, sposobne za velike izdaje ali i za slijepu lojalnost, one su klaunovi iz te reklame za automobil, mnogoslojne i proturječne, pune iznenađenja - a ono zbog čega ti se (s pravom) čine inkarnacijama jednoga jedinoga lika, to je zato jer su sve one filtrirane kroz mene, kroz moje očište: ja sam taj Volkswagen.
KP: Kakav je i što je proces pisanja za tebe? Možeš li nešto reći o odnosu discipline i srca dok pišeš?
M. H.: Mogu reći puno o tome, hahaha. Toliko sam energije ulagala u disciplinirano pisanje da je taj trud znao poprimiti razmjere komedije: cilj mi je bio pisati svaki dan po nekoliko sati, htjela sam raditi po receptu velikih majstora, Orhana Pamuka na primjer, koji se kunu u strogo kontrolirano pisanje, u zanat i rutinu, pa sam si nametnula ambiciozni raspored, podijelila dan u cjeline za pisanje, pretplatila se na newsletter Motivation 123 kojim se pisci međusobno nagovaraju da ustraju u pisanju, u rutini, u tome da ni jedan dan ne prođe bez pisanja i da svaki dan napišeš barem dvije kartice pa makar to bio džank. A najdraže štivo su mi bila svjedočanstva o tome kako pisci pišu, to mi je bio, kao, moralni boost. Ali, već pogađaš, nikad nisam postigla tu pamukovsku disciplinu iako sam se trudila, sjela bih sa šalicom kave za kompjuter i onda se nekoliko sati frustrirala jer ne bih napisala ni jednu rečenicu koja mi se sviđala. A dodatno me frustriralo to što živim s piscem (Željkom Špoljarom) koji je uhvatio Pegaza i svakodnevno jahao na njemu, strpljivo i disciplinirano pisao svoj roman. Onda sam lijepo odustala od nametanja discipline i pisala kad sam osjetila potrebu, zapisala bih nešto u kafiću, za šankom, na poleđini računa; ili bih u teretani sišla sa sprave i otišla u svlačionicu napisati nekoliko sjajnih rečenica koje su mi nadošle dok sam dizala utege, ili bih izvadila bilježnicu u trudničkoj ambulanti, dok čekam ultrazvuk. Tako su nastali najbolji dijelovi ove knjige, srce je nadvladalo disciplinu, da budem malo patetična.
KP: Kakav je tvoj stav prema beletristici, a s druge strane prema chic lit-u?
M. H.: Pozicija (pre)zaposlene mame zahtijeva veliku kritičnost u odabiru aktivnosti za slobodno vrijeme, moje vrijeme za čitanje smatram dragocjenim i tu nema mjesta za chick lit, kao što nema mjesta ni za druge tipove žanrovskog džanka, bljuzgave ljubiće i napete SF romane. Jednom je Nataša Govedić na seminaru u Centru za ženske studije, rekla kako ju je majčinstvo učinilo učinkovitijom, tada to nisam razumjela, ali sad znam na što je mislila: kad više nemaš vremena za jalovo ispijanje maratona kavica na Cvjetnom, kad više nemaš vremena za dosadnjikava druženja s ljudima s kojima te, osim navike, ne veže ništa - tada počneš raditi ono što moraš i ono što ti je važno, a slobodno vrijeme čuvaš za ono u čemu doista uživaš. Ja uživam u romanima i zbirkama priča kvalitetnih ženskih autorica. Jasno, netko mi može zamjeriti takvu radikalnu rodnu isključivost, ali moj je argument to da svojim čitateljskim naklonostima uspostavljam ravnotežu koju je narušila obavezna lektira na studiju kroatistike i anglistike na Filozofskom, lektira zagušena muškim piscima, muškim pogledom na svijet, takozvanim kanonskim piscima. Vrijeme klasika patrijarha je prošlo, u današnjem kanonu kvalitativnu prevagu odnose žene, senzibilne i moćne, od Elfriede Jelinek i Herte Müller do Alice Munro i Lorrie Moore.
KP: Što čitaš kad ne pišeš?
M. H.: Na Hreliću sam nabavila tridesetak starih brojeva Grante, to mi je ustvari postao hobi, traženje Grante po Hreliću, moto mi je "skupi ih sve", isti kao onaj za Gormite, haha. Uglavnom, čitam eseje i kratke priče iz Grante, i to onako stihijski; čitam Anne Enright, jednu divnu Irkinju, ciničnu i moćnu, koja je dobila Bookera za u nas nedavno preveden roman The Gathering (Obiteljsko naslijeđe), guštam u njezinim kratkim pričama; čitam Poppy Adams i Margaret Atwood. Često se vraćam pričama Mihajla Pantića, njegovoj Ženi u muškim cipelama, ta knjiga ima posebno mjesto u mojoj biblioteci, a Marinka Koščeca naprosto obožavam, njegove isklesane rečenice i finu melankoliju, najveća mi je želja da prekine svoj romaneskni niz i napiše knjigu kratkih priča, htjela bih da ga netko nagovori na to.
KP: Koja su književna djela za tebe zvjezdani putokazi te što i tko je na tebe najviše utjecao?
M. H.: Zvjezdanih putokaza zaista nemam, u smislu da želim napisati nešto nalik nečemu što je napisao netko koga cijenim. Ovo nije poza, stvarno ne želim preko trnja do jasno vidljivih i blještavih zvijezda, nego želim kroz trnje do nekog drugog trnja u kojemu ću, štajaznam, recimo, pronaći šparoge. Želim sama svojim putem. A tko je najviše utjecao na mene? Prije će to biti glazba koju slušam, Interpol je, na primjer, utjecao na osjećaj unaprijed upisanog poraza u mojim pričama, Arcade Fire na atmosferu, Karen O iz Yeah Yeah Yeahs na spoznaju da kreativnost ne treba opsesivno plijeviti kao vinograd, nego da je katkad treba pustiti da podivlja, da izraste u šikaru. I naravno, najvećeg su utjecaja ostavili "moji ljudi", neki od njih s ruba ako hoćeš, konobarica iz Krivog puta, profesorica hrvatskog iz gimnazije, moja susjeda u penziji, moj ginekolog...
KP: Kako ocjenjuješ medijsku stvarnost kojoj svjedočimo?
M. H.: Medijska slika stvarnosti je devijacija koja zastrašuje i deprimira. Najbolje što možemo učiniti, mi zapitani konzumenti, jest stalno odbijati konzumirati otpad koji profitni mediji podmeću u sve većim količinama, i istovremeno stvarati vlastitu kritičku opoziciju mainstreamu. Treba se boriti za medijski prostor onkraj senzacionalizma i (ne)kulture reality showa, prostor u kojemu se čuvaju vrijednosti, u kojemu se razgovara o bitnome. Kulturpunkt.hr je takav medijski prostor, takav je i ZaMirZine, i H-alter.org, i Cunterview. Izostanak institucionalne potpore tim projektima također je nešto što me deprimira. Nažalost, jedino što preostaje je shvatiti to kao poticaj da se radi dalje, i još više, jer u našem se društvu ionako vrednuje mediokritetstvo, pa se odbijanje podrške treba shvatiti kao kompliment, kao potvrda da se radi nešto vrijedno i važno i iznimno. Što se mene osobno tiče, ozbiljno shvaćam svoju odgovornost u novinama; trudim se, na primjer, da u mojim tekstovima budu ravnomjerno zastupljeni sugovornici i sugovornice, reagiram na seksizam i mizoginiju koje smatram najopasnijim, najinvazivnijim tumorom u današnjim medijima, i društvu uopće.
KP: S obzirom da si radila poprilično dugo istraživanje za BIRN, možeš li reći što ti je to donijelo i je li ti smetala zadana forma koju si morala ispuniti ili ne?
M. H.: Prva nagrada na BIRN-u mi je otvorila mnoga vrata, zaista, najviše cijenim to što je moj tekst o ženama gastarbajtericama dosegao više čitatelja nego što bih se nekad usudila sanjati, objavljen je u najtiražnijim njemačkim, talijanskim i austrijskim novinama, prenijeli su ga u svim zemljama regije, u Britaniji, u Nizozemskoj... Ne bi mi to značilo toliko da je posrijedi neka manje bitna, ležernija tema, ali budući da se radi o sudbinama tisuća žena koje u postizanju emancipacije (prije svega, ekonomske, danas najvažnije) gube obitelji, jer ipak je riječ o Balkanu, o dobro nam znanom tvrdom patrijarhatu, tvrdom kao batina, a batina je veća što su sredine ruralnije, uglavnom, na tom istraživačkom putovanju upoznala sam puno žena kojima se divim, kojima bih htjela pomoći, barem tako da njihove priče dospiju što dalje, da se njihov glas čuje. To je ono što volim u novinarstvu, dati glas ljudima koji ga nemaju, koji im je oduzet. Nažalost, kod nas će vas za takva nastojanja prije kazniti negoli nagraditi - na primjer, moj tekst o društvenom nasilju nad djecom lezbijskih parova koji je ušao u najuži izbor za nagradu HND-a, na kraju nije nagrađen - zato jer su neki članovi žirija uložili veto, uvjereni da takve tekstove ne treba poticati jer će "oni" (čitaj: ne-heteroseksualni) uskoro vršiti nasilje nad pravovjernim, heteroseksualnim "nama". Kakva argumentacija!
KP: U svojoj karijeri si se primarno izražavala kroz novinarstvo, kroz kulturu i kroz ženska pitanja. Što se još može očekivati od Maje (u navedenim kontekstima, naravno)?
M. H.: Najuzbudljiviji projekt na kojemu radim je izložba fotografija koje će kao zasebni ciklus biti uvrštene u Svjetski muzej žena u Njemačkoj, riječ je o portretima žena koje sam snimila u Rumunjskoj, Italiji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, a svaka fotografija ima svoju priču, kratku i bljeskovitu ali strašnu, a druga stvar je nastup na velikom književnom festivalu World Wide Word u Danskoj potkraj kolovoza, jako mu se veselim.
| Razgovarao: Srđan Sandić
Nema komentara:
Objavi komentar