Selma Kešetović je rođena 2. 11. 1982. godine u Tuzli. Završila je Gimnaziju Ismet Mujezinović u Tuzli, a potom diplomirala na Filozofskom fakultetu, odsjek B/H/S jezici i književnost. Objavljivala eseje, poeziju i prozu u časopisima Razlika, Balkanski književni glasnik, Album i Split Mind. Upravo je objavila roman prvijenac Mihael. Bavi(la) se queer i feminističkim aktivizmom. Pokrenula blog za dekonstrukciju i konstrukciju http://arhitetka.wordpress.com/ s naglaskom na postmodernističko nadilaženje determiniranosti tijela i pozdravljanje kiborga kao betjelesnog govornika/cu unutar matrice koju nazivamo društvo. Ne priznaje offline život. Intimno se zanima uglavnom za pederluk, japansku kulturu i subverzivne osobe lišene smisla i ideološke upotrebljivosti. Sa Selmom smo porazgovarali o knjizi, aktivizmu, pederluku...
1. Reci nam nešto o svom Mihaelu?
- To je priča o sedamnaestogodišnjem dečku koji zahvaljujući izoliranosti na koju nije sam pristao, postaje izmješten iz „BiH-normirane“ stvarnosti i natjeran da o svom sebstvu promišlja na drugačije načine, tražeći identifikaciju negdje drugo i stalno mašeći istu. Nakon silovanja, njegov libido je zakočen tako da on ne samo da ostaje izvan rodne identifikacije nego ne može pronaći ni supstitut preko seksualnosti. Mihael je apsolutni autsajder u BiH društvu, u gay subkulturi, i kao takav duboko uznemirava društvo oko sebe, jer svi čekaju da napravi taj fatalan korak kojim postaje dio represivnog aparata, milom ili silom, spremni su čak da opravdaju nasilje nad njim, jer je, zaboga, tako ženstven i krhak da naprosto mora biti nešto iza toga, neki njegovi strašni narcistički motivi koji ga pokreću na manipulaciju ljudima oko sebe, jer je bol i pokazivanje ranjivosti pristajanje da se bude „onaj drugi“, onaj koji se nije poistovijetio s rukom koja udara. Njegova osobna emancipacija započinje kada shvati da nikada neće biti dovoljno dobar u očima drugih, pa mu preostaje sretno oslobođenje - da postane ono što doista jest.
2. Silovanje je prisutno na svima razinama: institucionalnoj, emotivnoj, fizičkoj - kao nužnost svim onima koji su drugačiji po bilo kojoj kategoriji? Kako stati na kraj silovanjima? Koja je preventiva?
- U BiH atmosfera sveprisutno pogoduje silovateljima, jer kroz sam jezik koji se svakodnevno koristi čin penetracije je uvijek silovanje i demonstriranje moći. Odgovornost se također u potpunosti prebacuje na samu žrtvu, a preventivom se opet trebaju baviti viktimizirane skupine. Jedinu preventivu vidim u prekidanju začaranog kruga. Sustav se održava zahvaljujući takoreći regrutiranju žrtava u nasilnike. Oni koji su jednom bili u stanju nemoći i poniženja, drugi put će gledati da budu oni koji će to nasilje provoditi, i tako ostati zaštićeni. Poistovjećivanje s tim sveprisutnim drugim pogledom koji je nevidljiva ruka koja udara, poguban je izbor za razvoj individualnosti, koji je pak jedina nada za izlaz iz tih represivnih ideologija.
3. Što je univerzalno a što partikularno queer u tvom romanu?
- Queer je okrilje koje može pokriti sve nenormirane. Pitanje dekonstrukcije identiteta i stvaranje onog zazornog uvijek je univerzalno, ali i uvijek u kontekstu konkretnih prilika u kojima je individua nađena. Da je Mihael dobio podršku roditelja, svoje bi identitete i neidentitete svakako nosio drugačije, sve se svodi na to da dobije priznanje vlastite očinske figure (a preko nje i majčinske budući da je njezin zahtjev zadovoljenje tog pogleda izvana) koja u mikrosvijetu jednog neodraslog dečka čini krajnji pečat normalnosti. Naravno, on se može i identificirati nasuprot njemu, u inat, ali to nije ništa više subverzivno, jer temelj identifikacije ostaje neuzdrman. Bojanu je, s druge strane, zbog podrške roditelja, puno lakše zauzeti čvrstu ideološku poziciju, boriti se unutar sustava i poturiti široka pleća kao zaštitu nedoraslom Mihaelu. I njegova osobna emancipacija ima veliku vrijednost upravo zato što se nije morala odviti. Mi imamo tu situaciju da se gay/bi muškarci koji su zadržali muške rodne odlike teže outaju, manje izražavaju otpor i žele ostaviti iluziju nužnosti temelja partijarhata. Zato Bojan čija muškost nije silovana njegovom homoseksualnošću radi neočekivani izbor suočavanja s vlastitom ranjivošču.
4. Što znači književno stvaranje za tebe?
- Književno stvaralaštvo je proces proizvodnje koji kvalitetnom razmjenom uspostavlja nove kulturološke kodove koje opet imaju izravan utjecaj na životni stil svih nas. Imamo sreću da živimo u vremenu brže i fluidnije razmjene koja dalje potiče još brže stvaranje i još kvalitetnije tekstove. U BiH, nažalost, modernistička nekrofilija ne jenjava, pa je bavljenje književnim stvaralaštvom prepušteno onima kojima je to profesionalna orijentacija. Meni je, recimo, divno vidjeti trinaestogodišnjakinju kako čita Sumrak ili Harry Pottera, ili tridesetogodišnjaka/kinju kako čita Vedranu Rudan na Panonskom jezeru. Mislim da bilo kakav vid elitizma i zatvaranja u akademske prostorije guši književnu proizvodnju i ironično, ostavlja te iste elitiste bez posla.
5. A pisanje?
- Pisanje je najprije potreba za komunikacijom. Služeći se tekstom, nastojim upostaviti komunikaciju najprije sa samom sobom, pa onda i sa drugima. Pišemo uvijek za nekoga i nadamo se da će tak netko, kada pročita tekst, svjedočiti nas u sebi. Tako pišem, ali jednom kada tekst ode od nas, on komunicira s drugima sasvim proizvoljno, mi na njega ne polažemo više nikakvo pravo. To je oslobađajuće, mi idemo dalje, a neki nas tamo susreću u jednom trenutku i na nekoj razini, kreću u potragu za izgubljenim vremenom umjesto nas, itd.
6. Živjeti u BiH, pisati o gay mladiću, objaviti to, nameće se zašto, kako, tko?
- Zašto ne živjeti u BiH, pisati o gay mladiću i objaviti to? Ili, je li upravo sada iznimno važno živjeti u BiH i pisati takozvanu gay književnost? Jer, gay pitanje pripada svima, to nije izolirana borba i mi nismo ograničeni jedni od drugih. Iako je možda situacija koja se može pročitati iz medija katastrofalna i beznadežna, oko sebe vidim brojne uspješne osobne emancipacije i heteroseksualaca i homoseksualca i svih ostalih, možda nam fali ta institucionalna borba, bolji vid organizacije, ali aktivizma ima na svakom koraku. Ispričati priču o gay subjektu je pitanje osobnog izbora i senzibiliteta jednako kako je pričanje priče o heteroseksualnom, transeksualnom itd.
7. Utjecaj folk (ne) kulture iako izmješten je jasan...
- Precijenjen, rekla bih. Dobro služi za uspostavljanje elitizma onih koji će kreirati (ne)hinjene subverzivne modele, ali istu problematiku koja postoji u folku možemo naći više-manje i u drugim žanrovima popularne muzike.
8. Bol kao navjerniji znak života...
- Rekla bih upravo suprotno - bol kao najvjerniji znak smrti, a ta smrt nije ništa drugo doli osjećaj nepostojanja u društvenom sistemu. Oni koji trpe bol trpe ga zbog toga što nisu naučili kako da reproduciraju norme društva i zauzmu svoje mjesto u tom divovskom represivnom modelu i kao takvi, prestavljaju subverzvine elemente za to isto društvo. Bol je istovremeno i privilegija, narcističko potvrđivanje ega, i baš s obzirom na taj narcizam, društvo je više sklono suosjećati s onima koje tobože privilegira (primjerice, muška bol ima težinu, ženska se podrazumijeva i zbog toga je trijvijalna). E, sad, ako je tvoja tuga proizašla iz nepristajanja na propisane rodne norme koje su temelj funkcioniranja cijelog sistema, kada se ne boriš, ne uzvraćaš istim sredstvima, usuđuješ se pokazati ranjivost iako je ona „sramotna“ (odvaja te od sveprožimajućeg drugog pogleda onoga koji penetrira i povrjeđuje) i čini te nesposobnim/om reproducirati norme dalje, onda je subverzivna moć tvoje tuge ogromna. I zato Mihael poštuje svoju bol, ne zato što pristaje na vlastitu viktimizaciju nego zato što ne pristaje na model koji njega označava kao žrtvu.
9. Osnovna stanica društva u kojem Mihael egzistira je kancerogena, a svi oko njega su zagađeni. Ljubav je jedini izlaz, ali kakva ljubav?
- Budući da uvijek biram ironiju pred cinizmom, stvarno mislim da nam je potrebna ljubav kao onaj peti element egistencije. No ako sagledamo osnove, ljubav uglavnom traže skupine koje društvo isključuje kao subjekte. Taj zahtjev za ljubavlju zapravo je zahtjev za prihvaćanjem vrijednosti subjekta i budući da se taj zahtjev nikada ne može odobriti izvana, ako subjekt sam nije preuzeo poziciju koju priželjkuje, nikada ne može primiti dovoljno ljubavi i nikada neće postati „dovoljno dobar/a“. S druge strane, oni koji su se fiksirali kao subjekti, ne traže ljubav, oni ju podrazumijevaju. Vraćamo se na ono otrcano, ali oslobađajuće: prava ljubav započinje prihvaćanjem sebe, i tada je sve moguće, čak i ona bezuvjetna ljubav koja je rezervirana za bogove.
10. Kako je bilo i koliko je trajalo objavljivanje? Kakve su reakcije?
-Trajalo je dugo, jer tržište praktički ne postoji, kritička masa se suzila, a izdavači su indiferentni. Izlaz se vidi samo u lobiranju koje nije ništa drugo doli staro dobro patrijarhalno kafančenje što mene osobno nije nikada interesiralo, pa sam nekako samu sebe isključila iz tih procesa dolaženja do izdavača, novca i prijatelja na pravim pozicijama. Ja sam mislila da je dovoljno uložiti ljubav u svoj rad, dalje će sam, i ispala sam prilično naivna. Svejedno je sve još u postporođajnoj fazi i treba proći neko vrijeme da bi se govorilo o reakcijama.
11. Tvoje mišljenje o gay situaciji na brdovitom Balkanu...
- Za malo vremena se puno uradilo. Od potpune nevidljivosti u javnom prostoru do vidljivih rezultata aktivizma koje se očituje kroz mnoštvo individualnih emancipacija. Žao mi je samo što queer skupine znaju pokleknuti pod onim nametanjem u sistemu koji im diktira da podvlače razlike, pa se referiraju jedni na druge u negativnom smislu, ali valjda je sve to dio tog nimalo lakog procesa. Cijelo društvo se mora baviti „gay situacijom“, jer je, kao što rekoh, to borba svih nas.
12. Pitanje žena je također simptomatično...
- Da, ali meni je pitanje muškaraca daleko simptomatičnije. Vremenom smo se kroz feminizam propitivale, nanovo kreirale svoje identitete, pokušavale dekonstruirati i konstruirati nove stvarnosti za sebe, naše partnere i partnerice, i nove generacije, ali smo se stalno vraćale sebi kao traumi koju društvo nikada nije do kraja zaliječilo. Muškarci su ostali zaštićeni zavjetom šutnje, njihova muškost i dalje se potkrada pod pojmove univerzalnosti, ljudskosti, oni se nisu morali prilagoditi ženama u tolikoj mjeri. Da se razumijemo, i žene i muškarci su žrtve patrijarhata, usuđujem se reći muškarci čak i više, jer im grupne identifikacije i navodne privilegije teško da daju prostora za kreiranje osobnosti na individualnim bazama. Recimo, danas je strašno subverzivno kada muškarac s ružem na usnama ili u haljini uđe u javni prostor, dok je svakodnevno da žena nosi hlače, ima kratku kosu itd.. Očigledno je da rod nismo razbili, a ondje gdje smo ga razbili/le, podvukao se pod onim što smatramo muškim rodnim odlikama.
13. Piše li se drugi roman?
Naravno. Emocionalni odmak od Mihaela sam već napravila što nije lako kada živite neku priču godinama, ali živim sad novu priču, ovaj put o ženskom subjektu kojem predstoji osobni put emancipacije, da ne ureknem, je li.
Sjajno.
OdgovoriIzbriši