“ Ja sam pobunjenik. Bunim se protiv postojeće situacije jer smatram da je to stanje nepravde. Borim se za slobodu od progona i pogrda. Zahtijevam priznanje ljubavi. Zahtijevam ga od javnog mnijenja i od države.Kao što su javno mnijenje i država priznali urođenu heteroseksualnu ljubav, tako i ja od njih zahtijevam priznanje da je urođena (homoseksualna) ljubav opravdana”.
Karl Heinrich Ulrichs, Vindica, 1865.
U nizu recentnih (neo)fašističkih izjava kršćanskih predatora (papa i raznoraznih patrijarha), a s vjerom u dijalog odlučio sam predstaviti Prirodnu povijest homoseksualnosti, knjigu Francisa Marka Mondimorea. koja je u Hrvatskoj izašla 2003. godine, a u svijetu sredinom devedesetih. Namjerno ističem da je “u svijetu” izašla sredinom devedesetih ne bih li što jasnije istaknuo problem hrvatske kulturne i intelektualne zajednice u prepoznavanju relevantnosti i iznimne važnosti ove knjige kao ozbiljne referentne točke od koje valja polaziti pri svakom pokušaju rasprave o pitanjima homoseksualnosti (kako o legislativnoj regulaciji, biologiji, koincidalnosti, uzročnosti i posljedicama pojedinačnih i društvenih čimbenika u nastajanju ovoga i dalje subverzivnog identiteta, pitanju prava, granica, normi i etičnosti).
Možda jedna od najtragikomičnijih izjava koje su u zadnjih par mjeseci kolale svjetskim medijima, a tako i našim je svakako bila Pape Benedikta XVI kojie je izjavio da je spašavanje čovječanstva od homoseksualnog ponašanja jednako značajno kao spašavanje tropskih šuma i ocijenio ponašanje izvan tradicionalnih heteroseksualnih veza kao 'uništavanje Božjeg djela'. Što je autor htio reći?
Pretpostavimo da je htio reći da su neki ljudi manje vrijedni od drugih, a sve s s ciljem obrane doktrine zbog koje je na prijestolju obrubljenom zlatom. Divno.
Vratit ću se na komentiranje ciljanih ispada oficijalnih vjera, tih najjačih socijalnih grupacija. Krenut ću od zapažanja drugih kultura. Riječ homoseksualnost nije postojala prije 1869., a tada se pojavila u pamfletu otvorenog pisma njemačkom ministru pravosuđa. Naime, tada se izrađivao novi kazneni zakonik Sjevernonjemačke Federacije te je došlo do rasprave u vezi s tim treba li podržati paragraf pruskog kaznenog zakona koji ej proglasio spolni kontakt između osoba istog spola - zločinom. Knjiga nam kronološki daje na trenutke laički, na trenutke znanstveni pregled uspona i padova visoko razvijenih i komleksnih društavan prije nego je homoseksualnost postojala ili kao riječ ili kao ideja. Najinteresantniji pregled je dio koji problematizira istospolnu erotičnost uklopljenu u drevne kulture. Na primjer: jezici starih Grka i Latina nisu imali riječ koja bi se mogla prevesti kao homoseksualno (uglavnom radi toga što ondašnja društva nisu odjeljivala seksualne kategorije kao što to radi suvremeno doba). S druge strane - američka urođenička društva (opisana od strane istraživača i antropologa - od 17. stoljeća pa nadalje) su imali rodne kategorije za koje “mi” nemamo usvojene pojmove. Prirodna povijest homoseksualnosti utoliko na vrlo diskretan način eliminira pojmove homoseksualnosti i spolnog usmjerenja / orijentacijeponajviše zbog toga što spolni kontakt osoba istog spola u većini drevnih kultura nije bio nužno shvaćen kao karakteristika određene skupine ili podskupine dapače – u nekim se je kulturama istospolna erotičnost očekivala kao dio spolnog iskustva svakog člana društva- što u načelu govori protiv postojanja “homoseksualnosti” kao izdignutijeg atributa od bilo kojeg drugog koje pojedinci prisvajaju u svojoj identifikaciji.
Glavni historiografski trenutak pro-argumentacije postojanja opće prihvaćenog homoseksualnog momenta je svakako stara Grčka gdje Mondimore vrlo precizno navodi Platonovu Gozbu, mladića Alkibiada koji je zaljubljen u Sokrata i neočekivanu rekaciju koju je Sokrat izveo odbivši općiti s njim. Važnost ovog primjera je u tome da se kod Platona podrazumijeva da Sokrat ne reagira na Alkibiadova salijetanja kako je očekivano – jer bi na ta salijetanja svaki drugi muškarac reagiriao prihvaćanjem. Provesti vrijeme s tako privlačnim i pametnim muškarcem, a ne “dopustiti” da se išta dogodi je predočeno kao nevjerojatan obrat događaja. Možda još preciznije bi bilo reći da “ti” muškarci nisu bili homoseksualci već svojevrsni “biseksualci”, gdje je spolna aktivnost s oba spola bila prihvaćena, barem za muškarce. Dodatni problem razumijevanja i u konačnici usporedbe stare Grčke odnosno njihovog poimanja spolnosti i današnjeg doba jesu temeljne razlike između spolnih običaja. Tek kasno 20. stoljeće uvodi “najviši” izraz spolnosti koji se u pravilu poima kao brižan odnos dvoje ljudi temeljen na slobodnom izboru i poštovanju s posebnim naglaskom na romantičnu ljubavkoja se vidi kao uvod u proces dubljeg vezivanja koji vodi u vječnu ideju “sreće do kraja života”. Baš taj binarni odnos utemeljuje mogućnost za rađanje, obiteljske odnose, romantična ljubav vodi u brak, koji vodi u spolnost koja vodi u potomstvo. Mondimore sagledava društva stare Grčke kao mjesto gdje nije postojala uzajamnost prokreacije i spolnosti, gdje je seksualno zadovoljstvo bilo dostupno (poglavito muškarcima), a kako se pojam romantične ljubavi još nije bio potpuno razvio – muškarac nije morao čuvati čast bračnom vjernošću. Pravila za žene su dakako- bila posve različita. Seks je bio nešto što se radilo “nekome”, a anatmoski imperativ je nalagao da to bude muškarac (konkretnije : penis) koji je “radio posao”.. Poimanje spolnog akta kroz okvire dominacije i podređenosti dao je temelje za praksu ponižavanja pobijeđenih neprijatelja – silovanjem. Kako je to još David Halperin, klasičar koji je puno pisao na temu grčke homoseksualnosti rekao: “U klasičnoj Ateni seksualni objekti dolazili su na dva različita načina- ne na muški i ženski, nego na aktivni i pasivni, na agresivni i podređeni.” Kod starih Grka prihvaćena seksualna praksa nije bila određene ili definirana spolom jednog partnera ili seksom kao sastavnim dijelom ekskluzivne veze zasnivanoj na romantičnoj ljubavi. Baš suprotno, spolno se sparivanje prihvaćalo ili ne ovisno o dobi i društvenom položaju partnera. Posve je beznačajno bilo je li muškarac za partnera odabrao ženu ili muškarca. Ključni nedostatak ove knjige je što idejno neloše, a praktično loše sprovodi spajanje društveno-političkog konteksta homoseksualnosti s bilogijom iste stvari, propalim psihoanalitičkim pokušajima, a da bi na kraju pohvalio nevladine organizacije koje se bave promicanjem homoseksualnih prava kao partikularnih ljudskih prava (poglavito onih u Americi). Osnovni nedostatak ove knjige leži baš u necjelokupnosti popisa svih kultura i društava koja su, za razliku od suvremenih zapadnih društava regularno prihvaćala, inkorporirala i / ili štitila, institucionalizirala homoseksualnost u svoju kulturu i društvene organizacije.
S druge strane to je i velika prednost ove knjige koja poprima udžbenički karakter kada pokušava spojiti nekoliko različitih aspekata: od povijesnog, biloškog, političkog i psihološkog.. Pokušaj da bolje približi razumijevanje homoseksualnosti ovog je autora odvelo na vrlo dalek “put”: od stare Grčke, neurona, hormona, Stonewalla, templara, Kinseyeve skale, Digital Queersa i dalje. Povijest seksualnosti koju je autor prikazao se ponajviše bavila europskom i sjevernoameričkom poviješću i socijologijom, dok je istovremeno premalo obratila pozornost na ulogu katoličke crkve na kulturu i kult muškosti. Autor i sam priznaje da bi cjelovitiji pregled morao uključiti podrobniji uvid u stanje homoseksualnosti u drevnoj Perziji, islamskim zemljama, srednjem istoku, indijskim transeksualnim kastama....
Velik broj “ljubavnih priča” u mnogim kulturama daje naslutiti da je egalitarna homoseksualnost bila poznata i priznata u drevnim civilizacijama kroz što zapravo vidimo da riječ homoseksualnost se odnosila na mnogo previše različitih stvari (od primjera istospolne erotičnosti u umjetnosti do iste u fizičkoj praksi) što bi se teško u današnjem značenju moglo nazvati homoseksualnošću.
Prikazati pregled povijesnog razvoja možda je pretenciozan čin , ali u zadanim okolnostima zajednice u kojoj živimo je nužan, no ipak se neću povesti za tim tipom dodvoravanja ili apologizacije. To je ono što je i knjiga u cijelini napravila. Mondimore je dao pregled koji diše normalnošću definiranja i objašnjavanja koji se pomalo ironijski osvrće na društvene nepogode koje su osporavale taj “fenomen”. Hrvatsku i dalje tresu nepogode, elementarne, erupcijske i vrlo alarmantne. Homoseksualce se tuče na ulicama, feminizirane dečke se ne želi ni na gay portalima, modna osviještenost je mana per se, lezbijke se akceptiraju kao debele i militantne, a roditelji šalju svoju djecu na liječenje, o tome se ne govori sve do trenutka dok osoba skroz ne poludi i dobije sreću upoznati pravog novinara na pravom mjestu koji će biti u stanju objaviti tu “vijest”, kao u slučaju Ane Dragičević. Možda najgori problem u tom lancu su psihijatri koji su voljni tretirati osobe homosekusalnog identiteta kao bolesne ili je problem sustava koji ih takvima oformljuje, koji im daje licence, plaća zdravstveno, sufinancira i beneficira daljnja školovanja, ili je pak problem u sudstvu koje takve ispade tolerira, ispade struke, samoprozvanih pojedinaca koji si daju za pravo intervencije u polje koje je zaraženo “tom najodvratnijom društvenom anomalijom”.
uskoro objavljivanje!
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar