Piše: Srđan Sandić
Cyber razgovori se uglavnom vode oko veličine penisa, vremenskog trajanja i diskrecije. Oni razgovori na onim mrežama. A onda ima i onih razgovora koje vodimo "pametnije". Poput: vidim da čitaš, vidim da slušaš, vidim da gledaš, sigurno se jebeš s kondomima. Takvi su pak rijetki. Cyber svijet je uspostavio kriterije koji su niski, plošni i niskobudžetni. Nema više zlata a ni srebra. Uglavnom se radi o bižuteriji. Uglavnom se radi o potrošnji. I jeftinom novinskom papiru. Razumijete? Ispravljam se: ljudi su uspostavili te kriterije. Činjenica da 90% profila na dating mrežama čine slike udova, guzica i maskiranih lica i/ili fotografija skinutih, ukradenih naravno govori u prilog tezi da je ovo zatvoreno društvo, da je seks i dalje tabu, mit, nešto grešno, nešto za mrak, nešto za četiri zida. Govori i to da smo zemlja u tranziciji (bez cilja), u tranziciji koja traje puno previše. Govori o tome da smo siromašni. Govori da se ideja poštenja, varanja i flertanja, udvaranja, ljubovanja izmijenila.
Društvene mreže za speed dateove su diskurzivna kapitalistička smeća - kažu opakiji teoretičari, kažu da sjajno podilaze jednom od trulih političko-ekonomskih uređenja. Ovom kojem svjedočimo. Nažalost. Ono što mene zanima počinje s parafrazom Madonnine pjesme What it feels like for a girl. Postavit ću to ovako: What it feels like for a boy koji (eto eto ipak, a s obzirom na gore navedeno) voli Arsena Dedića i Marguerite Duras i fine parfeme i jazz ritmove i večere pod palmama i pisma, papirnata s razmazanom tintom i krajeve koji ipak završe sa Volim te. Važno je: živi u jednom gradu u Hrvatskoj.
What it feels like for a boy koji dolazi sa sela, onog koji je limitiran balkanskim macho principima i majkom, freudovski, patološki. Shvaćate? Dječaka koji je narastao, ogrubio, izravnao, plaćao, plakao i raspadao se radi identiteta, radi vjere, radi majke, radi oca.
Znate li takve velike, male dječake te male, velike muškarce?
What it feels like for a boy koji je razvio i hipohondriju i usputne panične poremećaje? Onog koji gleda Sex i grad i vjeruje da će jednom u nekoj slobodi, u nekoj ideji on biti ili on imati takav ili sličan život? A vjerujem da znate i zašto on takvo što može poželjeti? Takvi dječaci dobivaju ružne epitete. Oni su feminizirani, ekstrovertirani i ekscentrični.
A onda ih pitaju: koliki ti je, možeš li sada? Kažu: ne želim se vezati, ne mogu, ne znam.
Pitaju: jesi li diskretan, jesi li macho? Znaju zašto pitaju i znaju koji odgovor žele čuti. On ne zna. On nije znao. On želi saznati.
Upoznao sam ih (te i takve dječake). A vi?
nedjelja, 19. rujna 2010.
Kolumna/queer.hr: JUNAK NAŠEG DOBA
Piše: Srđan Sandić
Svog prijatelja Dražena mogu opisati kao što je Ljermontov opisao svog Pečorina, junaka našeg doba: "Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako na primjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio."
Priča je gotovo sigurno ovakva: Dražen je čovjek, potom čovjek s vjerovanjima. Njegova vjerovanja su lijeva ili anarhična, a možda i nisu. Vidio sam i vidim ga kao borca za pravdu pa vjerujem da ima san pravednika. Potvrdila su mi se vjerovanja. Moj superheroj je na ovogodišnjem Prideu izgubio zub. Samo zub. Ne srce. Ne dostojanstvo. Zub.
Dogodio se sukob pa se on s trojicom potukao. Dečki su njega i njegovo dvoje prijatelja pitali jesu li bili na Prideu, on je rekao da, oni su rekli - buu!, pozvao ih "jedan na jedan", odbili ga, zub ispao. Poslije je superheroj obukao suknju ispod koje nije nosio gaće i plesao je na gay i one manje gay hitove u Medici.
Rekao je: "Znaš li da sam ja jedina žrtva ovog gay prajda?" Rekao sam da ne znam. Ujutro sam na jednom portalu vidio njegovu sliku i njegovu izjavu da je spreman za idući Pride, da će se bolje pripremiti i da do danas nije bio gay, ali da će od danas biti. Bio sam ponosan, kao što pravi Hrvat ili Srbin bude kada mu sin odlazi u vojsku, kao kada neka luda mati sa sela bude sretna kada joj se kćer bogato uda. Bio sam ponosan i na manje patetičan način. Kao građanin, kao čovjek, kao manjina, kao prijatelj, kao zajednica. Na trenutak sam pomislio da čovjek postoji. Unatoč.
U mom svijetu to su odlike superheroja. U ovom svijetu, van mog, to su odlike političke osviještene osobe. Snažan, pametan, lijep, zgodan, malo uvrnut, malo raspjevan- kao da je ispao iz industrije zabave. No, ovaj nije. Ovaj je stvaran. Stvara poeziju, kuha, tuče ili je tukao idiote, voli tu jednu ženu, ide na radionice "intervencije na sebe" poput joga, disanja, plesanja i još čita filozofe. Kud ćeš više. Njegova povijest je povijest hrabrosti za ovaj preučmali grad u kojemu su se unatoč- događala sranja, nasilja, kršenja prava. On je bio na pravijoj strani. Borio se protiv nasilnika, borio se protiv onih moralnih puritanaca, ovjekovječenih plavom krvi, jednim jedinim jezikom i folklorom. Borio se, bojali su ga se, a stvar se rješavala.
Strejt je u svojim ljubavnim avanturama. Gay je socijalno. Ima dubok glas i brkove. Ponekad.
Zbunjuje pa se nazove queer. Zbunjuje pa ga nazovu ludim.
Svog prijatelja Dražena mogu opisati kao što je Ljermontov opisao svog Pečorina, junaka našeg doba: "Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako na primjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetrić, veli da se prehladio."
Priča je gotovo sigurno ovakva: Dražen je čovjek, potom čovjek s vjerovanjima. Njegova vjerovanja su lijeva ili anarhična, a možda i nisu. Vidio sam i vidim ga kao borca za pravdu pa vjerujem da ima san pravednika. Potvrdila su mi se vjerovanja. Moj superheroj je na ovogodišnjem Prideu izgubio zub. Samo zub. Ne srce. Ne dostojanstvo. Zub.
Dogodio se sukob pa se on s trojicom potukao. Dečki su njega i njegovo dvoje prijatelja pitali jesu li bili na Prideu, on je rekao da, oni su rekli - buu!, pozvao ih "jedan na jedan", odbili ga, zub ispao. Poslije je superheroj obukao suknju ispod koje nije nosio gaće i plesao je na gay i one manje gay hitove u Medici.
Rekao je: "Znaš li da sam ja jedina žrtva ovog gay prajda?" Rekao sam da ne znam. Ujutro sam na jednom portalu vidio njegovu sliku i njegovu izjavu da je spreman za idući Pride, da će se bolje pripremiti i da do danas nije bio gay, ali da će od danas biti. Bio sam ponosan, kao što pravi Hrvat ili Srbin bude kada mu sin odlazi u vojsku, kao kada neka luda mati sa sela bude sretna kada joj se kćer bogato uda. Bio sam ponosan i na manje patetičan način. Kao građanin, kao čovjek, kao manjina, kao prijatelj, kao zajednica. Na trenutak sam pomislio da čovjek postoji. Unatoč.
U mom svijetu to su odlike superheroja. U ovom svijetu, van mog, to su odlike političke osviještene osobe. Snažan, pametan, lijep, zgodan, malo uvrnut, malo raspjevan- kao da je ispao iz industrije zabave. No, ovaj nije. Ovaj je stvaran. Stvara poeziju, kuha, tuče ili je tukao idiote, voli tu jednu ženu, ide na radionice "intervencije na sebe" poput joga, disanja, plesanja i još čita filozofe. Kud ćeš više. Njegova povijest je povijest hrabrosti za ovaj preučmali grad u kojemu su se unatoč- događala sranja, nasilja, kršenja prava. On je bio na pravijoj strani. Borio se protiv nasilnika, borio se protiv onih moralnih puritanaca, ovjekovječenih plavom krvi, jednim jedinim jezikom i folklorom. Borio se, bojali su ga se, a stvar se rješavala.
Strejt je u svojim ljubavnim avanturama. Gay je socijalno. Ima dubok glas i brkove. Ponekad.
Zbunjuje pa se nazove queer. Zbunjuje pa ga nazovu ludim.
Kolumna/queer.hr: COME AS YOU ARE
Piše: Srđan Sandić
Lanac fast hrane je lansirao gay-friendly reklamu. To je važno, složit ćete se sa mnom. To da tako jedan bezobziran, neukusan i nezdrav brand pozdravlja i priznaje homoseksualnost, ali naravno - ne uvijek i ne pred svima nego u zemlji gdje neće doživjeti veću osudu što dakle i nije neki iskorak. U sekularnoj Francuskoj.
Niti promjena niti poruka već ulizivanje, podilaženje i ništa, par ekonomsko-političkih poena. To je to. Mučno mi je svaki put kada čujem termin gay-friendly jer što to znači? Da nećeš baciti toljagu na pedera? Da ćeš ga pozdraviti kada ga vidiš u klubu, u slučaju da ga znaš ili da neće dobiti po njušci cura koja ljubi svoju curu, u tom gay friendly prostoru. Come on. Jasno je da se radi o sjeverno-američkom nusproduktu gay aktivizma a odnosi se na mjesta, ljude i institucije koji dopuštaju tj. trpe dakle toleriraju postojanje homoseksualnih osoba. Postojanje! I to je definicija. Kao.
Dakako, prednost takvih reklama, ako izuzmemo kontekst i stvarnu poruku koju emitiraju je velik jer na jedan poluagresivan no dovoljno pitom način stavljaju te pasivne gledatelje u poziciju iz koje se ne mogu maknuti, a to je - da su pederi sada i u njihovoj dnevnoj sobi, dakle, privatni su - skupa s njima (to je za sve one koji npr. imaju prigovor na Pride s pričom "sve je to ok, ali ni ja nemam svoju strejt paradu") ili koji već pseudo argument mogu unijeti u igru.
Mogli su npr. otići i korak dalje i staviti jednu prosječno disfunkcionalnu obitelj s reklamom ovog sadržaja: majka i otac s djetetom dolaze u restoran. Majka ima osrednje ispucalu prorijeđu plavu kosu, otac je ćelaviji, ima malo orangutanskog u faci, a dijete je slatko, kao i svako drugo dijete, jel. E, tu nastaje scena jer majka bi piletinu i salatu (čula je da je to najzdravije a i želi ispasti gospođa - što u odnosu na njega nikada nije smjela biti). On bi pak heavy mesinu, sin bi slatkiše i bam! Neugodna situacija, ton je povišen, sin nasilno dobiva u usta pomfrit, otac se histerično smije, ženu hladan znoj oblijeva jer je on glasno i jasno spomenuo da će jesti nešto sa svinjom i jer je tu bio kraj razgovora i jer su to svi čuli. A onda krupan kadar: Nesretno nasmiješena obitelj je također dobro došla! Nasmiju se. Njemu fali četvorka, njene bore oko usana su duboke, a dijete je uplašeno. I eto - svi, ali baš svi su pozvani.
Kao u slučaju ove koja kaže: Come as you are, a da je glavni protagonist gay se kuži po prešutnom smiješku dečka koji je upravo preko telefona svom sugovorniku rekao da mu nedostaje i da misli na njega dok gleda u zajedničku fotografiju razreda u kojemu su svi dečki dok stiže očev komentar "šteta što su ti u razredu svi dečki, vjerujem da bi mogao imati bilo koju curu" i bla bla. Prva i zadnja poruka je ta da dok jedete junk, vi i vaš otac koji ne kuži da ste gay a vi mu se to bojite reći - nasmiješite se i odšutite. Samo pazite da vam osmijeh ne bude preironičan, već onako - umjereno.
Lanac fast hrane je lansirao gay-friendly reklamu. To je važno, složit ćete se sa mnom. To da tako jedan bezobziran, neukusan i nezdrav brand pozdravlja i priznaje homoseksualnost, ali naravno - ne uvijek i ne pred svima nego u zemlji gdje neće doživjeti veću osudu što dakle i nije neki iskorak. U sekularnoj Francuskoj.
Niti promjena niti poruka već ulizivanje, podilaženje i ništa, par ekonomsko-političkih poena. To je to. Mučno mi je svaki put kada čujem termin gay-friendly jer što to znači? Da nećeš baciti toljagu na pedera? Da ćeš ga pozdraviti kada ga vidiš u klubu, u slučaju da ga znaš ili da neće dobiti po njušci cura koja ljubi svoju curu, u tom gay friendly prostoru. Come on. Jasno je da se radi o sjeverno-američkom nusproduktu gay aktivizma a odnosi se na mjesta, ljude i institucije koji dopuštaju tj. trpe dakle toleriraju postojanje homoseksualnih osoba. Postojanje! I to je definicija. Kao.
Dakako, prednost takvih reklama, ako izuzmemo kontekst i stvarnu poruku koju emitiraju je velik jer na jedan poluagresivan no dovoljno pitom način stavljaju te pasivne gledatelje u poziciju iz koje se ne mogu maknuti, a to je - da su pederi sada i u njihovoj dnevnoj sobi, dakle, privatni su - skupa s njima (to je za sve one koji npr. imaju prigovor na Pride s pričom "sve je to ok, ali ni ja nemam svoju strejt paradu") ili koji već pseudo argument mogu unijeti u igru.
Mogli su npr. otići i korak dalje i staviti jednu prosječno disfunkcionalnu obitelj s reklamom ovog sadržaja: majka i otac s djetetom dolaze u restoran. Majka ima osrednje ispucalu prorijeđu plavu kosu, otac je ćelaviji, ima malo orangutanskog u faci, a dijete je slatko, kao i svako drugo dijete, jel. E, tu nastaje scena jer majka bi piletinu i salatu (čula je da je to najzdravije a i želi ispasti gospođa - što u odnosu na njega nikada nije smjela biti). On bi pak heavy mesinu, sin bi slatkiše i bam! Neugodna situacija, ton je povišen, sin nasilno dobiva u usta pomfrit, otac se histerično smije, ženu hladan znoj oblijeva jer je on glasno i jasno spomenuo da će jesti nešto sa svinjom i jer je tu bio kraj razgovora i jer su to svi čuli. A onda krupan kadar: Nesretno nasmiješena obitelj je također dobro došla! Nasmiju se. Njemu fali četvorka, njene bore oko usana su duboke, a dijete je uplašeno. I eto - svi, ali baš svi su pozvani.
Kao u slučaju ove koja kaže: Come as you are, a da je glavni protagonist gay se kuži po prešutnom smiješku dečka koji je upravo preko telefona svom sugovorniku rekao da mu nedostaje i da misli na njega dok gleda u zajedničku fotografiju razreda u kojemu su svi dečki dok stiže očev komentar "šteta što su ti u razredu svi dečki, vjerujem da bi mogao imati bilo koju curu" i bla bla. Prva i zadnja poruka je ta da dok jedete junk, vi i vaš otac koji ne kuži da ste gay a vi mu se to bojite reći - nasmiješite se i odšutite. Samo pazite da vam osmijeh ne bude preironičan, već onako - umjereno.
Kolumna/queer.hr: SLOVENSKI RULET
Piše: Srđan Sandić
Rečeno je da je atmosfera bila puna očekivanja. I potvrdio je da je uživao promatrajući show koji se pred njim odvijao dok se samozadovoljavao iščekujući pravu zabavu. Vrhunac večeri. Jedan od njih bio je nositelj virusa, zvijezda zabave, a imao je tajnu zadaću da se posveti svakome od nas. U jednom trenutku svi su se našli na sve četiri, uzimajući se straga. Zabava je završila polijevanjem spermom. Zapravo, tek tada je počeo pravi adrenalinski šok - veli sudionik. Potom su tri dana čekali pa otišli na testiranje. Svi koji su sudjelovali na zabavi. To je bilo pravo uzbuđenje - objasnio je.
The gift party nacionalnog i moralnog predznaka
Tako je objavljeno u našem dnevnom tisku, preciznije - u Večernjem listu. Onda su došli komentari da je to bolesno i ludo i pedersko i gnušanje je došlo do vrhunca. Kao što to uvijek bude. Anonimnih, naravno. Neki su komentari izbrisani od vlasti administratora. Bravo za njih!
Posebno je važno što se to dogodilo u Sloveniji pa je stvar dobila i predznak polunacionalnog fajta. U stilu: jebu nas s morem a još nam jebu i Hrvatice i Hrvate. Bolesnici. I što još reći o tome. Priča je poznata. Manje više. Događalo se to i u San Franciscu i u Berlinu i u drugim gradovima. Party se uglavnom zove The gift party. Neki ljudi naime žele seks bez zaštite s kim god ga požele pa i s HIV pozitivnim osobama, žele se osloboditi, kako tvrde - okova monogamije, za neke je to borba protiv farmaceutskih industrija koje su tobož i stvorili taj nehumani virus (možda i nije “tobož” ). Za neke je to nužnost koju im je društvo predodredilo pa se kroz taj čin mire sa svojom sudbinom. A za neke je to doista samo zabava. I svi su u pravu. Zamislite. Donekle, naravno!
A što tu točno osuđujemo?
Otprilike kao što su svi u pravu i kada idu u rat, svjesni da će možda ubiti nekoga ili sebe ili pod naredbom morati - nedajbože silovati dijete. Eto, možda i nije usporedba, ali je činjenica da je grozota u drugom primjeru - legitimna, dok u prvom - kao nije. Zeznuta je stvar sloboda izbora. Slažete se. No, koji je moralni problem ove pričice? Problem je npr. sa strane države (ukoliko im država financira zdravstveno - što je rijetko, ali moguće) njihovo namjerno razbolijevanje. Problem je i npr. ako ti majka oboli od leukemije pa joj treba tvoja koštana srž a ti zaražen hivom pa zajeb. Umirete oboje. Jedno nešto prije, drugo nešto kasnije. I da, moralni problem je ukoliko se radi o klincima. I staju li tu moralni problemi? Čini mi se da - da. Drugo je sve jasno. Radi se o odraslim ljudima koji su odlučili polagano svoj život (svjesno!) privoditi kraju. I bolesni su. I nisu. I da - tu su još sloboda i izbor i odluka kao važni faktori. Tko o tome može suditi? Doktori? Da. Advokati? Da. Ljubavnici/e? Da. Oni sami, akteri, sudionici? Da. I opet - svi su u pravu. Po tko zna koji put. Svi do jednog.
Moja prijateljica kaže da se radi o radikalnom odgovoru na pitanje o kojemu ti pojedinci očito imaju puno toga za reći. Druga veli da je to posljedica vjekovne diskriminacije. Prijatelj kaže da su neosviješteni i da sliče ostatku svijeta po tom pitanju i da u tome leži opasnost - u ljudskoj gluposti. A ona je nenadjebiva. Partiji tog tipa se zovu i naked parties. Negdje. Tek tako. U Zagrebu npr. takvi partiji uglavnom ne nose pravi naziv i/ili opis situacija i mogućnosti koje mogu proizaći iz takvih situacija, ali se događa upravo ista stvar. Nezaštićeni seks je nezaštićeni seks, a jedini problem takvog ponašanja su bolesti. Priznajem da to nekome možda i nije problem. Pogotovo onim ljudima koji se defaultno, zbog svoje orijentacije ili odabira - osjećaju bolesnima. No, naglašavam - nitko nije kriv i svi su u pravu. Jebiga. I da da, da ne zaboravim. Jednom mi je jedan čovjek rekao da on vjeruje da su te sve bolesti mit i da se zato valja prašiti bez zaštite. Kaže da je tako prirodnije. Zamislite. Naravno, to zna ne biti problem i ovim drugima koji nemaju problem sa svojom orijentacijom ili odabirom. Da ih ne zaboravim. Ima nas svakakvih - još je jedna pretpostavka slobode. Ljubav i u ovoj priči - ostaje po strani. Naravno. Morao sam to reći. Ili na filmu. Ili u književnosti. Jebote. Ali se onda sjetim da zapravo većina filmova novijeg datuma upravo promovira free seks, upravo opravdava neukus i “rizik” kao važan element napaljivanja, napaljenosti ili jebanja. Shvatili su da će se većina ljudi tako lakše utješiti. Kultura. Ni s njom ni bez nje. Psovke su mi sve draže uz ovakve pojmove, al´ za kraj neću psovati. Ipak.
Rečeno je da je atmosfera bila puna očekivanja. I potvrdio je da je uživao promatrajući show koji se pred njim odvijao dok se samozadovoljavao iščekujući pravu zabavu. Vrhunac večeri. Jedan od njih bio je nositelj virusa, zvijezda zabave, a imao je tajnu zadaću da se posveti svakome od nas. U jednom trenutku svi su se našli na sve četiri, uzimajući se straga. Zabava je završila polijevanjem spermom. Zapravo, tek tada je počeo pravi adrenalinski šok - veli sudionik. Potom su tri dana čekali pa otišli na testiranje. Svi koji su sudjelovali na zabavi. To je bilo pravo uzbuđenje - objasnio je.
The gift party nacionalnog i moralnog predznaka
Tako je objavljeno u našem dnevnom tisku, preciznije - u Večernjem listu. Onda su došli komentari da je to bolesno i ludo i pedersko i gnušanje je došlo do vrhunca. Kao što to uvijek bude. Anonimnih, naravno. Neki su komentari izbrisani od vlasti administratora. Bravo za njih!
Posebno je važno što se to dogodilo u Sloveniji pa je stvar dobila i predznak polunacionalnog fajta. U stilu: jebu nas s morem a još nam jebu i Hrvatice i Hrvate. Bolesnici. I što još reći o tome. Priča je poznata. Manje više. Događalo se to i u San Franciscu i u Berlinu i u drugim gradovima. Party se uglavnom zove The gift party. Neki ljudi naime žele seks bez zaštite s kim god ga požele pa i s HIV pozitivnim osobama, žele se osloboditi, kako tvrde - okova monogamije, za neke je to borba protiv farmaceutskih industrija koje su tobož i stvorili taj nehumani virus (možda i nije “tobož” ). Za neke je to nužnost koju im je društvo predodredilo pa se kroz taj čin mire sa svojom sudbinom. A za neke je to doista samo zabava. I svi su u pravu. Zamislite. Donekle, naravno!
A što tu točno osuđujemo?
Otprilike kao što su svi u pravu i kada idu u rat, svjesni da će možda ubiti nekoga ili sebe ili pod naredbom morati - nedajbože silovati dijete. Eto, možda i nije usporedba, ali je činjenica da je grozota u drugom primjeru - legitimna, dok u prvom - kao nije. Zeznuta je stvar sloboda izbora. Slažete se. No, koji je moralni problem ove pričice? Problem je npr. sa strane države (ukoliko im država financira zdravstveno - što je rijetko, ali moguće) njihovo namjerno razbolijevanje. Problem je i npr. ako ti majka oboli od leukemije pa joj treba tvoja koštana srž a ti zaražen hivom pa zajeb. Umirete oboje. Jedno nešto prije, drugo nešto kasnije. I da, moralni problem je ukoliko se radi o klincima. I staju li tu moralni problemi? Čini mi se da - da. Drugo je sve jasno. Radi se o odraslim ljudima koji su odlučili polagano svoj život (svjesno!) privoditi kraju. I bolesni su. I nisu. I da - tu su još sloboda i izbor i odluka kao važni faktori. Tko o tome može suditi? Doktori? Da. Advokati? Da. Ljubavnici/e? Da. Oni sami, akteri, sudionici? Da. I opet - svi su u pravu. Po tko zna koji put. Svi do jednog.
Moja prijateljica kaže da se radi o radikalnom odgovoru na pitanje o kojemu ti pojedinci očito imaju puno toga za reći. Druga veli da je to posljedica vjekovne diskriminacije. Prijatelj kaže da su neosviješteni i da sliče ostatku svijeta po tom pitanju i da u tome leži opasnost - u ljudskoj gluposti. A ona je nenadjebiva. Partiji tog tipa se zovu i naked parties. Negdje. Tek tako. U Zagrebu npr. takvi partiji uglavnom ne nose pravi naziv i/ili opis situacija i mogućnosti koje mogu proizaći iz takvih situacija, ali se događa upravo ista stvar. Nezaštićeni seks je nezaštićeni seks, a jedini problem takvog ponašanja su bolesti. Priznajem da to nekome možda i nije problem. Pogotovo onim ljudima koji se defaultno, zbog svoje orijentacije ili odabira - osjećaju bolesnima. No, naglašavam - nitko nije kriv i svi su u pravu. Jebiga. I da da, da ne zaboravim. Jednom mi je jedan čovjek rekao da on vjeruje da su te sve bolesti mit i da se zato valja prašiti bez zaštite. Kaže da je tako prirodnije. Zamislite. Naravno, to zna ne biti problem i ovim drugima koji nemaju problem sa svojom orijentacijom ili odabirom. Da ih ne zaboravim. Ima nas svakakvih - još je jedna pretpostavka slobode. Ljubav i u ovoj priči - ostaje po strani. Naravno. Morao sam to reći. Ili na filmu. Ili u književnosti. Jebote. Ali se onda sjetim da zapravo većina filmova novijeg datuma upravo promovira free seks, upravo opravdava neukus i “rizik” kao važan element napaljivanja, napaljenosti ili jebanja. Shvatili su da će se većina ljudi tako lakše utješiti. Kultura. Ni s njom ni bez nje. Psovke su mi sve draže uz ovakve pojmove, al´ za kraj neću psovati. Ipak.
Kolumna /queer.hr: ONE NIGHT ONLY
Piše: Srđan Sandić
I ta opcija je moguća. Ljubav. Itd.
One night stand je, tvrdim, potraga za ljubavi. Ona ushitrena, ona anksiozna ali i dalje potraga.
Rekao bih - za mirnom ljubavi, koja cvijeta i hrani, za onom koja smiruje. Rekao bih. Za onom koja uspavljuje. Govorim u svoje ime, ali uvijek i govorimo u svoje ime. Zar ne?
U društvenom smislu - one night stand jest trend, jest odrastanje, nije valjan prečesto, ne pred svima ga potvrđivati i/ili svjedočiti. U pravilu je to - nekako - gay stvar. Kao, u stilu: samo su gay muškarci promiskuitetni. Samo su oni zainteresirani za takvo što i samo oni šire takve ideje (nešto iz teorija zavjera, raznoraznih). Sasvim je jasno da je to netočno. Točno je da se kroz promiskuitet lakše zaraziti i oboljeti, ali točno je i to da vam srce može češće biti slomljeno, a na kraju otvrdnuti kao kamen i postati oruđe pa oružje s kojim ubijate, a ne ono u vama čime volite i štitite. Sebe i Druge/ Drugog. Ali to su samo opcije na temu. Zar ne? Tvrdim i dalje: one night stand je histerična potraga za ljubavlju. Također je kombinacija slobode, trenda i biologije, determiniranosti.
One night stand je sjajan primjer ljudske nemonogamnosti, kao i ideje da je ljubav svugdje, da ju treba prepoznati, biti otvoren za nju, dovoljno perceptivan, senzibiliziran, hrabar. One night stand je ideologija, u užem i širem značenju. I neka je. Može se govoriti primjerice da je kao koncept pobjeda nad konvencijama, da ohrabruje oslobađanje najinhibiranijih djelova seksualnih identiteta (ako odete malo dalje s one night standovima, a i to je moguće, složit ćete se sa mnom).
Gay community (nazovimo ga tako), osuđen je na promiskuitet, tvrde neki radikalniji teoretičari i kažu da on proizlazi iz društvene osude, društvenog pritiska, društvene kontrole. Kažu i u pravu su.
Ponekad. Uglavnom često, jer društveni okvir ne podržava zajednicu istospolnih, koju i ako podržava, ona mora biti u okvirima binarnog i heteronormativnog. Čitaj: dva frajera, pristojno podšišana, nabildanih mišića, Lacoste tenisica, Axe parfema, odglumljeno dubokih glasova koji se predstavljaju da su bratići – i to najmodavcima; ili, u slučaju žena, samo je jedna kratko ošišana i povremeno nosi vojničke hlače, a druga je studentica medicine, sa zlatnim naušnicama i križem oko vrata (a uglavnom i na srcu, tom metaforičkom mjestu) kojeg je dobila od svoje bake, obje su tihe, povučene, nenametljive i pametne.
Dosta s frustracijama i dosta s bolima društvenih slika /istina koje to jesu upravo onoliko koliko i - nisu. Zaustavljam se i sa stereotipima. Nastavljam s manjinskim zajednicama, s gay zajednicom - koja se zbog svoje društvene moći i nemoći (katkad su to iste pozicije) uglavnom pokorava heteronormativnim principima, pa odlazi u zamke svog “prirodnog nedostatka”, a to je da su društveno nereproduktivni pa se getoiziraju. U cyber svijetu, na kolodvorima, na parkiralištima gdje zaboravljaju. Zaboravljaju na onu rečenicu s početka koju mogu i nadopuniti: I one night stand je ljubav. Zabavna i bezglava.
No, sada je na redu dio moje intime. Kakav sam ja nakon one night standa? Nikakav i divan, dakle svakav. Histeričan i beskrajno ljubavan, pogotovo ako vidim da druga strana ima pretenzije u književnom, u umjetničkom, u životnoj i inoj poeziji. Rijetki su takvi. Jer i kako Balašević kaže: Samo rijetki nađu rijetke. Boljima se teško prašta. Nije ih bilo previše, napominjem. Bilo ih je dovoljno. Tražiš ljepše i bolje. Tražiš nekog tko obećava. (Tražim, ispravljam, dakle). Meni je one night stand uvijek bio dio mog filmskog iskustva, mog kazališnog iskustva kojeg nemam - u privatnim, životnim, od krvi i mesa situacijama /inscenacijama. Polupoznata ili voljena osoba kojoj možeš svašta reći, podvaliti, ponuditi, slagati, obećati, a ujutro otići i pokajati se. I jesam. Sve sam to predano radio. Obećavao, lagao, krao i bježao - al jebeš to.
I mene su i meni su: lagali, obećavali, krali i bježali. I neka su. Ono: budeš polupijan, budeš stylish, budeš rezigniran (jer to tako želiš da ide) ili pak budeš ljubavan - nudiš piće ili kavu s jutra, daješ broj telefona, odgovoriš na prvu poruku, a pošalješ ih još deset pa se ne javi. Sve se to dogodilo. I događat će se. Budeš i beskrajno intiman pa odjeban, ali nema veze. Zapravo, nikad nema veze jer ih barem na tom tržištu- ima i ljepših i boljih. Sa lakim i teškim srdašcima. Ima ih. Bogu hvala. Zato je one night stand ljubav. I ne samo zato. Razumijete?
I ta opcija je moguća. Ljubav. Itd.
One night stand je, tvrdim, potraga za ljubavi. Ona ushitrena, ona anksiozna ali i dalje potraga.
Rekao bih - za mirnom ljubavi, koja cvijeta i hrani, za onom koja smiruje. Rekao bih. Za onom koja uspavljuje. Govorim u svoje ime, ali uvijek i govorimo u svoje ime. Zar ne?
U društvenom smislu - one night stand jest trend, jest odrastanje, nije valjan prečesto, ne pred svima ga potvrđivati i/ili svjedočiti. U pravilu je to - nekako - gay stvar. Kao, u stilu: samo su gay muškarci promiskuitetni. Samo su oni zainteresirani za takvo što i samo oni šire takve ideje (nešto iz teorija zavjera, raznoraznih). Sasvim je jasno da je to netočno. Točno je da se kroz promiskuitet lakše zaraziti i oboljeti, ali točno je i to da vam srce može češće biti slomljeno, a na kraju otvrdnuti kao kamen i postati oruđe pa oružje s kojim ubijate, a ne ono u vama čime volite i štitite. Sebe i Druge/ Drugog. Ali to su samo opcije na temu. Zar ne? Tvrdim i dalje: one night stand je histerična potraga za ljubavlju. Također je kombinacija slobode, trenda i biologije, determiniranosti.
One night stand je sjajan primjer ljudske nemonogamnosti, kao i ideje da je ljubav svugdje, da ju treba prepoznati, biti otvoren za nju, dovoljno perceptivan, senzibiliziran, hrabar. One night stand je ideologija, u užem i širem značenju. I neka je. Može se govoriti primjerice da je kao koncept pobjeda nad konvencijama, da ohrabruje oslobađanje najinhibiranijih djelova seksualnih identiteta (ako odete malo dalje s one night standovima, a i to je moguće, složit ćete se sa mnom).
Gay community (nazovimo ga tako), osuđen je na promiskuitet, tvrde neki radikalniji teoretičari i kažu da on proizlazi iz društvene osude, društvenog pritiska, društvene kontrole. Kažu i u pravu su.
Ponekad. Uglavnom često, jer društveni okvir ne podržava zajednicu istospolnih, koju i ako podržava, ona mora biti u okvirima binarnog i heteronormativnog. Čitaj: dva frajera, pristojno podšišana, nabildanih mišića, Lacoste tenisica, Axe parfema, odglumljeno dubokih glasova koji se predstavljaju da su bratići – i to najmodavcima; ili, u slučaju žena, samo je jedna kratko ošišana i povremeno nosi vojničke hlače, a druga je studentica medicine, sa zlatnim naušnicama i križem oko vrata (a uglavnom i na srcu, tom metaforičkom mjestu) kojeg je dobila od svoje bake, obje su tihe, povučene, nenametljive i pametne.
Dosta s frustracijama i dosta s bolima društvenih slika /istina koje to jesu upravo onoliko koliko i - nisu. Zaustavljam se i sa stereotipima. Nastavljam s manjinskim zajednicama, s gay zajednicom - koja se zbog svoje društvene moći i nemoći (katkad su to iste pozicije) uglavnom pokorava heteronormativnim principima, pa odlazi u zamke svog “prirodnog nedostatka”, a to je da su društveno nereproduktivni pa se getoiziraju. U cyber svijetu, na kolodvorima, na parkiralištima gdje zaboravljaju. Zaboravljaju na onu rečenicu s početka koju mogu i nadopuniti: I one night stand je ljubav. Zabavna i bezglava.
No, sada je na redu dio moje intime. Kakav sam ja nakon one night standa? Nikakav i divan, dakle svakav. Histeričan i beskrajno ljubavan, pogotovo ako vidim da druga strana ima pretenzije u književnom, u umjetničkom, u životnoj i inoj poeziji. Rijetki su takvi. Jer i kako Balašević kaže: Samo rijetki nađu rijetke. Boljima se teško prašta. Nije ih bilo previše, napominjem. Bilo ih je dovoljno. Tražiš ljepše i bolje. Tražiš nekog tko obećava. (Tražim, ispravljam, dakle). Meni je one night stand uvijek bio dio mog filmskog iskustva, mog kazališnog iskustva kojeg nemam - u privatnim, životnim, od krvi i mesa situacijama /inscenacijama. Polupoznata ili voljena osoba kojoj možeš svašta reći, podvaliti, ponuditi, slagati, obećati, a ujutro otići i pokajati se. I jesam. Sve sam to predano radio. Obećavao, lagao, krao i bježao - al jebeš to.
I mene su i meni su: lagali, obećavali, krali i bježali. I neka su. Ono: budeš polupijan, budeš stylish, budeš rezigniran (jer to tako želiš da ide) ili pak budeš ljubavan - nudiš piće ili kavu s jutra, daješ broj telefona, odgovoriš na prvu poruku, a pošalješ ih još deset pa se ne javi. Sve se to dogodilo. I događat će se. Budeš i beskrajno intiman pa odjeban, ali nema veze. Zapravo, nikad nema veze jer ih barem na tom tržištu- ima i ljepših i boljih. Sa lakim i teškim srdašcima. Ima ih. Bogu hvala. Zato je one night stand ljubav. I ne samo zato. Razumijete?
Interview: MAJA HRGOVIĆ
Maja Hrgović od 2003. radi za Novi list, a u studenom 2009. je osvojila BIRN-ovu nagradu za novinarsku izuzetnost. Pisala je i za Zarez, Nulačetvorku, Cunterview, Kulturpunkt.hr i Libelu. Objavljuje i na portalu ZaMirZine gdje piše kolumne o ženskim ljudskim pravima i njihovom medijskom tretmanu. U veljači ove godine je objavila svoju prvu samostalnu zbirku kratkih priča pod nazivom Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo. Objavljivala je i u višeautorskim zbirkama, kao što su Ekranpriče 04 i Da sam Šejn, a 2007. je sa svojom pričom uvrštena u antologiju Najbolje hrvatske priče 2007.
KP: Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo je naslov tvoje prve zbirke kratkih priča koja je izašla netom nakon tvoje stvarne pobjede na BIRN-u. Koja je istina tog naslova u tvom slučaju?
M. H.: Što više razmišljam o tom naslovu, sve ga više doživljavam kao koncentrat mudrosti, kao pravilo broj jedan za snalaženje u modernom svijetu - nebrojeno puta sam na vlastitoj koži iskusila njegovu istinitost, a i puno ljudi mi govori u zadnje vrijeme kako su se nekako pronašli u toj frazi: znaš ono, kad se sav upneš da nešto postigneš, kad daš sve od sebe i staviš sva jaja u tu jednu košaru, kako vele cinični Englezi - tada najčešće ne postigneš ništa. Slučajno nogom prevrneš košaru i utučeno gledaš žumanjke kako se cijede po podu, da se nadovežem na metaforu. A kad ne uložiš cijeloga sebe u neki cilj, kad mu pristupiš s rezervom, bez grča, s oslobađajućom nonšalancijom - tada imaš veće šanse da ti stvari pođu za rukom. Nekidan sam za Novi list radila intervju s Elizabeth Strout, prošlogodišnjom dobitnicom Pulitzera za knjigu ulančanih priča Olive Kitteridge (koju toplo preporučam), i znaš što mi je rekla kad sam je pitala kako je dočekala taj veliki dan obznane pobjednika? Rekla mi je da nije imala pojma da je u finalu, i da joj je drago da je tako, jer da je znala, vjerojatno bi svojom žarkom željom da dobije nagradu nekako potukla izglede da je dobije. Čudovišna je ironija tog mehanizma koji odlučuje što će i kako će biti - zvali mi taj mehanizam Bogom, sudbinom ili horoskopom. Gledala sam dokumentarac o dobitnicima najvećih iznosa na lutriji u SAD-u; svi oni kažu da su listić uplatili usput i zaboravili na njega. S druge strane, moja mama koja strastveno prati Bingo i ludo je nabrijana na dobitak, nijednom nije dobila ništa. Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, što drugo reći? E sad, bilo bi lijepo kad bi se to pravilo moglo pounutriti i racionalno primjenjivati. Ja bih htjela da to mogu, da mi bude svejedno pa ako mi se posreći - super. Ali ne mogu, nema šanse. To je, izgleda, stvar naravi. Ja sam, nažalost, od onih koji se bezrezervno ulažu u sve što rade, bez plana B, bez ostatka, bilo da se radi o privatnim odnosima, bilo da se radi o poslu. A činjenica da mi je takav pristup donio pobjedu na BIRN-u - to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo.
KP: U svojim pričama uglavnom ispisuješ iskustva djevojke s ruba (koja pije, seksualno eksperimentira, vozi se u yugu, zaljubljuje se u oženjenog muškarca...). Kakav je odnos fikcionalnog i realnog u tvojim pričama te koliko tebe ima u njima / njoj?
M. H.: Ne znam bih li se složila s ovim da je riječ o likovima s ruba. Što je u našem društvu rub, margina? Prvoloptaški je i ne baš točno otpisati kao marginalce mlade ljude koji se u urbanim sredinama snalaze kako znaju s ograničenim financijama i (još uvijek) neograničenim duhom. Moji likovi žive onako kako živi premoćna većina mladih ljudi u Hrvatskoj danas, nezaposlenost koja ide pod ruku s diplomom, to je realnost, vucaranje po podstanarskim stanovima i otplaćivanje monstruoznih rata stambenog kredita - i to je realnost. A ono što nam lifestyle rubrike plasiraju kao poželjnu opoziciju toj nazovi-margini, ono što bi, kao, trebalo biti nekakva norma, to ustvari nije realno, i to je za mene prava margina. Onih desetak poduzetnika i starleta koje se sa svojim ekstravagantnim ispadima razvlače po Exkluzivima i Schpitzama - to je margina, to je devijantni otklon od norme ovog društva. A što se tiče odnosa fikcionalnog i realnog u ovim pričama... recimo da je fikcija štrudla s jabukama, a proživljena realnost su onda grožđice u štrudli.
KP: Da se vidjeti slobodarski, neopterećeni duh koji je u isto vrijeme i melankoličan i hladan i pametan u karakteru tvojih junakinja koje su, usudim se reći, de facto sve jedan te isti ženski lik svih priča. Kako bi opisala svoje junakinje?
M. H.: Svi likovi u djelima nekog pisca ustvari su taj pisac sam, kao i u snovima: ljudi koje sanjamo ustvari smo mi sami. I pisanje i sanjanje je stvaranje svjetova - jedan je kreativni proces svjestan, drugi nije. Dosta mozgam o toj paraleli, moja trenutno najdraža spisateljica Lorrie Moore nagnala me na to romanom A Gate to the Stairs u kojemu su ženski likovi kao Volkswagen iz kojeg bez kraja i konca izlaze klaunovi, to je njena usporedba, a ja ću se drznuti prisvojiti je i za svoje junakinje: one su nježne i okrutne i maliciozne i empatične, sposobne za velike izdaje ali i za slijepu lojalnost, one su klaunovi iz te reklame za automobil, mnogoslojne i proturječne, pune iznenađenja - a ono zbog čega ti se (s pravom) čine inkarnacijama jednoga jedinoga lika, to je zato jer su sve one filtrirane kroz mene, kroz moje očište: ja sam taj Volkswagen.
KP: Kakav je i što je proces pisanja za tebe? Možeš li nešto reći o odnosu discipline i srca dok pišeš?
M. H.: Mogu reći puno o tome, hahaha. Toliko sam energije ulagala u disciplinirano pisanje da je taj trud znao poprimiti razmjere komedije: cilj mi je bio pisati svaki dan po nekoliko sati, htjela sam raditi po receptu velikih majstora, Orhana Pamuka na primjer, koji se kunu u strogo kontrolirano pisanje, u zanat i rutinu, pa sam si nametnula ambiciozni raspored, podijelila dan u cjeline za pisanje, pretplatila se na newsletter Motivation 123 kojim se pisci međusobno nagovaraju da ustraju u pisanju, u rutini, u tome da ni jedan dan ne prođe bez pisanja i da svaki dan napišeš barem dvije kartice pa makar to bio džank. A najdraže štivo su mi bila svjedočanstva o tome kako pisci pišu, to mi je bio, kao, moralni boost. Ali, već pogađaš, nikad nisam postigla tu pamukovsku disciplinu iako sam se trudila, sjela bih sa šalicom kave za kompjuter i onda se nekoliko sati frustrirala jer ne bih napisala ni jednu rečenicu koja mi se sviđala. A dodatno me frustriralo to što živim s piscem (Željkom Špoljarom) koji je uhvatio Pegaza i svakodnevno jahao na njemu, strpljivo i disciplinirano pisao svoj roman. Onda sam lijepo odustala od nametanja discipline i pisala kad sam osjetila potrebu, zapisala bih nešto u kafiću, za šankom, na poleđini računa; ili bih u teretani sišla sa sprave i otišla u svlačionicu napisati nekoliko sjajnih rečenica koje su mi nadošle dok sam dizala utege, ili bih izvadila bilježnicu u trudničkoj ambulanti, dok čekam ultrazvuk. Tako su nastali najbolji dijelovi ove knjige, srce je nadvladalo disciplinu, da budem malo patetična.
KP: Kakav je tvoj stav prema beletristici, a s druge strane prema chic lit-u?
M. H.: Pozicija (pre)zaposlene mame zahtijeva veliku kritičnost u odabiru aktivnosti za slobodno vrijeme, moje vrijeme za čitanje smatram dragocjenim i tu nema mjesta za chick lit, kao što nema mjesta ni za druge tipove žanrovskog džanka, bljuzgave ljubiće i napete SF romane. Jednom je Nataša Govedić na seminaru u Centru za ženske studije, rekla kako ju je majčinstvo učinilo učinkovitijom, tada to nisam razumjela, ali sad znam na što je mislila: kad više nemaš vremena za jalovo ispijanje maratona kavica na Cvjetnom, kad više nemaš vremena za dosadnjikava druženja s ljudima s kojima te, osim navike, ne veže ništa - tada počneš raditi ono što moraš i ono što ti je važno, a slobodno vrijeme čuvaš za ono u čemu doista uživaš. Ja uživam u romanima i zbirkama priča kvalitetnih ženskih autorica. Jasno, netko mi može zamjeriti takvu radikalnu rodnu isključivost, ali moj je argument to da svojim čitateljskim naklonostima uspostavljam ravnotežu koju je narušila obavezna lektira na studiju kroatistike i anglistike na Filozofskom, lektira zagušena muškim piscima, muškim pogledom na svijet, takozvanim kanonskim piscima. Vrijeme klasika patrijarha je prošlo, u današnjem kanonu kvalitativnu prevagu odnose žene, senzibilne i moćne, od Elfriede Jelinek i Herte Müller do Alice Munro i Lorrie Moore.
KP: Što čitaš kad ne pišeš?
M. H.: Na Hreliću sam nabavila tridesetak starih brojeva Grante, to mi je ustvari postao hobi, traženje Grante po Hreliću, moto mi je "skupi ih sve", isti kao onaj za Gormite, haha. Uglavnom, čitam eseje i kratke priče iz Grante, i to onako stihijski; čitam Anne Enright, jednu divnu Irkinju, ciničnu i moćnu, koja je dobila Bookera za u nas nedavno preveden roman The Gathering (Obiteljsko naslijeđe), guštam u njezinim kratkim pričama; čitam Poppy Adams i Margaret Atwood. Često se vraćam pričama Mihajla Pantića, njegovoj Ženi u muškim cipelama, ta knjiga ima posebno mjesto u mojoj biblioteci, a Marinka Koščeca naprosto obožavam, njegove isklesane rečenice i finu melankoliju, najveća mi je želja da prekine svoj romaneskni niz i napiše knjigu kratkih priča, htjela bih da ga netko nagovori na to.
KP: Koja su književna djela za tebe zvjezdani putokazi te što i tko je na tebe najviše utjecao?
M. H.: Zvjezdanih putokaza zaista nemam, u smislu da želim napisati nešto nalik nečemu što je napisao netko koga cijenim. Ovo nije poza, stvarno ne želim preko trnja do jasno vidljivih i blještavih zvijezda, nego želim kroz trnje do nekog drugog trnja u kojemu ću, štajaznam, recimo, pronaći šparoge. Želim sama svojim putem. A tko je najviše utjecao na mene? Prije će to biti glazba koju slušam, Interpol je, na primjer, utjecao na osjećaj unaprijed upisanog poraza u mojim pričama, Arcade Fire na atmosferu, Karen O iz Yeah Yeah Yeahs na spoznaju da kreativnost ne treba opsesivno plijeviti kao vinograd, nego da je katkad treba pustiti da podivlja, da izraste u šikaru. I naravno, najvećeg su utjecaja ostavili "moji ljudi", neki od njih s ruba ako hoćeš, konobarica iz Krivog puta, profesorica hrvatskog iz gimnazije, moja susjeda u penziji, moj ginekolog...
KP: Kako ocjenjuješ medijsku stvarnost kojoj svjedočimo?
M. H.: Medijska slika stvarnosti je devijacija koja zastrašuje i deprimira. Najbolje što možemo učiniti, mi zapitani konzumenti, jest stalno odbijati konzumirati otpad koji profitni mediji podmeću u sve većim količinama, i istovremeno stvarati vlastitu kritičku opoziciju mainstreamu. Treba se boriti za medijski prostor onkraj senzacionalizma i (ne)kulture reality showa, prostor u kojemu se čuvaju vrijednosti, u kojemu se razgovara o bitnome. Kulturpunkt.hr je takav medijski prostor, takav je i ZaMirZine, i H-alter.org, i Cunterview. Izostanak institucionalne potpore tim projektima također je nešto što me deprimira. Nažalost, jedino što preostaje je shvatiti to kao poticaj da se radi dalje, i još više, jer u našem se društvu ionako vrednuje mediokritetstvo, pa se odbijanje podrške treba shvatiti kao kompliment, kao potvrda da se radi nešto vrijedno i važno i iznimno. Što se mene osobno tiče, ozbiljno shvaćam svoju odgovornost u novinama; trudim se, na primjer, da u mojim tekstovima budu ravnomjerno zastupljeni sugovornici i sugovornice, reagiram na seksizam i mizoginiju koje smatram najopasnijim, najinvazivnijim tumorom u današnjim medijima, i društvu uopće.
KP: S obzirom da si radila poprilično dugo istraživanje za BIRN, možeš li reći što ti je to donijelo i je li ti smetala zadana forma koju si morala ispuniti ili ne?
M. H.: Prva nagrada na BIRN-u mi je otvorila mnoga vrata, zaista, najviše cijenim to što je moj tekst o ženama gastarbajtericama dosegao više čitatelja nego što bih se nekad usudila sanjati, objavljen je u najtiražnijim njemačkim, talijanskim i austrijskim novinama, prenijeli su ga u svim zemljama regije, u Britaniji, u Nizozemskoj... Ne bi mi to značilo toliko da je posrijedi neka manje bitna, ležernija tema, ali budući da se radi o sudbinama tisuća žena koje u postizanju emancipacije (prije svega, ekonomske, danas najvažnije) gube obitelji, jer ipak je riječ o Balkanu, o dobro nam znanom tvrdom patrijarhatu, tvrdom kao batina, a batina je veća što su sredine ruralnije, uglavnom, na tom istraživačkom putovanju upoznala sam puno žena kojima se divim, kojima bih htjela pomoći, barem tako da njihove priče dospiju što dalje, da se njihov glas čuje. To je ono što volim u novinarstvu, dati glas ljudima koji ga nemaju, koji im je oduzet. Nažalost, kod nas će vas za takva nastojanja prije kazniti negoli nagraditi - na primjer, moj tekst o društvenom nasilju nad djecom lezbijskih parova koji je ušao u najuži izbor za nagradu HND-a, na kraju nije nagrađen - zato jer su neki članovi žirija uložili veto, uvjereni da takve tekstove ne treba poticati jer će "oni" (čitaj: ne-heteroseksualni) uskoro vršiti nasilje nad pravovjernim, heteroseksualnim "nama". Kakva argumentacija!
KP: U svojoj karijeri si se primarno izražavala kroz novinarstvo, kroz kulturu i kroz ženska pitanja. Što se još može očekivati od Maje (u navedenim kontekstima, naravno)?
M. H.: Najuzbudljiviji projekt na kojemu radim je izložba fotografija koje će kao zasebni ciklus biti uvrštene u Svjetski muzej žena u Njemačkoj, riječ je o portretima žena koje sam snimila u Rumunjskoj, Italiji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, a svaka fotografija ima svoju priču, kratku i bljeskovitu ali strašnu, a druga stvar je nastup na velikom književnom festivalu World Wide Word u Danskoj potkraj kolovoza, jako mu se veselim.
| Razgovarao: Srđan Sandić
Interview: SELMA KEŠETOVIĆ
Selma Kešetović je rođena 2. 11. 1982. godine u Tuzli. Završila je Gimnaziju Ismet Mujezinović u Tuzli, a potom diplomirala na Filozofskom fakultetu, odsjek B/H/S jezici i književnost. Objavljivala eseje, poeziju i prozu u časopisima Razlika, Balkanski književni glasnik, Album i Split Mind. Upravo je objavila roman prvijenac Mihael. Bavi(la) se queer i feminističkim aktivizmom. Pokrenula blog za dekonstrukciju i konstrukciju http://arhitetka.wordpress.com/ s naglaskom na postmodernističko nadilaženje determiniranosti tijela i pozdravljanje kiborga kao betjelesnog govornika/cu unutar matrice koju nazivamo društvo. Ne priznaje offline život. Intimno se zanima uglavnom za pederluk, japansku kulturu i subverzivne osobe lišene smisla i ideološke upotrebljivosti. Sa Selmom smo porazgovarali o knjizi, aktivizmu, pederluku...
1. Reci nam nešto o svom Mihaelu?
- To je priča o sedamnaestogodišnjem dečku koji zahvaljujući izoliranosti na koju nije sam pristao, postaje izmješten iz „BiH-normirane“ stvarnosti i natjeran da o svom sebstvu promišlja na drugačije načine, tražeći identifikaciju negdje drugo i stalno mašeći istu. Nakon silovanja, njegov libido je zakočen tako da on ne samo da ostaje izvan rodne identifikacije nego ne može pronaći ni supstitut preko seksualnosti. Mihael je apsolutni autsajder u BiH društvu, u gay subkulturi, i kao takav duboko uznemirava društvo oko sebe, jer svi čekaju da napravi taj fatalan korak kojim postaje dio represivnog aparata, milom ili silom, spremni su čak da opravdaju nasilje nad njim, jer je, zaboga, tako ženstven i krhak da naprosto mora biti nešto iza toga, neki njegovi strašni narcistički motivi koji ga pokreću na manipulaciju ljudima oko sebe, jer je bol i pokazivanje ranjivosti pristajanje da se bude „onaj drugi“, onaj koji se nije poistovijetio s rukom koja udara. Njegova osobna emancipacija započinje kada shvati da nikada neće biti dovoljno dobar u očima drugih, pa mu preostaje sretno oslobođenje - da postane ono što doista jest.
2. Silovanje je prisutno na svima razinama: institucionalnoj, emotivnoj, fizičkoj - kao nužnost svim onima koji su drugačiji po bilo kojoj kategoriji? Kako stati na kraj silovanjima? Koja je preventiva?
- U BiH atmosfera sveprisutno pogoduje silovateljima, jer kroz sam jezik koji se svakodnevno koristi čin penetracije je uvijek silovanje i demonstriranje moći. Odgovornost se također u potpunosti prebacuje na samu žrtvu, a preventivom se opet trebaju baviti viktimizirane skupine. Jedinu preventivu vidim u prekidanju začaranog kruga. Sustav se održava zahvaljujući takoreći regrutiranju žrtava u nasilnike. Oni koji su jednom bili u stanju nemoći i poniženja, drugi put će gledati da budu oni koji će to nasilje provoditi, i tako ostati zaštićeni. Poistovjećivanje s tim sveprisutnim drugim pogledom koji je nevidljiva ruka koja udara, poguban je izbor za razvoj individualnosti, koji je pak jedina nada za izlaz iz tih represivnih ideologija.
3. Što je univerzalno a što partikularno queer u tvom romanu?
- Queer je okrilje koje može pokriti sve nenormirane. Pitanje dekonstrukcije identiteta i stvaranje onog zazornog uvijek je univerzalno, ali i uvijek u kontekstu konkretnih prilika u kojima je individua nađena. Da je Mihael dobio podršku roditelja, svoje bi identitete i neidentitete svakako nosio drugačije, sve se svodi na to da dobije priznanje vlastite očinske figure (a preko nje i majčinske budući da je njezin zahtjev zadovoljenje tog pogleda izvana) koja u mikrosvijetu jednog neodraslog dečka čini krajnji pečat normalnosti. Naravno, on se može i identificirati nasuprot njemu, u inat, ali to nije ništa više subverzivno, jer temelj identifikacije ostaje neuzdrman. Bojanu je, s druge strane, zbog podrške roditelja, puno lakše zauzeti čvrstu ideološku poziciju, boriti se unutar sustava i poturiti široka pleća kao zaštitu nedoraslom Mihaelu. I njegova osobna emancipacija ima veliku vrijednost upravo zato što se nije morala odviti. Mi imamo tu situaciju da se gay/bi muškarci koji su zadržali muške rodne odlike teže outaju, manje izražavaju otpor i žele ostaviti iluziju nužnosti temelja partijarhata. Zato Bojan čija muškost nije silovana njegovom homoseksualnošću radi neočekivani izbor suočavanja s vlastitom ranjivošču.
4. Što znači književno stvaranje za tebe?
- Književno stvaralaštvo je proces proizvodnje koji kvalitetnom razmjenom uspostavlja nove kulturološke kodove koje opet imaju izravan utjecaj na životni stil svih nas. Imamo sreću da živimo u vremenu brže i fluidnije razmjene koja dalje potiče još brže stvaranje i još kvalitetnije tekstove. U BiH, nažalost, modernistička nekrofilija ne jenjava, pa je bavljenje književnim stvaralaštvom prepušteno onima kojima je to profesionalna orijentacija. Meni je, recimo, divno vidjeti trinaestogodišnjakinju kako čita Sumrak ili Harry Pottera, ili tridesetogodišnjaka/kinju kako čita Vedranu Rudan na Panonskom jezeru. Mislim da bilo kakav vid elitizma i zatvaranja u akademske prostorije guši književnu proizvodnju i ironično, ostavlja te iste elitiste bez posla.
5. A pisanje?
- Pisanje je najprije potreba za komunikacijom. Služeći se tekstom, nastojim upostaviti komunikaciju najprije sa samom sobom, pa onda i sa drugima. Pišemo uvijek za nekoga i nadamo se da će tak netko, kada pročita tekst, svjedočiti nas u sebi. Tako pišem, ali jednom kada tekst ode od nas, on komunicira s drugima sasvim proizvoljno, mi na njega ne polažemo više nikakvo pravo. To je oslobađajuće, mi idemo dalje, a neki nas tamo susreću u jednom trenutku i na nekoj razini, kreću u potragu za izgubljenim vremenom umjesto nas, itd.
6. Živjeti u BiH, pisati o gay mladiću, objaviti to, nameće se zašto, kako, tko?
- Zašto ne živjeti u BiH, pisati o gay mladiću i objaviti to? Ili, je li upravo sada iznimno važno živjeti u BiH i pisati takozvanu gay književnost? Jer, gay pitanje pripada svima, to nije izolirana borba i mi nismo ograničeni jedni od drugih. Iako je možda situacija koja se može pročitati iz medija katastrofalna i beznadežna, oko sebe vidim brojne uspješne osobne emancipacije i heteroseksualaca i homoseksualca i svih ostalih, možda nam fali ta institucionalna borba, bolji vid organizacije, ali aktivizma ima na svakom koraku. Ispričati priču o gay subjektu je pitanje osobnog izbora i senzibiliteta jednako kako je pričanje priče o heteroseksualnom, transeksualnom itd.
7. Utjecaj folk (ne) kulture iako izmješten je jasan...
- Precijenjen, rekla bih. Dobro služi za uspostavljanje elitizma onih koji će kreirati (ne)hinjene subverzivne modele, ali istu problematiku koja postoji u folku možemo naći više-manje i u drugim žanrovima popularne muzike.
8. Bol kao navjerniji znak života...
- Rekla bih upravo suprotno - bol kao najvjerniji znak smrti, a ta smrt nije ništa drugo doli osjećaj nepostojanja u društvenom sistemu. Oni koji trpe bol trpe ga zbog toga što nisu naučili kako da reproduciraju norme društva i zauzmu svoje mjesto u tom divovskom represivnom modelu i kao takvi, prestavljaju subverzvine elemente za to isto društvo. Bol je istovremeno i privilegija, narcističko potvrđivanje ega, i baš s obzirom na taj narcizam, društvo je više sklono suosjećati s onima koje tobože privilegira (primjerice, muška bol ima težinu, ženska se podrazumijeva i zbog toga je trijvijalna). E, sad, ako je tvoja tuga proizašla iz nepristajanja na propisane rodne norme koje su temelj funkcioniranja cijelog sistema, kada se ne boriš, ne uzvraćaš istim sredstvima, usuđuješ se pokazati ranjivost iako je ona „sramotna“ (odvaja te od sveprožimajućeg drugog pogleda onoga koji penetrira i povrjeđuje) i čini te nesposobnim/om reproducirati norme dalje, onda je subverzivna moć tvoje tuge ogromna. I zato Mihael poštuje svoju bol, ne zato što pristaje na vlastitu viktimizaciju nego zato što ne pristaje na model koji njega označava kao žrtvu.
9. Osnovna stanica društva u kojem Mihael egzistira je kancerogena, a svi oko njega su zagađeni. Ljubav je jedini izlaz, ali kakva ljubav?
- Budući da uvijek biram ironiju pred cinizmom, stvarno mislim da nam je potrebna ljubav kao onaj peti element egistencije. No ako sagledamo osnove, ljubav uglavnom traže skupine koje društvo isključuje kao subjekte. Taj zahtjev za ljubavlju zapravo je zahtjev za prihvaćanjem vrijednosti subjekta i budući da se taj zahtjev nikada ne može odobriti izvana, ako subjekt sam nije preuzeo poziciju koju priželjkuje, nikada ne može primiti dovoljno ljubavi i nikada neće postati „dovoljno dobar/a“. S druge strane, oni koji su se fiksirali kao subjekti, ne traže ljubav, oni ju podrazumijevaju. Vraćamo se na ono otrcano, ali oslobađajuće: prava ljubav započinje prihvaćanjem sebe, i tada je sve moguće, čak i ona bezuvjetna ljubav koja je rezervirana za bogove.
10. Kako je bilo i koliko je trajalo objavljivanje? Kakve su reakcije?
-Trajalo je dugo, jer tržište praktički ne postoji, kritička masa se suzila, a izdavači su indiferentni. Izlaz se vidi samo u lobiranju koje nije ništa drugo doli staro dobro patrijarhalno kafančenje što mene osobno nije nikada interesiralo, pa sam nekako samu sebe isključila iz tih procesa dolaženja do izdavača, novca i prijatelja na pravim pozicijama. Ja sam mislila da je dovoljno uložiti ljubav u svoj rad, dalje će sam, i ispala sam prilično naivna. Svejedno je sve još u postporođajnoj fazi i treba proći neko vrijeme da bi se govorilo o reakcijama.
11. Tvoje mišljenje o gay situaciji na brdovitom Balkanu...
- Za malo vremena se puno uradilo. Od potpune nevidljivosti u javnom prostoru do vidljivih rezultata aktivizma koje se očituje kroz mnoštvo individualnih emancipacija. Žao mi je samo što queer skupine znaju pokleknuti pod onim nametanjem u sistemu koji im diktira da podvlače razlike, pa se referiraju jedni na druge u negativnom smislu, ali valjda je sve to dio tog nimalo lakog procesa. Cijelo društvo se mora baviti „gay situacijom“, jer je, kao što rekoh, to borba svih nas.
12. Pitanje žena je također simptomatično...
- Da, ali meni je pitanje muškaraca daleko simptomatičnije. Vremenom smo se kroz feminizam propitivale, nanovo kreirale svoje identitete, pokušavale dekonstruirati i konstruirati nove stvarnosti za sebe, naše partnere i partnerice, i nove generacije, ali smo se stalno vraćale sebi kao traumi koju društvo nikada nije do kraja zaliječilo. Muškarci su ostali zaštićeni zavjetom šutnje, njihova muškost i dalje se potkrada pod pojmove univerzalnosti, ljudskosti, oni se nisu morali prilagoditi ženama u tolikoj mjeri. Da se razumijemo, i žene i muškarci su žrtve patrijarhata, usuđujem se reći muškarci čak i više, jer im grupne identifikacije i navodne privilegije teško da daju prostora za kreiranje osobnosti na individualnim bazama. Recimo, danas je strašno subverzivno kada muškarac s ružem na usnama ili u haljini uđe u javni prostor, dok je svakodnevno da žena nosi hlače, ima kratku kosu itd.. Očigledno je da rod nismo razbili, a ondje gdje smo ga razbili/le, podvukao se pod onim što smatramo muškim rodnim odlikama.
13. Piše li se drugi roman?
Naravno. Emocionalni odmak od Mihaela sam već napravila što nije lako kada živite neku priču godinama, ali živim sad novu priču, ovaj put o ženskom subjektu kojem predstoji osobni put emancipacije, da ne ureknem, je li.
Interview: ŽANA POLIAKOV
Žana Poliakov je završila Akademiju dramskih umetnosti u Beogradu. Internet-pionirka, bavi se pitanjima digitalnog doba, kopije i originala, konzumerističkog društva i new age filozofijom od 1996, kada započinje profesionalnu karijeru razvijajući vlastiti koncept vizualne komunikacije gdje umjetnik nadilazi zadane okvire i koristeći svoje znanje i vještine, transcendirajući kroz medije, postaje više ili manje pop zvijezda.
Izlagala je na više grupnih i solo postavki širom planete mada više voli nastupati nego izlagati. U stvari, ovisi o raspoloženju. She is an exhibitionist and exhibition herself. Posljednjih godina, eksperimentira sa 3D real-place barbie-doll ambijentalnim instalacijama "twisting, pranking, overlapping"- igrajući se odnosima između razuma i osjećajnosti, privatnog i javnog, ali osobnog i emotivnog. (Sense and sensuality, personal and emotional )- objašnjava to tako i ona, samo ne u zagradama. Povod ovog intervjua je nedavno izašli književni prvijenac autorice: Lovemarks ili još jedna knjiga o zbunjenosti. Drugi povod je zabrana iste. Glavni razlog je pak karakter ove autorice koji inspirira in so many ways.
1. Gledajući tvoje radove, tvoje instalacije, tvoje pisanje uvijek vidim samo jedno a to je žena, ti-žena, druge žene, i sve oko vas. Vidim i temu slobode i temu emancipacije. Reci nam nešto o svojim temama?
Znaš kako kažu: umjetnik rješava svoje probleme, dizajner tuđe. U svim svojim radovima ili čime god da se bavim nešto me je zanimalo, mučilo, boljelo ili me je s druge strane nešto inspiriralo i radovalo… to nešto se vidi, čuje, osjeća. To nešto komunicira sa drugim ljudima, čak i kad se ne bavim više tom temom. Zanimali su me odnosi analogno-digitalno, kako se naša svijest mijenja uz tehnologiju, kako i da li evoluiramo u neko svjesnije biće, to je onaj new age dio mene… i vrlo mi je bitna uloga žena u svim promjenama koje nam se događaju. Odnos atoma i bajtova, što je realno a što lažno, original i kopija, konzumerizam, što kad se suočimo s paradoksom izbora i što kada ništa nije istinito a sve nam je dozvoljeno.
Mi smo svi dazed & confused, očarani i zbunjeni jer se nalazimo negdje između i ako nemamo dobar operativni sistem i vrijednosti iznutra, a vrijednosti su nešto što nije mjerljivo i ne košta ništa u smislu novca… we are doomed.
Mislim da je sve što radim istraživački proces, radoznalost je moja glavna odlika a znanje je moć. Radoznalost nas oslobađa, donosi slobodu a sloboda donosi odgovornost. Sve to pomiješaj s emocijama, znanje bez ljubavi je ništa i možda ti sad bude jasno koje su moje teme. A možda i ne.
Dobro je, čak i ako zvuči zbunjujuće, zbunjenost je dobra polazna točka. Confusion means that you are open. Open to grow.
2. Vidim i queer, tu nesretnu izmaknutost kojoj si morala svjedočiti kroz zabranu svoje knjige, koja je knjiga o ljubavi - da ne bude
zabune - ali je i o zabludama, očito. Dakle, kako je došlo do zabrane?
Dobro si to definirao, zablude vode u zabrane. Sve što radim uvijek je vrlo osobno. Kolumne koje sam pisala su bazirane na vlastitom istraživačkom procesu i naravno da sam inspirirana ljudima i događajima oko sebe. Netko tko nema nimalo kreativnosti u sebi to ne može shvatiti, pošto su rigidni plašljivi muškarci kojima smo okruženi uplašeni od emocija i radije bi ih kontrolirali a ne stavljali ih u umjetnička djela…ili uz pomoć njih stvarali što god, svaki rad može biti kreativan na svoj način. Ja ne dijelim poslovno i privatno, posao mi je zabava i zabava mi je posao, ne možeš biti loš čovjek i dobar umjetnik. U mom svijetu je tako. U redu je da drugi ne misle isto kao i ja. E sad, neke osobe ne mogu shvatiti to da svako ima svoju realnost, žive u zabludi da je samo ono što oni misle istina i to je tako i nikako drugačije, u zabludi su, jelte… i onda dođe do zabranjivanja i svih tih gluparija koje su pratile moju knjigu, na čemu sam sad beskrajno zahvalna. Ovako knjiga puno bolje izgleda i sama pronalazi svoje čitaoce. Ili oni nju, nikad ništa nije slučajno.
Samoproklamirani medijski moguli i to još iz medija koji propovijeda slobodu, zastupa prava žena i skuplja novac za sigurne kuće, stoje iza prijetnji mom bivšem izdavaču zbog čega se on i povukao. To mi je bilo najzabavnije. Na ovom putu sam naučila i kako oprostiti ljudima koji su me povrijedili, sigurno su imali neku dobru namjeru i učinili najbolje što su mogli, sad znam značenje onoga oprosti im bože, ne znaju što čine.
3. Što je danas s tvojim konceptima fake.chic. Tko je danas u cyberkuhinji? Tko su te žene/muškarci?
Ja sam jedna od onih intuitivnih umjetnica koja sve stvara kao eksperiment, produktivni proces, nisam ni sanjala koliko sam s tim nekim idejama trasirala put i sebi i drugima. Možda nisam sanjala ali sam negdje znala, znaš kako kaže moj dragi Nikola Tesla ( parafrazirajući svoje omiljene starogrčke filozofe) - sve novo je davno zaboravljeno staro i svako znanje je, zapravo, prisjećanje. Možda sam se samo prisjećala nečega i svaki rad ima svoj intenzitet. U nekom vremenu. Nije važno koliko traje, bitan je intenzitet, u trenutku i par godina poslije drugačije djeluju. Prije 15 godina, internet je bio nov način komunikacije, nov način da pronađete istomišljenike širom svijeta i da podijelite sa svijetom ono što vi imate, bez medijatora.
4. Uvijek te najavljuju i označuju kao internet pionirku, a to si odavno prestala biti. Danas si seniorka, veteranka, što li već? Imaš vrlo zanimljiv pogled na tehnologiju koji nije negativno kritičan…
Jest, bila sam i Titova pionirka, na to sam vrlo ponosna. Svako može kritizirati, mediji su nam donijeli tu demokratičnost gdje zaista svatko može reći, napisati i objaviti ono što misli, i to je super. Svi vole odmah se žaliti i da kritizirati, ali samo onaj tko zaista nešto zna, u mogućnosti je i pohvaliti. Stoga se uvijek fokusiram na pozitivne strane svega… takav feedback i dobivam. No ono što je zanimljivo, iako je evidentno da koncept kako zračiš, tako i privlačiš funkcionira u praksi, jest da sam i dalje u manjini.
5. Kakve su do sada reakcije na tvoju knjigu? Planiraš li ju predstaviti i u Hrvatskoj?
Do sad sam već dobila stotine pisama jer pišem vrlo osobno i onda čitatelji imaju pravo i osjećaju slobodu da mi nešto osobno napišu. Meni je to divno, prava razmjena energije. Knjiga ima momente gdje se svatko može prepoznati ali te negdje i pokreće na vlastito istraživanje. Knjiga je i zahtjevna poprilično, moraš znati engleski jezik da bi je čitao, nisam prevodila. Muzika je bitan dio knjige, natopljena je pop i geek kulturom, asocijacijama na razne filmove, serije, knjige… treba ti umrežen mozak da bi sve pratio, mada je sasvim u redu i ako se čita samo kao priča.
Knjiga se već nalazi na mnogim hrvatskim plažama: razni događaji u knjizi se upravo događaju na raznim hrvatskim lokacijama - Istra, Zagreb, Dubrovnik, Hvar, Vis… a vjerojatno ću se od jeseni pojavljivati i u Zagrebu, i realno i virtualno - što bi rekao Poetični gospodin iz knjige: Zagreb je hladan grad.
Treba mu neko vrijeme da se ugrije i rasplamsa, zar ne?
6. Pisanje ti je spasilo život, čini mi se da si mi to jednom pripomenula?
Da nisam počela pisati te svoje jutarnje stranice, tj blog, ili bih nekog ubila ili bih se ubila. Prije nekoliko godina bila sam izrazito nesretna u vezi s jednim finim muškarcem. Nitko nije bio svjestan toga, ja pogotovo, tako da nikoga ne krivim, sama sam odgovorna. U takvim situacijama, duša ti se buni i sad više ni sama ne znam kako sam se ispetljala iz toga, mnogo suza i nevidljivih povreda je tu prošlo (Lovemarks: kad rane zarastu, ostanu ožiljci) ali sve što nam se događa ima neku svrhu. Pisala sam online, iz neke svoje potrebe, otkrivajući i upoznajući sebe, što je ono što ja želim… onda sam pisala kolumnu za Elle, koja je dosta dobar istraživački proces sada spakirani u Lovemarks knjigu. A uvodnike u magazinu sam pretvorila također u kolumne, nisam znala drugačije, nego tako osobno…
Kad god se bavimo onim što nas veseli, duša se time hrani i to me sasvim sigurno vodi u nekom smjeru, da nešto novo otkrijem, nekog upoznam… onda je svaki dan razlog za slavlje, onda je život stvarno čaroban.
To nas niko ne uči, to je ono što je naš zadatak da sami otkrijemo.
7. Karijera ti je vrlo raznolika ali povezana, od b92 do bijenala, od ambasadorice MAC-a do urednice magazina Sensa i do autorice zabranjene knjige. Objasni nam se.
Stočiću, postavi se!
Pa, sve me je negdje vodilo. Ono što je presudno kod izbora što ću raditi je koliko sam entuzijastična, koliko uživam u kreiranju istog i da vidim neki cilj veći od mene same. Profit nije dovoljan motiv za mene, dobar je, ali mi to nije dovoljno, ali koliko ću se zabaviti dok radim, i kako ću tu radost prenijeti drugima, eh… to je nešto uzbudljivo. Još ako je relativno nepoznat teren, pa se uključe ljudi sa sličnom vizijom, to je posebno zadovoljstvo.
8. Iako si cyber star ipak si se vratila "konzervativnijem" mediju? Što misliš o budućnost knjige i tiska?
Ne postoji konzervativni medij, samo ideje koje flukturiraju kroz medije. Stalno se govori o smrti knjiga, autora i uvijek neki stari medij mora da umre kad dođe novi, što uopće nije istina. Knjige su i dalje vrlo inspirativne a i neki magazini, jedan od njih ja uređujem, zove se Sensa. Ako nešto ima smisla i dovoljno energije u sebi, onda nije važno koji je medij u pitanju, ideja je ta koja pokreće stvari. Oduvijek sam vjerovala da sve postoji u knjigama i na Internetu, to mislim i dalje, no sad kad imamo toliko mogućnosti nije bitno što nam se servira nego što mi tražimo – to ćemo i dobiti. Danas više nego ikada je evidentno da tko želi - nađe način, a tko ne želi - pronađe izgovor. Sve je moguće. Ili nemoguće, sve ovisi od nas samih i našeg mišljenja.
Dnevne doze informacija je nešto što će se sasvim sigurno preseliti online i to se već primjećuje. Informacije su nešto što će se prikupljati online , no za znanje je potrebno kombinirati malo više medija. Imamo i knjige u pdf-u, osobno imam tko zna koliko u svom kompjuteru, ali volim kupiti analogno izdanje i čitati ga. Stvar izbora, neki ljudi su se već navikli i čitaju s ekrana, i to je u redu. Sve je nekako stvar osobnog izbora.
Ja vjerujem da budućnost donosi uvijek neke zgodne promjene koje će mi uljepšati i poboljšati život, kao što je internet i mobilna komunikacija. Danas nitko ne može vjerovati kako smo živjeli prije mobitela i interneta, znači da nam je sad bitno bolje.
9. Koja riječ o trenutnoj kulturnoj situaciji u Srbiji? Što se događa?
Wrong person to ask.
Ili sam možda prava osoba.
10. Koga čitaš? Što slušaš? Što gledaš? Izvori tvoje inspiracije?
Imam vrlo širok spektar interesa, od Beigbedera do Deeepaka Chopre, od Marka Aurelija do Isabel Allende, čitam trenutno na plaži Committed od Elizabeth Gilbert, njena druga knjiga nakon Eat. Pray. Love., svjetskog bestselera, knjiga ima podnaslov A sceptic guide to marriage.
Gledam Entourage seriju, nevjerojatno dobro napisanu i produciranu, gledala sam nedavnonovog Woody Allena – Whatever works, filmove manje pratim budući da su serije bitno bolje napisane. Californication je odličan serijal također, baš u serijskom programu vidim veliki napredak, ima svega i 90 posto svega je trash ali zato onih 10 posto su jako dobre stvari. Izvor moje inspiracije je interakcija s fenomenalnim ljudima koje srećem svakodnevno u kombinaciji sa mojom nevjerojatnom sposobnošću da sjedim na jednom mjestu, sama, u potpunoj tišini.
*Žanu čitajte i na www.zanapoliakov.com
Foto:
STOP-2003, BELEF
UNDERNEATH- 2004, BELEF
ŽANA POLIAKOV- fotka: Vladimir Miladinović
četvrtak, 22. travnja 2010.
INTERVIEW: Srećko Horvat
Šta je ljubav a šta su početnici? Većina nas se ponekad u ljubavnoj situaciji ili onoj koja nalikuje na ljubav osećamo upravo- kao da ništa ne znamo, kao da nam se nikada ništa nije desilo. Onda se rodi strah da ćemo zeznuti stvar koja je tek u začetku, onda počnemo da se ponašamo blesavo, foliramo, pretvaramo.
No, to je sve i više nego normalno, a to nam verodostojno potvrđuju i književnost i muzika i film, a mi još verodostonije to zaboravljamo.
Kada kažete Ljubav za početnike - zvuči kao priručnik za samopomoć ili samo fraza koja bi vam u načelu trebala dati odgovore kako, kada, s kim i koliko dugo biste trebali biti, koji ste profil ličnosti, a koji ne, koji horoskopski znak slediti, šta jesti i obući na prvi dejt, ali knjiga "Ljubav za početnike" mladog hrvatskog autora Srećka Horvata je sve- samo ne to, ona potvrđuje normalnost gore navedenog stanja te ga i objašnjava.
Knjiga beleži fragmente pojedinih znakova ljubavi, ljubavnih situacija, istina ljubavnih priča, svih i svega onoga što može imati bezbroj varijacija na temu, a koje upravo zavise od vlastitog iskustva.
Horvat ističe i daje značaj pitanjima koja sebi svi postavljamo u datoj situaciji ljubavnog iskustva, poput: Zašto me ta pesma podseća na nas?; Zašto ne odgovara na poruku?; Zašto interpretiram svaki dodir, svaki sms, svaki pogled?, ali uz filozofske osvrte, uz književne reference, uz filmske citate, od Platona do Nietzschea, od Lacana do Freuda - autor objašnjava temeljnu tezu ove knjige, a to je da se ljubav može iščitati i kao semiološki (znakovni) fenomen.
U 15 poglavlja obrađeni su više manje svi poznati momenti ljubavnih odnosa, ljubavnog diskursa: od prevara do prekida, od moći do sablasti, od sećanja do tugovanja, od krivnje do determinizma.
Srećko Horvat je do sada objavio pet knjiga: "Protiv političe korektnosti", "Od Kramera do Laibacha, i natrag" u izdanju Biblioteke xx, "Vek" - za srpsko tržište te "Znakovi postmodernog grada; Budućnost je ovdje", "Svijet distopijskog filma; Totalitarizam danas" i "Diskurs terorizma" za hrvatsko tržište. Prevodi s nemačkog i engleskog te je u uredništvima "Zareza", "Tvrđe" i "Europskog Glasnika".
Ljubav kao tema, nakon distopijskog filma, političke korektnosti, totalitarizma, terorizma, postmodernog grada, poprilično se fino uklopila. Kako je došlo do odabira te teme? Šta je ljubav za tebe?
– To je vjerojatno najteže pitanje, na koje je gotovo nemoguće odgovoriti. Zato se i knjiga zove pomalo tricky Ljubav za početnike, što ne znači da ćete u njoj naći nekakve recepte ili upute za lakše snalaženje u bespućima ljubavi, već prije: nema finalnog odgovora, svi smo početnici. Tražiti odgovor na pitanje što je ljubav podsjeća malo na predsokratovce koji su se toliko mučili pronaći pranačelo, svako nahodeći se vlastitim pogledom na svijet. Frédéric Beigbeder će, primjerice, reći da je čovjek zaljubljen onog dana kad pastu za zube stavi na još jednu četkicu osim svoje. Glavni protagonist filma Kad je Harry sreo Sally reći će da je jasan početak veze kad nekog vodiš na aerodrom da te isprati. Kafka će reći da je ljubav „nož kojim rujem po sebi“. Baudrillard će tvrditi da voljeti nekoga znači „vrtjeti se oko drugoga poput mrtve zvijezde i apsorbirati ga u tamnu svjetlost, Lacan će tvrditi da je glavno pitanje između dvoje ljubavnika „Koju vrijednost za tebe ima moja želja?“, a njegov učenik Jacques-Alain Miller da je ljubav „slučaj krivo prepoznatog identiteta“. Nema, dakle, jednog, jedinstvenog odgovora. Kad bih morao odgovoriti što je za mene ljubav, onda bih morao najprije krenuti od osobe koju u tom trenu volim, onih koje sam volio i one koje ću tek voljeti. Jer postoji mnogo oblika ljubavi. Ona je uvijek drugačija. I zato zapravo ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, a da taj odgovor već ne bi sadržao opasnost od kvazi-univerzalističke simplifikacije.
Kao što se vidi i iz ovog odgovora, tvoji tekstovi su citatni. Je li teško mladom autoru koji želi da ga se čita i shvata ozbiljno maknuti se od autoriteta koje nameću i koji se nameću?
– Svi koji su na početku fakulteta, recimo, pisali seminarske radove vjerojatno se sjećaju težnje za citiranjem kako bi pokazali „ozbiljnost“ vlastitih radova, upućenost, itd. A onda, kasnije, dolazi potreba da se odmaknemo od autoriteta, da pronađemo vlastiti jezik. Čini mi se da je idealno kada se pronađe svojevrsna sredina, ili, kao što će to radikalno reći Roland Barthes u svojoj knjizi Sade, Fourier, Loyola: „Živjeti s jednim autorom ne znači nužno da u svom životu ostvarujemo program koji je taj autor ocrtao u svojim knjigama, nije riječ o tome da se sprovede u život ono što je bilo predstavljeno, da sa Sadeom postanemo sadisti ili bludnici, falansterijanci sa Fourierom, bogomoljci sa Loyolom; riječ je o tome da u našu svakodnevicu unesemo odlomke inteligibilnog ('obrasce') potekle iz teksta kome se divimo, riječ je o tome da taj tekst govorimo, a ne da po njemu postupamo, treba da ga zadržimo na odstojanju navoda, da on i dalje ima silinu iznenadne jake riječi, silinu istine jezika“. Naravno, pitanje koje se nameće: koji su to autori koji se nameću i s kojima vrijedi živjeti?
Čini se da je jedan od takvih za tebe upravo spomenuti Barthes, a i "Ljubav za početnike" formom neodoljivo podseća na Fragmente ljubavnog diskursa. Šta te spaja s Barthesom, osim ljubavi prema semiološkom?
– Na jednom mjestu u svojim predavanjima o „pripremi romana“, Barthes će reći da „semiologiju“ razumije u ničeanskom smislu i poziva se na mjesto u Ecce Homo na kojem Nietzsche o svom odnosu prema Schopenhaueru i Wagneru kaže da je njih dvoje upotrijebio kao znakove sebe samoga: „Platon se služi Sokratom kao semiotikom za Platona“ Mogao bih reći da isto vrijedi za moj odnos prema Barthesu. Njega sam upotrijebio kao znakove samoga sebe, i ono što me najviše veže prema Barthesu nije nikakva teorija ili metoda, već nešto sasvim osobno. Autor koji nam je bitan, i kojega volimo, prisutan je kao znak nas samih. Ono što mene osobno naravno, a eto i jedne od definicija ljubavi, najviše muči jest rascjep između bliskosti i udaljenosti – Barthesu sam toliko blizu (kada ga čitam), a opet toliko sam daleko (kada bih recimo trebalo pisati poput njega).
Knjiga nije linearno pisana što znači da se ne mora ni čitati linearno, što je vrlo hrabar spisateljski pothvat jer se od svakog novog naslova očekuje kompaktnost i celovitost. Pitanje je onda valjda, otkud hrabrost?
– Ma ne shvaćam to kao nekakvu veliku hrabrost. Zapravo, gledajući iz ove, vremenski, a i emotivno udaljene perspektive, ne mislim da je knjiga bila dovoljno hrabra, i sigurno bih je danas (ah, ta vječna muka svih koji su nešto napisali) napisao drugačije. Pa onda i hrabrije.
U jednom delu knjige se dotičeš i društvenih servisa kao važnog mesta argumentacije da "volimo u znakovima". Može li se reći da prvo dolaze znakovi, a tek onda čovek, identitet, osoba? Ljubav preko društvenih mreža, što misliš?
– To je osnova teza koja se može pronaći u svakoj radikalnoj semiologiji ili psihoanalizi. Ne radi se o tome da pred sobom imamo čovjeka, pa onda postepeno prodiremo u njegovu bit. Što ako je obrnuto i što ako znakovi čovjeka jesu njegova „prava“ bit? Društveni servisi – Facebook, Twitter, Flickr, itd. – služe, naravno, tome da se „reklamiramo“: „evo, vidi kakve spotove slušam, vidi kakve super fotke imam, vidi što čitam i tko su mi frendovi“ – ali problem se ne nalazi samo na toj razini. Naravno da time stvaramo narativ o sebi, ono kakvima bismo htjeli da nas drugi vide, ali nerijetko se pokazuje da ni ono kako sami sebe vidimo nije ništa drugo nego narativ. Društvene mreže su samo potencirale tu ionako krhku i promjenjivu igru identiteta, a naravno da onda tu ima mjesta i za ljubav.
Iako si sam u startu odustao od naučnog tj. objektivnijeg opisivanja/ ispisivanja ljubavi, to naravno ne znači da poričeš taj diskurs?
– Naravno da ne, samo me u ovom konkretnom djelu nije zanimao, niti mi je bio dostatan. Po mom mišljenju, čak ga ima i previše, i da se vratim na prijašnje pitanje, doista hrabar čin bio bi potpuno izmjestiti ga, pustiti da govori kroz parafraze, bez navodnika, stavljajući glavni fokus na intimne i emotivne dijelove.
Knjiga obiluje i vrlo intimnim a samim tim i emotivnim momentima koji je čine relevantnim miksom teorije, poezije, filma i književnosti. Jesi li morao tražiti suglasnost žena iz mailova, pisama?
– Ne znam jesam li morao, možda bi to neki kantovski „kategorički imperativ“ nalagao, ali nisam to učinio. Sad jesam li dobro postupio ili ne, to ne mogu reći – u svakom slučaju mislim da sam ipak prvenstveno sebe ogolio.
Spominješ da ljubav karakterizira hipertrofija semiotizacije, koja često zna graničiti s ludilom. Ironično bi bilo pitati – koja ja granica između ludila i ljubavi. Postoji li uopšte?
– Još nas je Lacan naučio da ludilo zapravo stoji u korijenu svakog znanja. Na primjeru paranoje on će pokazati da pretjerana semiotizacija (pridavanje smisla svakom događaju), ma koliko to na prvi pogled moglo zvučati paradoksalno, zapravo predstavlja neku vrstu pridavanja smisla svijetu i da se kod „znanja“ uvijek zapravo radi o sistematizaciji, kao i kod paranoje. Drugim riječima, svi smo mi paranoici i samo je pitanje u kojoj mjeri. I obrnuto, da nema tog ludila pridavanja značenja, onda bi upravo „normalna“ karakteristika znanja bila ukinuta. Čovjek je biće koje označava, iščitava znakove, a kada dođe do zaljubljenosti, pa i ljubavi, to se naprosto intenzivira.
Makar knjiga nije selfhelp priručnik, pitanja koja i knjiga nameće i/ili se nameću sama od sebe su: može li se "operisati" od igre moći, o kojoj takođe govoriš u knjizi. Postoji li uopšte trag odgovora na pitanje – "kako naći partenera/icu?", a da odgovor ne ispadne trivijalan?
Svaki odgovor na to pitanje je nužno trivijalan, jer se uvijek radi o kontingenciji. Mogao bi netko, uračunavajući neku najbriljantniju statistiku, recimo reći da je najlakši način da se „pronađe partner/ica“ sljedeći: idi jako često van, u disko, druži se s puno ljudi, obilazi izložbe i koncerte, radi na sebi, povećaj vlastitu privlačnost pa će ti se povećati i šanse, itd., itd. Ali onda se često dogodi da neka osoba, primjerice, čitavu godinu ne izlazi, ili je u nekoj sramotnjačkoj fazi i uopće niti ne razmišlja o nalaženju „druge polovice“, kad ono: grom iz vedra neba, ulazi u tramvaj i budući partner ili partnerica taman izlazi kroz vrata. Naprosto nema recepta. I zapravo, iskustvo uvijek pokazuje da upravo oni koji najviše žele pronaći partnera, to najteže uspijevaju. A opet, čak ni suprotan stav tipa „ako nećeš razmišljati o tome, onda će ti se vjerojatno dogoditi“ ne pali.
Ti si kao autor i pisac već doživeo poprilično priznanje u Hrvatskoj. Možeš li reći da li postoji "savet", način i/ili ispravan potez na putu do profesionalnog/medijskog priznanja. Kako je tvoj put išao?
– Pa, čini se da sam na to pitanje posredno odgovorio upravo maločas. Zamijenite „kako naći partnera/icu“ sa „kako dobiti priznanje“ i odgovor je otprilike jednak. Iza svega, naravno, stoji jako puno truda, i bez znoja nema ništa, ali može se netko i znojiti koliko hoće pa to opet ne mora biti jamstvo uspjeha.
Ovo ti je šesta knjiga što ti neki kritičari i oni koji se takvima smatraju opako zameraju. U čemu po tebi "leži" problem, ako problema uopšte ima?
– Mogao bih ovdje odgovoriti u stilu Beigbedera da su oni koji kritiziraju ljubav, dakako, oni koji za njom imaju najveću potrebu: „u dubini svakog Valmonta krije se nepopravljivi romantičar što samo čeka priliku da izvuče svoju mandolinu“. Nažalost, na ovim našim prostorima, a često je to i slučaj za zapadnu književnu kritiku, kritika često više govori o samim kritičarima, nego o djelu o kojem pišu.
U knjizi spominješ da su naučnici stvorili tablete koje mogu brisati sećanja a tu se i prisećaš filma "Večni sjaj nepobedivog uma". Potreba za brisanjem bolnih uspomena je samo jedna od potreba ostavljenog čoveka, nakon ljubavi. Što ti misliš, jesu li one bogatstvo ili nepotrebno smeće?
– Ovisno o tome jesmo li pesimisti ili optimisti sjećanje je bogatstvo ili nepotrebno smeće. Kad smo pesimisti, onda bismo, bez razmišljanja, isti čas popili tabletu za brisanje sjećanja, pa čak i potpuno izbrisali tu osobu iz života. Kad smo optimisti, onda se uvjeravamo da je svako to sjećanje zapravo dobra stvar, nešto što nam omogućuje da gradimo „bolju budućnost“. Pesimist u meni bi rekao da valja imati sjećanja, ali samo toliko dugo dok ona ne postanu prebolna i pretvore se u onaj „nož kojim rujem po sebi“ o kojem tako sažeto, a istinito govori Kafka.
Postoje i one sporne ljubavi, npr. homoseksualna ljubav, koja retko kada ima isti tretman, čak i kod onih najliberalnijih. Zašto i oo kada je to tako?
– Možda zato jer ljudi nisu čitali dovoljno Barthesa. Pročitajte Fragmente ljubavnog diskursa, a onda potom njegove dnevničke zapise Incidents koji su posthumno, 1987. godine, konačno potvrdili da je Barthes bio homoseksualac, štoviše, da je u Maroku koketirao i s maloljetnicima. I onda se ponovo vratite Fragmentima ljubavnog diskursa i razmislite razlikuju li se oni sada, zbog te spoznaje da je Barthes, eto, bio „peder“. Naravno da ne. Ta je knjiga univerzalna, a isto vrijedi i za ljubav. Postoje doduše, valjda, neke razlike između heteroseksualne i homoseksualne ljubavi. Ali, bože moj, postoje i razlike između heteroseksualnih ljubavi samih. Valja se oduprijeti iskušenju klišeja: npr. da su pederi razuzdani i da se njihova ljubav uglavnom svodi na seksualno. Neki su pederi često mnogo konzervativniji od hetereseksualaca, kao što su neki heteroseksualci često radikalniji od pedera.
Jedan od naslova knjige je i "Daj mi 5 razloga zašto me voliš..", a zvuči kao pokušaj prikazivanja ljubavi kroz prizmu naučnika, nabrajanje, i svi smo tome skloni – tražiti te iste razloge. Što misliš – zašto?
– Zvuči na prvi pogled, ali zapravo se odnosi na onaj vječni poriv na početku svake ljubavi, koji je formuliran u već spomenutom Lacanovu pitanju: „Koju vrijednost za tebe ima moja želja?“. Ljubav je istovremeno ne samo priznavanje drugog bića, uživanje u njemu, istraživanje njegovog ili njezinog koordinatnog sistema, već ujedno i prepoznavanje samoga sebe, samoistraživanje, dolaženje do jezgre vlastitog bića. Umjesto da se to pitanje „Daj mi 5 razloga zašto me voliš…“ tumači na jeftini psihološki način po kojem bi se radilo o samozadovoljnom narcizmu (eto, sad ćeš mi reći kako sam super), radi se zapravo o duboko egzistencijalnom pitanju. Mene nema bez tvog pogleda. I upravo ono zbog čega me voliš, mene čini posebnim.
Za kraj – pitat ću te kao semiologa, fenomenologa ljubavi: treba li se pokoriti srcu ili ne, u tom svetom stanju ljubavi? Kako se zaustaviti kada je kraj?
– Čemu sve, ako se ne prepustimo do kraja, kada do takvog stanja dođe. Čak i ako je ljubav doista veličanstvena katastrofa pri kojoj znamo da se zalijećemo u zid i svejedno ubrzavamo i srljamo u propast s osmijehom na usnama, zar je to razlog da je se odreknemo? A opet, stisnuti kočnicu kada je evidentno kraj često je nemoguće jer smo već postigli takvo ubrzanje da bi čak i naglo kočenje uzrokovalo, možda još goru, nesreću. Odgovor je možda sažet u naslovu jednog od boljih recentnih filmova o ljubavi Gegen die Wand. Glavom kroz zid, pa kud puklo. Najčešće u glavu, da, ali tko je uopće rekao da je ljubav jednostavna i bezbolna stvar?
Razgovor vodio: Srđan Sandić
Objavljeno na portalu www.b92.net 09. travnja 2010
ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
Interview: Dora Budor & Maja Čule
Dora Budor & Maja Čule već dugi niz godina djeluju kao dizajnerski dvojac. Počele su raditi skupa još za vrijeme Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bile su odlične studentice, s brojnim angažmanima, kao i lokalnim i državnim nagradama. Radile su prijelome, plakate, flyere, na predstavama i oko njih. Sve su potpisale i vrlo se dobro izbrendirale. Došle su međunarodne nagrade te zajednička odluka o upisivanju School of Visual Arts u New Yorku. Odmah su ih primili. Sada uživaju status egzotičnih Europljanki s ekscentričnim predznakom. Rade 24/7, malo manje jedu, ali su više nego zadovoljne svojim dosadašnjim postignućima.
KP: Jeste li za svoj studij u Americi uspjele osigurati stipendiju i ostavlja li vam studiranje dovoljno prostora i za rad? Ako da, o kakvim je poslovima riječ?
DM & MČ: Fondacije koje dodjeljuju stipendije studentima su od ove godine ili ukinule sredstva zbog ekonomske krize ili stipendiraju isključivo studente specifičnih fakulteta tj. izvan umjetničkog područja i dizajna. Odlučile smo se da je studiranje u Americi investicija zbog koje ćemo se zadužiti, zapravo već i jesmo. Studij se pokazao dosta zahtjevnim i time-consuming, tako da nismo imale vremena raditi, barem ne na prvom semestru. No, u nastavku planiramo raditi i obje smo primijetile da nam nakon četiri mjeseca rada praktički nedostaje real life experience, kontakt s klijentima i uzbuđenje koje prati rad za naručitelje.
KP: Ukratko, opišite iskustvo njujorškog obrazovanja koje je u tijeku?
DB & MČ: Ne radi se samo o školi, iako School of Visual Arts ima jako kvalitetne predavače. Biti u New Yorku je neprocjenjiva edukacija sama za sebe. Općenito je američki sustav obrazovanja strašno skup, što ostavlja studente u dugovima prije nego i počnu zarađivati. Grupa studenata sCooper Uniona poduzela je dobru inicijativu prošle godine pokretanjem nove slobodne "škole"- The Bruce High Quality Foundation University, koja funkcionira po principu besplatne edukacije među volonterskim sudionicima, a studenti ujedno i rade kao administracija.
KP: Možete li malo bliže predstaviti koncept postdiplomskog studija koji pohađate? Koje su njegove temeljne postavke i koncepti i na kraju krajeva kakvim pristupima dizajnu vas uči?
DM & MČ: Postdiplomski dvogodišnji studij koji pohađamo zove se Designer as Author i usmjeren je ka razvijanju dizajnera kao autora, pisca, urednika, biznismena, umjetnika. Škola je osnovana je 1998. kao alternativa tradicionalnim programima koji naglašavaju formu iznad sadržaja, a ovdje se počinje od sadržaja koji se za razliku od staromodnog načina ovdje i kreira. Uče se principi osnivanja vlastitog dizajnerskog biznisa, sa svim koracima od kreativnog procesa do same realizacije, uključujući i poslovnu i ekonomsku stranu. Traže se originalni koncepti i dizajnerska rješenja koji su inovativni. Također studij je izvrstan networking place, jer na njemu predaju profesionalci iz svijeta dizajna, filma, umjetnosti i novih medija, što studentima direktno pruža bitne kontakte.
KP: Dok ste djelovale u Zagrebu, koji su bili kako institucionalni tako i profesionalni problemi s kojima ste se susretali? Kakva je kulturna politika Grada Zagreba, dajte svoju ocienu?
DB & MČ: Količina kvalitetnog kulturnog programa u Zagrebu je zaista dobra, uz to je većina programa još i besplatna, što je neprocjenjivo. Upravo zato jer je program jako dostupan ili besplatan, publika je iznimno educirana i ima začuđujuće puno više kriterije nego u New Yorku. Ovdje ne možete besplatno gledati ciklus Chabrola ili Kaurismakija pa tako nitko ni ne zna za njihov rad. No, budući da se u Hrvatskoj većina kulturnih programa financira iz proračuna i nije profitabilna, nažalost nije baš moguće preživjeti radeći samo za taj dio produkcije. Zbog toga smo i htjele doći ovdje. Kao što i svi sanjaju, keramika pod vodom u kineskom restoranu zaista drukčije pjeva u New Yorku nego na Balkanu.
KP: Dok ste radile u Zagrebu, od SC-a do drugih mjesta, zapravo niste naplaćivale svoj rad kao dizajneri koji rade za komercijalne projekte? Je li za vas to bilo demotivirajuće i koliko je pitanje zarade važno za vas? Kako uopće unovčiti kulturu u ponuđenim okvirima (Zagreb, New York)?
DM & MČ: Naš je honorar uvijek bio prilagođen klijentima iz područja kulture za koje smo radile, uzimajući u obzir da nam nije bilo niti teško niti demotivirajuće raditi s malim budžetom za promociju kvalitetnih kulturnih programa, koliko god to filantropski i utopijski zvučalo. Zarada nam nije bila toliko bitna, na listi prioriteta je prvenstveno bila kvaliteta dizajna, sloboda i povjerenje koje smo dobile od strane klijenata i kvaliteta samog sadržaja koji oblikujemo. Pošto smo počele raditi kao studentice, to je imalo smisla. No, danas mislimo da je bitno da se dobar rad i dobro plaća te stoga ne radimo za pro bono ili niski honorar, osim u izuzetnim slučajevima. U New Yorku je začuđujuće slično kao u Zagrebu što se financijske situacije tiče. Raditi za kulturu smatra se iz nekog razloga privilegijom te se također puno manje plaća nego poslovi za visoko profitabilne organizacije. Očito da postoji cijena slobode i kvalitete koja je vrlo niska. No, pokazalo se da seniša za unovčavanje kulture nalazi u tome da dizajneri osmišljavaju vlastite projekte, što možemo pogotovo ovdje vidjeti u bujanju izdavaštva, neovisnih magazina, projekata kao što je Dexter Sinister, koji imaju vlastiti časopis DotDotDot i svoj studio koji subotom pretvaraju u prodajnu knjižaru, ili da spomenemo dizajnerski kolektiv Åbäke iz Londona koji izdaju vlastiti časopis Sexymachinery, pokrenuli su i record label Kitsune, a i rade kulinarske evente u suradnji s industrijskim dizajnerom Martinom Gamperom pod imenom La Trattoria koji su izdizajnirani za svaku prigodu od plakata preko posuđa, jelovnika, prostora i samih jela. Dizajnei postaju kreatori sadržaja, a ne samo više forme, i u transdisciplinarnom dizajnu također i mi vidimo budućnost.
KP: Dakle, važni su vam projekti koje dizajnirate. Kako onda vidite razliku između dizajna koji zagovara neku društvenu odgovornost i onog tzv. komercijalnog dizajna?
DM & MČ: Za nas je oduvijek bio izuzetno važan sadržaj i tematika onog što vizualno oblikujemo, budući da ovisno o projektu uvijek pokušavamo raditi u skladu sa samim sadržajem, atmosferom, filozofijom i modom onoga što će dizajn promovirati te se konzekventno postavlja da ako je primarni sadržaj loš ili nekvalitetan iz toga teško može proizaći dobar i originalan dizajn.
Primijetile smo da nam je, zbog toga što biramo poslove prema osobnim afinitetima, lakše postići dobrobit za sve strane koje sudjeluju u procesu: publiku, klijenta i nas. Iz tog smo razloga također uvijek bile sklonije raditi za kulturnu scenu naspram komercijalnim i advertising projektima. Tako se pokazalo na par primjera kada smo od lošeg inputa trebale proizvesti nešto posebno i dobro da smo naišle na kreativni blok i nemogućnost laganja o tome što bi se trebalo reprezentirati. Sjećam se fascinacije s kojom smo raspravljale o bitnosti samog sadržaja u projektu na primjerima Jopa van Bennekoma, urednika i dizajnera Re i Butt magazina te Tibora Kalmana, osnivača, urednika i kreativnog direktora Colours magazina. Dizajn koji je u potpunosti autorski, u kojem dizajner igra ulogu kreatora sadržaja ima mogućnost postati boljim te je takav princip u skladu s onim što vjerujemo o dizajnu.
KP: Poimanje zvanja "dizajner" u vašem slučaju znači nešto drugo.
DB & MČ: Da, dizajnerice. Pokušavamo raditi ono što nas iskreno zanima, a ako je to trenutno pisanje i teorija kaosa, probat ćemo to uključiti u projekt na kojem radimo. Ili će nam projekt odrediti nove interese. Ono što je važno jest da stalno učimo i da ne nađemo formulu po kojoj će stvari teći glatko. Ne želimo se ograničavati u medijima ni u rokovima.
DB & MČ: Osniva svoj studio koji je drukčiji od onih za koje ne želi raditi. Ili otvara dućan sa organskim sendvičima punjenim sladoledom i naziva ih imenima poput Vanilla der Rohe, kao što je slučaj s nekim američkim dizajnerima koji su zatvorili studije zbog recesije. Radi fontove za bliskoistočno tržište. Reciklira omote od Hershey's čokoladica i od toga radi ženske torbice. Karikirano, ali radi se o tome da ima mnogo načina kako zaobići rutinski neuzbudljiv posao od devet do šest, zadržati prijatelje, smršaviti 40 kilograma i upoznati boga. Našu formulu, barem za ove prve stvari držimo skrivene duboko u zamrzavanju zajedno s ovarijima.
KP: Kakav je položaj dizajnera u umjetničkom svijetu? I dalje traju vječni sporovi je li dizajn uopće umjetnost?
DB & MČ: Loš dizajn ne može biti dobra umjetnost, a niti loša umjetnost ne može biti dobar dizajn. Fotografija je prošla sličan put koji se već desio i dizajnu. Dugo vremena svi su striktno odvajali umjetnost od fotografije koja je bila obrtničko zanimanje, a kada su prvi galeristi uočili mogućnost za profit i prodaju i fotografija je ušla u fine arts. Granice umjetnosti i dizajna brišu se još od Warhola i Rusche. Dok svi kritiziraju kada se dizajn referira i 'krade' iz umjetničkih pokreta, umjetnost itekako koristi dizajn. Također, umjetnost se već jako dugo vremena ponaša kao dizajn, osobito onaj komercijalni i profitabilni segment koji polazi od razmišljanja kako osvojiti ciljanu publiku.
KP: Retro je IN i vrlo je trendy, što je za vas IN u dizajnu?
DB & MČ: Sve što će uskoro biti out je trenutačno in. Nošenje odjeće od bake i djeda riskira bedbugse, koji su vrlo prošireni u Americi, nešto kao podivljala krvoločna hibridna vrsta europskih grinja. No Amerikanci ih se, sudeći po njihovom dizajnu, nikako ne žele riješiti. Alex je rekao good old in-out, a mi ćemo se složiti da su trendovi potrebna, ali ne osobito uzvišena stvar.
KP: Zadnja nagrada koju ste primili je iznimno važna, a jedna je već od mnogih koje ste primili. O kojim je nagradama riječ?
DB & MČ: Young Guns Award 7 je nagrada koju njujorški Art Directors Clubdodjeljuje za 50 najboljih mladih kreativaca iz cijelog svijeta. Među nagrađenima prijašnjih godina su i Stefan Sagmeister, Mike Mills, Ryan McGinness. Par mjeseci prije toga dobile smo New Visual Artist Award odPrint magazina koji nas je uvrstio u 20 najboljih mladih dizajnera 2009. Lijepo je dobiti nagradu za nešto što smo radile, osim toga bitno ih je jako brzo zaboraviti i raditi dalje. Osjećamo se izvrsno, muče nas jedino povremeni iracionalni strahovi vezani uz podrijetlo organskih proizvoda i začudni miris u zgradi.
KP: Opišite jedan kreativni proces nastanka kampanje ili nečega što volite raditi u dizajnu? Kako to Dora i Maja rade?
DB & MČ: Prije nego što počnemo zaista raditi redaju se mučni dani egzistencijalnih kriza, samonaukovanja i patnje, razrijeđeni dobrom literaturom, noćnim razgovorima, pokušajima krađe, promašajima, ali u jednom trenutku se uvijek desi bljesak u kojem znamo što ćemo raditi i tada počinje fizički dio posla koji je potpuni užitak i kojeg zaista možemo raditi ako treba bez spavanja, danima.
KP: Što vas dvije čini timom? Zašto ste odabrale jedna drugu, koja što radi?
DB & MČ: Dorini dominantni austrijsko-židovski korijeni su zaslužni za kolekciju male keramike i filatelije. Majina nezgoda iz djetinjstva rezultira neočekivanim i eksplozivnim rješenjima. Dobro se slažemo većinu vremena, a otkrile smo da imamo puno toga zajedničkog još davno, uz obrve na licu. Jedna drugoj najčešće prepričavamo knjige koje čitamo potajno, ali istovremeno. Uvijek se iznova iznenadimo.
KP: Profesionalni povratak u Zagreb ili nešto drugo? I zašto...
DB & MČ: Dok ne uspijemo u svemu što smo si tetovirale na leđima prije odlaska ili ako jednu ne deportiraju zbog glasnog kihanja po slici nekog minimaliste u MOMI nećemo se vratiti. Ove godine planiramo samostalnu izložbu u Bruxellesu pa nakon toga i u Hrvatskoj, čemu se baš veselimo.
KP: Izložba koju planirate u Bruxellesu je nova izložba ili je presjek vaših radova do sada? Što će se vidjeti na hrvatskoj izložbi?
DM & MČ: Izložba koja će biti postavljena u travnju u Wai Wai Space-u u Bruxellesu predstavit će nove radove na kojima upravo radimo. Nakon toga će se ista izložba preseliti i u Zagreb, a više o detaljima za kojih mjesec dana! The Rise of Creative Class, što je naziv izložbe, bit će monumentalno-monstruozni i idilični spektakl za sva, ali baš sva osjetila.
| Razgovarao: Srđan Sandić
Objavljeno na www.kulturpunkt.hr /21.siječnja 2010
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
